Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2377/17 (V. P.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2377/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2377/17, rješavajući apelaciju Vladimira Pecelja, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladimir Pecelj protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 039902 15 Rev od 21. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Pecelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 8. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 039902 15 Rev od 21. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena revizija tužene (Dž. T.), te su preinačene nižestepene odluke na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime naknade za korištenje tuđe stvari, dok su u ostalom djelu potvrđene nižestepene odluke (u djelu u kojem je tužena obavezana apelantu predati predmetni poslovni prostor).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da po njegovoj ocjeni izloženi stav nižestepenih sudova u dijelu odluke kojim se tužena obavezuje isplatiti apelantu određeni iznos, na ime naknade za korištenje tuđe stvari, nema svoje uporište u relevantnim pravilima materijalnog prava, čime se materijalno pravni prigovor tužene u prilog neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva u tom dijelu pokazuju osnovanim. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete zbog nemogućnosti korištenja predmetnog poslovnog prostora u određenom periodu, u vidu izgubljene zarade u visini ugovorene zakupnine, podrazumijeva primjenu odredbe člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj oštećeni ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, a da je prilikom odmjeravanja naknade štete sud dužan voditi računa o stvarnom iznosu pretrpljene štete, dok se izmakla korist manifestuje kao dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Vrhovni sud je naglasio da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant ograničen u posjedovanja svog poslovnog prostora, ali da apelant objektivno nije dokazao postojanje, kako obične štete, tako i izmakle dobiti, odnosno da bi ostvario dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, pa da se po ocjeni Vrhovnog suda nepravilnom pokazuje zaključak nižestepenih sudova da se apelantov tužbeni zahtjev u navedenom dijelu pokazuje osnovanim. Vrhovni sud je ukazao da bi se sagledavanjem označenog apelantovog tužbenog zahtjeva moglo prihvatiti da taj zahtjev u suštini predstavlja verzijski zahtjev, kakav imaju u vidu odredbe člana 219. ZOO-a, u posebnim slučajevima sticanja bez osnova, kao jednom od pravnih sredstava za povrat stečenog bez osnova, koji zahtjev u BiH pravnom sistemu nema karakter opće tužbe iz sticanja bez osnova, nego karakter dopunskog pravnog sredstva kojim bi se mogla ostvariti restitucija stečenog bez osnova tamo gdje se za to ne mogu upotrijebiti druga pravna sredstva. Vrhovni sud je naglasio da su za takve slučajeve sticanja bez osnova predviđena i posebna pravila u pogledu vraćanja neosnovano stečenog, koja se primjenjuju na odnose koji nastaju, između ostalih, i upotrebljavanjem tuđe stvari u svoju korist. Vrhovni sud je konstatovao da u tom slučaju, kako je to navedeno tim odredbama, kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Međutim, Vrhovni sud je istakao da slijedom utvrđenih činjenica da je tuženoj predmetni prostor, kao dio stana, dodijeljen na korištenje odlukom nadležnog organa, čime je isključena protivpravnost tužene u korištenju predmetnog poslovnog prostora, faktičko vlasništvo apelanta, što, kako je to već izloženo, isključuje mogućnost naknade štete. Vrhovni sud je dalje naveo da između apelanta, osnovom njegovog vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, i tužene, koja koristi predmetni poslovni prostor, kao dio svoga stana, nije nastao obligacioni odnos sadržan u odredbama člana 219. ZOO-a, jer se pod navedenim uslovima ne može smatrati da tužena predmetni stan upotrebljava u svoju korist u smislu citiranih odredbi materijalnog prava, što bi apelanta ovlastilo na uspješno isticanje zahtjeva iz tog osnova, pa da proizlazi da se apelantov tužbeni zahtjev sagledavan i osnovom tih pravila materijalnog prava (sticanja bez osnova) pokazuje neosnovanim.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkratnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2377/17 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio