Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5699/15 (C. S. i M. S.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pristup sudu
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5699/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5699/15, rješavajući apelaciju Cvjetka Simića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Cvjetka Simića i Mande Simić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000868 15 Rev od 15. septembra 2015.
godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantima Cvjetku Simiću i Mandi Simić , u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Cvjetka Simića i Mande Simić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000868 15 Rev od 15.
septembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 000868 13 Gž 2 od 20. februara 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 000868 03 P od 21.
avgusta 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Cvjetko Simić i Manda Simić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Srebrenika, koje zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnijeli su 23. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 000868 15 Rev od 15. septembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 000868 13 Gž 2 od 20. februara 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 28 0 P 000868 03 P od 21. avgusta 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda i Opštinskog pravobranilaštva, zakonskog zastupnika tužene Opštine Srebrenik (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 13. i 14. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 25. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Prvoapelant je 29. novembra 2001. godine podnio Opštinskom sudu u Srebreniku tužbu protiv tužene radi naknade štete. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. februara 2003. godine, Opštinski sud u Srebreniku je prekinuo predmetni postupak i uputio prvoapelanta da podnese zahtjev za utvrđivanje postojanja štete i ostvarivanje naknade nadležnom organu. Međutim, u žalbenom postupku, Kantonalni sud je rješenjem od 24. novembra 2003. godine ukinuo navedeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Postupak je dalje nastavljen pred Opštinskim sudom, gdje se u nastavku postupka u toku 2008. godine na strani tužbe kao tužilac pridružila i drugoapelantica (supruga prvoapelanta) jer je imovina koja je predmet tužbe bila zajednička imovina bračnih partnera. U toku postupka apelanti su kao novotuženog označili i Federaciju Bosne i Hercegovine. Međutim, u skladu s očitovanjem Federalnog pravobranilaštva, kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine, Opštinski sud je rješenjem odbio prijedlog apelanata za proširenje tužbe u subjektivnom smislu na Federaciju Bosne i Hercegovine zbog toga što tužena Federacija Bosne i Hercegovine nije pristala da pristupi u ovu parnicu, a u skladu s odredbom člana 362 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Presudom Opštinskog suda broj 28 0 P 000868 03 P od 21. avgusta 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da apelantima isplati određene novčane iznose na ime naknade štete: za rovokopač gusjeničar i na ime izgubljene zarade; za buldožder gusjeničar i na ime izgubljene zarade; za dvije mašine i veliki ventilator za izvlačenje piljevine i na ime izgubljene zarade; na ime oštećenja mašine čeparice; na ime uzetih alata; na ime naknade štete za putničko vozilo; na ime 19 guma za rovokopač; na ime izuzetih 199 komada jelove daske i 1,5 m³ hrastove daske, te da im vrati vozilo „labudica“ marke „Gorica“ troosovinka, a u nemogućnosti - da im na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos i na ime izgubljene zarade određeni novčani iznos, te troškove postupka. Presudom je dalje određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je dijelom osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene za naknadu štete za izuzeta materijalna sredstva. S tim u vezi, obrazloženo je da je prema materijalnim dokazima u sudskom spisu, i to naredbi Ministarstva odbrane RBiH - Odjeljenje za odbranu Srebrenik od 22. juna 1993. godine, predmetno putničko vozilo preuzeto za potrebe oružanih snaga RBiH, a po naredbi istog Ministarstvu od 4. juna 1993. godine predato je materijalno sredstvo labudica i 19 guma za rovokopač (s tim da je labudica prvoapelantu vraćena 9. juna 2008. godine posredstvom firme DD Ingram Srebrenik). Nadalje, prema naredbi istog Ministarstva od 4. juna 1993. godine izuzeta je od prvoapelanta drvena građa – jelova daska 17 komada i 64 komada za bazu u Rapatnici, te prema odobrenju ARBiH od 15. januara 1994. godine izuzeto je 1,5 m³ daske od prvoapelanta. S obzirom na navedeno, Opštinski sud je zaključio da bi za ovu štetu prema odredbama čl. 88, 89 i 92 Uredbe o kriterijumima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba) trebala odgovarati Federacija Bosne i Hercegovine, te je u tom slučaju Federacija Bosne i Hercegovine pasivno legitimisana u pogledu naknade ovih šteta. Opštinski sud je dalje naveo da je tužena pasivno legitimisana za naknadu štete u pogledu pokretnih stvari prvoapelanta rovokopača i buldožera jer ih je zaključkom Izvršnog odbora Opštine Srebrenik od 30. decembra 1993. godine dala u zakup na neodređeno vrijeme DP Gradnja Srebrenik, kao i za naknadu štete na mašini čeparici, pošto je njena Služba za preduzetništvo i opštu upravu zapisnički konstatovala 23. avgusta 1999. godine da se ova mašina izuzima iz prostorija DD Sineks Srebrenik i vraća vlasniku – prvoapelantu 23. avgusta 1999. godine. Odlučujući o prigovoru tužene o zastari potraživanja naknade štete, Opštinski sud je citirao član 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je ocijenio da je osnovan prigovor tužene o zastari potraživanja naknade štete. Kako je prvoapelant podnio tužbu 29. novembra 2001. godine, da zastarijevanje prema članu 382 ZOO nije teklo za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti i da je odluka o prestanku rata i neposredne ratne opasnosti donesena 22. decembra 1995. godine, Opštinski sud je zaključio da je prvoapelant zakasnio u traženju zaštite za naknadu štete putem suda jer je zaštitu tražio van objektivnog roka od pet godina. Stoga je Opštinski sud, pozivanjem na član 376 st. 1 i 2, a u vezi sa članom 382 stav 1 ZOO, odbio tužbeni zahtjev apelanata.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 P 000868 13 Gž 2 od 20. februara 2014. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Opštinskog suda.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju bilo pogrešno pozivanje žalbe apelanata da se u ovoj pravnoj stvari odgovornost tužene zasnivala na odredbi člana 172 ZOO koja govori o odgovornosti pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ. S tim u vezi, dalje je obrazloženo da, suprotno navodima žalbe apelanata, nije uopšte bitno za koje i čije potrebe je izdata naredba (o oduzimanju predmetnih stvari) i da je odlučno ko ju je izdao (a to da je nesporno opštinski organ uprave nadležan za vojna pitanja), upravo je bitno ko je bio korisnik svih ovih materijalno-tehničkih sredstava, te je sasvim irelevantno ko je potpisao naredbu o njihovom izuzimanju. Kantonalni sud je citirao čl. 59, 60, 87, 88 i 89 Uredbe, te zaključio da u konkretnoj činjeničnoj situaciji sama okolnost da je Opštinski sekretarijat za narodnu odbranu tužene vršio mobilizaciju materijalno-tehničkih sredstava prvoapelanta, za šta je prema odredbama Uredbe i bio ovlašćeni organ, nije mogla opravdavati žalbeno istrajavanje apelanata o postojanju pasivne legitimacije na strani tužene u odnosu na njihov cjelokupno postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu štete. S tim u vezi, navedeno je da prema sadržaju Uredbe, za štetu zbog uništenih i oštećenih sredstava odgovara korisnik sredstava, i to prema opštim pravilima imovinskog prava. U konkretnom slučaju obrazloženo je da je korisnik predmetnog putničkog vozila i drvne građe bila Vojska Republike Bosne i Hercegovine, labudice (vraćene apelantima 9. juna 2008. godine) i 19 guma za rovokopač firma „Ingram“ Srebrenik, rovokopača i buldožera gusjeničara firma GP „Gradnja“, a mašine čeparice (vraćene apelantima 23. avgusta 1999. godine) firma DD „Sineks“ Srebrenik. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, pitanje odgovornosti za sve vidove štete koje su apelanti potraživali imalo se raspravljati samo u odnosu na stvarnog korisnika ovih sredstava po principu pretpostavljene krivice, sadržanom u odredbi člana 154 ZOO.
10. Kantonalni sud je istakao da i u situaciji da je eventualno postojala odgovornost tužene, nisu stajali navodi žalbe apelanata da je prvostepeni sud pogrešno raspravio prigovor zastare potraživanja u pogledu pokretnih stvari rovokopača, buldožera, mašine čeparice. Dalje je citirao odredbu člana 376 stav 1 ZOO i ocijenio da je od vremena izuzetih navedenih pokretnih stvari i datih DP „Gradnja“ i DD „Sineks“ protekao subjektivni rok od tri godine, ali i objektivni rok od pet godina od kada je šteta nastala, po članu 376 stav 2 ZOO, i kada bi se kao početak roka od kada teče zastara računao dan ukidanja ratnog stanja, tj. 22. decembar 1995. godine, do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 29. novembra 2001. godine. Kantonalni sud je ocijenio tačnim konstatacije žalbe apelanata da tražena materijalna šteta zbog izgubljene zarade nije za njih definitivno nastala danom oduzimanja predmetnih pokretnih stvari - građevinskih mašina, već i kasnije, te da bi nastajala svake godine zbog nekorišćenja predmetnih građevinskih mašina. S tim u vezi, obrazloženo je da i u situaciji da je tužena bila pasivno legitimisana strana u ovoj pravnoj stvari, apelanti izgubljenu zaradu kao materijalnu štetu koja se mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima u ovom konkretnom slučaju nisu dokazali jer za ostvarivanje ove naknade štete nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, već i stvarna namjera i izvjesnost ostvarivanja ove zarade i koristi.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 28 0 P 000868 15 Rev od 15. septembra 2015. godine, odbio reviziju apelanata podnesenu protiv presude Kantonalnog suda.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije bilo povreda parničnog postupka, niti pogrešne primjene materijalnog prava, na šta je ukazivano u reviziji apelanata. S tim u vezi, obrazloženo je da je drugostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u cijelosti smatrajući da tužena nije pasivno legitimisana u odnosu na cjelokupno postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu. Vrhovni sud je zaključio da je navedeni stav u skladu s odredbama čl. 59, 60, 87 i 89 Uredbe, prema kojim nije bitno ko je izdao naredbu za oduzimanje, nego ko je bio korisnik oduzetih sredstava. Stoga se pitanje odgovornosti za sve vidove štete u konkretnom slučaju imalo raspraviti samo u odnosu na stvarnog korisnika tih sredstava shodno odredbi člana 154 ZOO. U pogledu revizionih prigovora apelanata da se odgovornost tužene zasnivala na odredbi člana 172 ZOO, Vrhovni sud je naveo da u cijelosti prihvata obrazloženje Kantonalnog suda o tom pitanju (strana 3, pasus 3 i 4 obrazloženja). Vrhovni sud je istakao da kod okolnosti da tužena nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, nije bilo od uticaja na odlučivanje o tužbenom zahtjevu osnovanost prigovora zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pristup sudu kao sastavni dio navedenog prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da je tužena pasivno legitimisana u konkretnom predmetu. S tim u vezi, ističu da sudovi gube iz vida da naredbu za oduzimanje predmetnih stvari nije izdala vojska RBiH, ne neki vojni organ, već civilni opštinski upravni organ tužene, te je stoga tužena odgovorna i za naredbe njenog upravnog organa i za nastalu materijalnu štetu u smislu člana 172 ZOO. Kao prilog tvrdnji da je tužena pasivno legitimisana i odgovorna za naknadu štete, apelanti navode Zaključak Izvršnog odbora tužene broj 07-36/93 od 30. decembra 1993. godine u kojem je navedeno da će naknadu za korišćenje četverostrane frez mašine, rovokopača i buldožera u svojini prvoapelanta regulisati Sekretarijat za privredu, budžet i opštu upravu tužene. Apelanti ističu da tužena odgovara za pričinjenu štetu po neoborivoj pravnoj pretpostavci njene krivice iz člana 172 ZOO, te smatraju bespredmetnim pozivanje sudova na Uredbu jer je ona podzakonski akt koji nema snagu zakona i ne može imati primat nad zakonom. Posebno ističu da je prvostepeni sud prihvatio pasivnu legitimaciju tužene u pogledu rovokopača, buldožera i mašine čeparice, ali da je pogrešno prihvatio prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi, navode da je prestanak ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti proglašen 19. decembra 1996. godine Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti, koja je stupila na snagu objavljivanjem u Službenim novinama FBiH 23. decembra 1996. godine, te je predmetna tužba podnesena u roku od pet godina. Ističu da o tome Kantonalni sud nije dao nikakve razloge što, po apelantima, predstavlja povredu odredaba parničnog postupka iz člana 231 ZPP. Apelanti, takođe, ističu da su tražili i naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade i da je drugostepeni sud ocijenio da apelanti nisu dokazali izgubljenu zaradu, gubeći iz vida da se šteta u ovakvom slučaju dosuđuje primjenom člana 127 ZPP jer je za apelante očigledno nastupila šteta zbog nemogućnosti korišćenja svojih mašina. Navode da trećestepena presuda o ovome nema niti jednog razloga. Apelanti smatraju da je predmetna šteta očigledno nastala izvršenjem krivičnih djela teške krađe, zloupotrebe položaja i ovlašćenja i dr., koja zastarijevaju za 10 i 20 godina, pa je sud morao prihvatiti ove rokove prilikom odlučivanja o zastarjelosti potraživanja. U pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, apelanti smatraju da su sudovi nedopustivo i van svakih razumnih rokova sporo rješavali predmetni spor. Ističu da je tužba predata 29. novembra 2001. godine, a prvostepena presuda donesena tek 21. avgusta 2012. godine.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, te smatra da nisu povrijeđena prava apelanata.
15. Kantonalni sud navode apelanata smatra neosnovanim zbog razloga sadržanih u osporenoj presudi ovog suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Opštinski sud navodi tok postupka, kako je naveden u činjeničnom dijelu odluke, te smatra da je postupak pred ovim sudom sproveden u skladu s materijalnim i procesnim zakonodavstvom u Federaciji Bosne i Hercegovine.
17. Tužena smatra da su razlozi za podnošenje apelacije neosnovani i da se u apelaciji ponavljaju navodi istaknuti u toku postupka. Ističe da nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, odnosno da Odjeljenje za odbranu Srebrenik nije bio opštinski organ, već je bio u sastavu Ministarstva odbrane RBiH i preduzimao je radnje kao sastavni dio navedenog Ministarstva, te su stoga pravilni zaključci navedeni u osporenim presudama. Tužena smatra i da je pravilna odluka u pogledu ocjene po pitanju nastupanja zastarjelosti potraživanja, te da u postupku nije bilo nikakve diskriminacije po bilo kom osnovu. V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
19. Uredba o kriterijumima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 59. stav 1.
Izuzimanje sredstava od vlasnika sredstava za potrebe korisnika sredstava vrši se putem opštinskog sekretarijata. Korisnik sredstava tom sekretarijatu podnosi pismeni zahtjev za izuzimanje sredstava koji sadrži: naziv sredstva koje se traži, vrijeme i mjesto predaje i naziv korisnika sredstva.
Član 60. stav 8.
Korisnik sredstva dužan je da primljena sredstva koristi s pažnjom dobrog domaćina, u skladu sa potrebama, namjenama i osobinama koja ta sredstva imaju i da sredstva vrati u ispravnom stanju.
Član 87.
Ako sredstva iz čl. 53, 66, 70. i 75. ove uredbe, osim potrošnih stvari, za vrijeme korišćenja kod korisnika sredstava budu uništena ili oštećena ili nestanu, vlasniku tih sredstava pripada naknada za nastalu štetu, prema opštim pravilima o naknadi štete.
Član 88.
Postojanje štete i visinu naknade za oštećena, uništena ili nestala sredstva utvrđuje komisija od tri člana koju obrazuje nadležni organ korisnika sredstava koji je sredstvo koristio, i to:
1) opštinski sekretarijat - za sredstva izuzeta za potrebe oružanih snaga, civilne zaštite, službe osmatranja i obavještavanja, jedinica veze i kriptozaštite i državne organe;
2) nadležni organ u preduzeću i drugom pravnom licu – za sredstva uzeta za njihove potrebe;
3) Ministarstvo unutrašnjih poslova za sredstva izuzeta za potrebe policije i Državne bezbjednosti.
O utvrđenoj šteti i visini naknade štete komisija sačinjava zapisnik.
Član 89.
Postupak za utvrđivanje postojanja štete i ostvarivanje naknade iz člana 87. ove uredbe, pokreće se po službenoj dužnosti ili po zahtjevu vlasnika sredstava.
U postupku utvrđivanja postojanja štete i njene visine, organi iz člana 88. stav 1. ove uredbe, u skladu sa nalazom komisije, pokušaće sa oštećenim da zaključe sporazum o naknadi štete, a ako ne dođe do zaključenja sporazuma ti organi će rješenjem odlučiti o visini naknade ili odbiti zahtjev za naknadu.
Rješenje organa iz stava 2. ovog člana je konačno.
Vlasnik sredstava koji nije zadovoljan odlukom utvrđenom u rješenju iz stava 2. ovog člana može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti postupak kod nadležnog redovnog suda za ostvarivanje naknade štete.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 28 0 P 000868 15 Rev od 15. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 28. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pristup sudu kao sastavni dio navedenog prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
a) U odnosu na suđenje u razumnom roku
28. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatuje da je prvoapelant 29. novembra 2001. godine podnio tužbu, da se postupku u toku 2008. godine pridružila i drugoapelantica na strani prvoapelanta i da je predmetni postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 15. septembra 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko 14 godina. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se prvostepeni postupak vodio pred Opštinskim sudom u Srebreniku (oko dvije godine) i pred Opštinskim sudom, odnosno da je prvostepena presuda donesena nakon 11 godina i devet mjeseci od dana podnošenja tužbe (21. avgusta 2012. godine), te da je predmetni prvostepeni postupak bio prekinut u toku 2003. godine u periodu oko devet mjeseci (radi upućivanja prvoapelanta da podnese zahtjev za utvrđivanje postojanja štete i ostvarivanja naknade nadležnom organu). Nadalje, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao je oko godinu i po (računajući od dana donošenja prvostepene presude), a postupak pred Vrhovnim sudom oko godinu i sedam mjeseci (računajući od donošenja drugostepene presude).
29. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku pred redovnim sudovima došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, čemu je Opštinski sud dao odlučujući doprinos, za šta su izostali objektivno prihvatljivi razlozi, ali je odgovornost i na žalbenom i revizionom sudu koji nisu imali u vidu da je postupak već bio u drugoj deceniji kada je stizao do njih.
30. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 261/16 od 22. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 261/16 od 22. maja 2017. godine, st. 22-29, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2831/16 od 15. juna 2017. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalog, naložio „predsjedniku Opštinskog suda u Gradačcu da, u skladu s ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“.
Naknada nematerijalne štete
31. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud se opredijelio za princip da apelantima dodijeli ovu naknadu uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija.
33. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni prvostepeni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
34. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
36. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud odbio tužbeni zahtjev apelanata u jednom dijelu zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, dok je u dijelu koji se odnosio na određene pokretne stvari (rovokopač, buldožer i mašina čeparica), zaključio da je potraživanje zastarjelo u smislu člana 376 stav 1 ZOO. S druge strane, Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno zaključku Opštinskog suda, zauzeli su stav da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. S tim u vezi, Vrhovni i Kantonalni sud su zaključili da, shodno relevantnim odredbama Uredbe, za štetu zbog uništenih i oštećenih sredstava – predmetnih pokretnih stvari apelanata odgovaraju korisnici sredstava, koji su navedeni u obrazloženju presude Kantonalnog suda, i to po opštim pravilima imovinskog prava. U pogledu navoda apelanata da je tužena bila odgovorna po odredbama člana 172 ZOO i da se nisu mogle primijeniti odredbe Uredbe, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud zaključili da tužena nije pasivno legitimisana u pogledu cjelokupnog tužbenog zahtjeva u skladu s odredbama čl. 59, 60, 87 i 89 Uredbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud i Kantonalni sud su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega tužena nije pasivno legitimisana u konkretnom slučaju, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih odredaba na štetu apelanata. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u svojoj praksi, te u vezi s tim zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3266/07 od 25. februara 2010. godine, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba).
37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP, ZOO i Uredbe na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Ustavni sud takođe smatra paušalnim navode apelanata o povredi prava na pristup sudu. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da sama činjenica da su apelanti ishodili da redovni sudovi donesu osporene odluke nepobitno potvrđuje da je pravo apelanata na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, redovni sudovi su raspravljali o tužbenom zahtjevu apelanata i odlučivali o meritumu ovog predmeta što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). S obzirom na to da su u konkretnom slučaju, dakle, redovni sudovi na tri instance meritorno odlučili o tužbenom zahtjevu apelanata, navodi apelanata o kršenju prava na pristup sudu pokazuju se u cijelosti neosnovanim.
39. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovana.
Pravo na imovinu
40. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
41. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova koju su iskoristili, odnosno da su u konkretnom postupku koristili pravo žalbe, kao i pravo na reviziju, te da su o tim pravnim lijekovima odlučili redovni sudovi svojim odlukama i dali razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani.
Zabrana diskriminacije
42. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili argumente, ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisani, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak radi naknade štete trajao oko 14 godina, a najveću odgovornost snosi Opštinski sud koji za dužinu postupka nije dao objektivno prihvatljive razloge.
44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da su apelanti nesporno imali pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu.
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kada su apelanti u predmetnom postupku imali i koristili mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova.
47. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava iz ovog člana.
48. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman