Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1663/15 (R. K.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član II/5 Ustava BiH
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Pravo na povratak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 53
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1663/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1663/15, rješavajući apelaciju Radenka Kosmajca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radenka Kosmajca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050071 14 Rev od 9. januara 2015. godine, Preusde Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050071 13 Gž 3 od 7. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050071 12 P2 od 30. aprila 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radenko Kosmajac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, privremeno nastanjen u Kanadi, kojeg zastupa Branko Marić advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050071 14 Rev od 9. januara 2015. godine, Presude Kantonanog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 050071 13 Gž 3 od 7. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050071 12 P2 od 30. aprila 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tuženih Seada Bukvića i Senada Bukvića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 25. maja do 7. juna 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 050071 12 P2 od 30. aprila 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik poslovnog objekta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: poslovni objekat), te da su tuženi dužni da mu predaju u posjed predmetni poslovni objekat, uz nalog Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da izvrši brisanje tuženih kao vlasnika predmetnog poslovnog objekta, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom konstatovano je „prima se na znanje povlačenje tužbe u odnosu na Općinu Centar“, te je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka.
6. Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza, pobliže navedenih u obrazloženju presude, utvrdio da je apelantu 1983. godine dato neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u zakup radi izgradnje privremene građevine, da je nadležni organ Općine Centar Sarajevo rješenjem od 27. januara 1983. godine, apelantu kao investitoru odobrio da može pristupiti izvođenju radova na izgradnji objekta ugostiteljskog tipa, na zemljištu pobliže označenom u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), a u tački tri je navedeno da je riječ o rješenju sa ograničenim rokom važenja i to na vremenski period od tri godine, odnosno do privođenja zemljišta krajnjoj namjeni, nakon čega se na svaki zahtjev organa uprave ima ukloniti - porušiti, bez prava na naknadu. Nadalje, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je rješenjem Općine Centar Sarajevo od 26. aprila 1984. godine apelantu izdata upotrebna dozvola za korištenje poslovnog objekta, da je apelant objekat posjedovao i koristio do 1992. godine, te da ga je napustio zbog rata i otišao u izbjeglištvo.
7. Također, Općinski sud je utvrdio da se apelant nakon završteka rata obratio nadležnom upravnom organu za povrat tog poslovnog objekta, kao i da je dopisom Općine Centar Sarajevo od 9. augusta 1999. godine obaviješten da se ne može udovoljiti njegovom zahtjevu, da je njegov objekat uništen usljed ratnih dejstava 80%. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je nadležni organ Općine Centar Sarajevo rješenjem od 26. decembra 1996. godine, tuženim dodijelio predmetno zemljište u svrhu izgradnje poslovnog objekta trajnog karaktera, da je rješenjem nadležnog organa Općina Centar Sarajevo od 21. januara 1997. godine tuženim odobreno da kao investitori mogu pristupiti izvođenju radova na izgradnji poslovnog objekta, da je rješenjem tog nadležnog organa od 18. marta 1997. godine tuženima izdata upotrebna dozvola za korištenje, te da je poslovni objekat upisan u zemljišne knjige sa pravom suvlasništva od po 1/2 u korist tuženih uz pravo korištenja zemljišta na kojem je zgrada sagrađena dok zgrada postoji.
8. Općinski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da apelant na spornom poslovnom objektu nije imao nikakvih stvarnih prava jer je privremena dozvola istekla 1987. godine i činjenica da nije uklonjen odnosno da Općina nije donijela rješenje o uklanjanju znači da je nakon proteka roka od tri godine riječ o bespravnm objektu. Općinski sud je napomenuo da privremeni objekat ne može biti predmet vlasništva i takav objekat se može koristiti na osnovu privremene dozvole nadležnog upravnog organa dok traje njezina važnost. Zemljište na kojem je bio prethodni poslovni objekat apelanta je priveden krajnjoj namjeni, te odlukom skupštine opštine Centar uz naknadu dodjeljen tuženim, nakon čega su oni podnijeli zahtjev za izdavanje građevinske i urbanističke dozvole, pristupili izgradnji novog objekta koji se razlikuje u površini, spratnosti i izgledu od ranijeg objekta. Osim toga, Općinski sud je napomenuo da je apelantov poslovni objekat uništen 80% što je utvrdila komisija Općine Centar, pa kako u pravnom smislu nije imao status nekretnine, to je došlo do njegove propasti, pa čak i da je apelant vlasnik na tom poslovnom objektu, to mu je pravo prestalo sukladno članu 53. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
9. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelant u konkretnoj pravnoj stvari nije uspio dokazati da su rješenja od 26. decembra 1996. godine (kojim je tuženima dodijeljeno predmetno zemljište u svrhu izgradnje poslovnog objekta trajnog karaktera), od 21. januara 1997. godine (kojim je tuženim odobreno da kao investitori mogu pristupiti izvođenju radova na izgradnji poslovnog objekta) i od 18. marta 1997. godine (kojim je tuženima izdata upotrebna dozvola za korištenje poslovnog objekta) falsifikovana, odnosno da nisu autentična. Naime, Općinski sud je istakao da je tokom postupka utvrđeno da brojevi navedeni u spornim rješenjima ne odgovaraju spisu Općine Centar i da se u Općinskim predmetima pod tim brojevima navode potpuno druge stranke a ne tuženi. Međutim, po ocjeni Općinskog suda iz toga ne proizilazi da navedena rješenja nisu autentična i da je riječ o falsifikovanim rješenjima, a na osnovu kojih su tuženi uknjiženi kao vlasnici nekretnine. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju riječ o rješenjima Općine Centar koja nikada nisu osporavana, te je na okolnost utvrđivanja autentičnosti i pojašnjenja navedenih činjenica bilo neophodno da se izjasni organ, odnosno pravno lice koje je donijelo navedeno rješenje, a što punomoćnik apelanta nije predložio u konkretnom parničnom postupku, shodno članu 132. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, Općinski sud je istakao da bez izjašnjenja odgovornog lica na navedene okolnosti nije moguće utvrditi da li je riječ o falsifikatu i da rješenja nisu autentična.
10. Također Općinski sud je napomenuo da je nesporno da apelant nije postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje da navedena rješenja nisu autentična nego u konkretnoj pravnoj stvari dokazuje da je vlasnik objekta koji je imao u posjedu do izbijanja ratnih dejstava. Međutim, kako Općinski sud nije našao dokazanim da je riječ o lažnim rješenjima i cijeneći da su na osnovu njih tuženi izgradili novi objekat neosnovano je apelantovo potraživanje tog poslovnog objekta koji je i arhitektonski i građevinski drugačiji od onog koji je uništen i ratnim dejstvima. Imajuću u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant svojim tužbenim zahtjevom potražuje više nego što je ikada imao jer nije bio vlasnik zemljišta niti objekta trajne namjene.
11. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je privremeni objekat, po odredbama tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, mogao biti u vlasništvu graditelja samo ako je stekao pravo korištenja zemljišta radi izgradnje zgrade (podrazumjeva se trajne namjene), jer je sporno zemljište postalo gradsko građevinsko zemljište u društvenoj svojini na temelju nacionalizacije izvršene Zakonom nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je apelant u periodu 1982. do 1984. godine izgradio na tadašnjem društvenom zemljištu, koji mu je dat u zakup, manji ugostiteljski objekat, privremenog karaktera, koji se po proteku roka od tri godine odnosno u času privođenja zemljišta trajnjoj namjeni, uklanja bez naknade vlasniku. Općinski sud je istakao da je takve objekte, zbog vremenskog ograničenja roka trajanja i odsustva trajne pravne veze sa zemljištem na kojem su izgrađeni, sudska praksa tretirala kao pokretne stvari. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da s obzirom da apelant nije bio vlasnik objekta namjenjenog trajnoj upotrebi, to mu se ne može dosuditi pravo vlasništva na objektu u trajnoj upotrebi. U konačnici Općinski sud je ocijenio da nema niti jednog zakonskog osnova za sticanje prava vlasništva apelanta na sadašnjem objektu i zemljištu na kojem je sagrađen, sve i da su tuženi bespravni graditelji, jer apelant nije mogao građenjem ranijeg objekta na zakupljenom društvenom zemljištu steći trajno pravo vlasništva na objektu i zemljištu i upisati se kao vlasnik u zemljišnim knjigama.
12. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 050071 13 Gž 3 od 7. januara 2014. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je, suprotno žalbenim navodima apelanta, prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio pobijanu odluku. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani njegovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud propustio da pitanje postojanja njegovog vlasničkog prava na poslovnom objektu utvrdi primjenom propisa koji regulišu pravo vlasništva, jer je Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se pod nepokretnom stvari smatraju i građevinski objekti namijenjeni trajnoj upotrebi. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju apelantov poslovni objekat koji nema trajnu namjenu ne može, zbog toga što nije traženo njegovo uklanjanje, postati objekat trajne namjene, a taj stav je zauzeo i Vrhovni sud u svojoj odluci broj Rev: 324/08 od 26. maja 2009. godine.
14. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelantovi navodi izneseni u žalbi da rješenja Općine Centar na osnovu kojih su tuženi stekli pravo vlasništva nisu autentična i da su ista „najobičniji“ falsifikat i da on nije dužan da postavi zahtjev za utvrđenje da sporna rješenja nisu autentična i da taj dokaz nije nužan, da bi se utvrdila osnovanost postavljenog zahtjeva apelanta za utvrđenje prava vlasništva i predaje u posjed, ne mogu utjecati na drugačiju odluku ovog suda.
15. Kantonalni sud je ukazao da je apelant u konkretnom slučaju, postavio tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik poslovnog objekta i da ga Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda uknjiži kao vlasnika na osnovu Rješenja Općine Centar Sarajevo od 27. januara 1983.godine (u obrazloženju presude je očiglednom greškom navedena 1993. godina) u kojem je navedeno, pod tačkom III, da se daje sa ograničenim rokom važenja od tri godine i da se na svaki zahtjev organa uprave objekat ima uklonitiporušiti bez prava na naknadu. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelant ne može steći pravo vlasništva na objektu privremenog karaktera, a što je u konkretnom slučaju tražio shodno Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima, iz čega proizilazi da svi ostali navodi apelanta ne mogu utjecati na drugačiju odluku tog suda, pa ih je odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
16. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je izjavio reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 050071 14 Rev od 9. januara 2015. godine.
17. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo (član 22. u vezi sa članom 17. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu, član 10. stav 3. i član 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te član 2. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama), kada je odlučujući o apelantovoj žalbi izveo zaključak da dokazi izvedeni kod prvostepenog suda nisu davali osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva i kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.
18. Vrhovni sud je naveo da je protivno stanovištu revizije, pravilan stav prvostepenog i drugostepenog suda da apelant nije dokazao da je bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik objekta kojeg je koristio do 1992. godine niti zemljišta na kojem se nalazio taj objekat. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da se u slučaju uništenja objekta ne gubi pravo vlasništva na zemljištu, ali samo ako je objekat imao trajnu namjenu, što nije slučaj kod apelanta, koji je imao privremenu namjenu, koji je u ratu uništen 80%. Vrhovni sud je pojasnio da propadanjem stvari prestaje i pravo vlasništva te stvari. Vrhovni sud je shodno navedenom ukazao da se prema odredbi iz člana 17. stav
5. Zakona o građevinskom zemljištu, neizgrađenim gradskim građevinskim zemljištem smatra, pored zemljišta na kome nije izgrađena građevina, i zemljište na kojem je izgrađena privremena građevina, pa činjenica da nadležna Općina nije donijela rješenje o rušenju privremenog objekta nije pravno odlučna za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
19. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da privremeni objekat koji je sagrađen i sa građevinskom dozvolom, nije nekretnina podobna za upis u zemljišnu knjigu. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 2. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama kojom je propisano da su nekretnine u smislu tog zakona zemljište, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrade i drugi građevinski objekti, a odredbom člana 10. stav 3. Zakona o vlasničko pravnim odnosima da se pod nepokretnom stvari (nekretnine) u smislu tog zakona smatraju [...] građevinski objekti namjenjeni trajnoj upotrebi [...].
20. Vrhovni sud je istakao da je apelant u odnosu na tužene istakao stvarnopravni zahtjev (a) na priznanje prava vlasništva na poslovnom objektu, kojeg su tuženi, kao investitori, izgradili na osnovu odobrenja za građenje objekta trajne namjene), (b) predaju posjeda i (c) brisanje upisa prava vlasništva - osnovom građenja na gradskom građevinskom zemljištu po rješenju Općine Centar Sarajevo od 27. januara 1983. godine, koje glasi na objekat privremene namjene, dakle, koji se ne nalazi u pravnom režimu nepokretne stvari, pa nije ni moguć upis u zemljišnu knjigu sve da u ratu i nije došlo do njegovog uništenja. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno zaključio da su svi prigovori apelantove žalbe o pogrešnoj primjeni materijalnog prava irelevantni jer ne mogu utjecati na drugačiju odluku u konkretnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je naglasio da apelant traži da mu se prizna pravo vlasništa na trajni objekat a da pravo korištenja zemljišta radi izgradnje trajne građevine nije imao po rješenju iz 1983. godine, dok brisanje može zahtjevati nositelj knjižnog prava, dakle subjekt koji je upisom u zemljišnu knjigu stekao određeno knjižno pravo (vlasništvo, služnost, itd.) i uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja. U tom pravcu Vrhovni sud je ocijenio da navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani budući da apelant nije dokazao da je ikada upisom u zemljišnu knjigu stekao određeno knjižno pravo osnovom građenja po rješenju Općine Centar Sarajevo iz 1983.godine.
21. Konačno, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 132. stav 4. ZPP kojom je propisano da ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud traži da se o tome izjasni organ, odnosno pravna osoba od kojega bi ona trebala da potječe. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da apelant u postupku pred nižestepenim sudovima, nije tražio da sud zatraži izjašnjenje organa na osnovu kojih su tuženi stekli pravo vlasništva, pa je pravilno stanovište nižestepenih sudova da apelant iznijete tvrdnje, da ta rješenja nisu autentična i da su falsifikat, nije dokazao pa snosi negativne posljedice nedokazanosti tih činjeničnih tvrdnji, sve u smislu člana 7. stav 1, člana 102. stav 1, člana 123. stav 1. i člana 126. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na povrat izbjeglica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje arbitrarno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Povredu prava na imovinu vidi u tome što sudovi njegovu imovinu, koju je stekao zakonito, proglašavaju nepostojećom, pravo vlasništva proglašavaju vremenski ograničenim i utvrđuju da je građevinski objekat srušen iako je očigledno da postoji. Nadalje, ističe da mu je onemogućavanjem vraćanja u posjed imovine, onemogućen povratak, te da je prinuđen da živi u Kanadi. Navode o diskriminaciji apelant argumentira time što je „pogrešne nacionalnosti“, odnosno da je Srbin koji je za vrijeme rata izbjegao iz Sarajeva. b)Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude i da suprotno apelantovom stajalištu, nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava u revizijskoj presudi bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Kantonalni sud je naveo da tokom postupka nisu učinjene povrede prava na koje ukazuje apelacija, odnosno nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, zabrana diskriminacije i pravo na povrat izbjeglica. Kantonalni sud je istakao da je pobijana odluka donesena primjenom relevantnih materijalnih i procesnih zakona, kako je to detaljno obrazloženo u osporenoj presudi, te da su navodi iz apelacije neosnovani.
25. Općinski sud je naveo da je osporena odluka donesena u skladu sa zakonom.
26. Tuženi su naveli da apelant nikada nije imao vlasnička prava na nekretnini u smislu tadašnjeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, niti je u katastru općine Centar i u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik. Tuženi su, između ostalog, naveli da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasne i razumljive razloge i donijeli na zakonu zasnovanu odluku, pa su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03), relevantne odredbe glase:
Član 10. stav 3.
(3) nepokretnom stari (nekretnine), u smislu ovog zakona, smatraju se: zemljište, građevinski objekti namijenjeni trajnoj upotrebi, koji se ne mogu premještati bez oštećenja njihove suštine i posebni dijelovi zgrada (stanovi i poslovne prostorije), te pripatci ovih stvari dok, po zakonu ili po volji vlasnika, služe iskorištavanju glavne stvari (nekretnine po namjeni).
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Član 53.
Pravo vlasništva prestaje propašću stvari. Na ostatku propale stvari vlasnik zadržava pravo vlasništva.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 29.19/06), relevantne odredbe glase:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 102. stav 1.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Član 123. stav (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 132. stav 4.
(4) Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud traži da se o tome izjasni organ, odnosno pravna osoba od kojega bi ona trebalo da potječe.
30. Zakon o građevinskom zemljištu („Službene novine SR BiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list R BiH“ br. 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17. stav 4.
Neizgrađenim gradskim građevinskim zemljištem smatra se pored zemljišta na kome nije izgrađena građevina i zemljište na kome je izgrađena privremena građevina, pomoćna odnosno sporedna građevina čije uklanjanje bitno ne otežava normalnu upotrebu postojeće stambene ili poslovne zgrade (ograde, betonska staza, šupa i dr).
Privremeno pravo korišćenja zemljišta Član 22.
Raniji vlasnik, odnosno nislac privremenog prava korišćenja zemljišta, ima pravo da koristi sve do preuzimanja iz njegovog posjeda neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište na način kojim se ne otežava privođenje zemljišta trajnoj namjeni.
Nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta može uz odobrenje nadležnog opštinskog organa uprave da na tom zemljištu podigne privremenu građevinu za svoje potrebe. Nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta može i drugome ustupiti na privremeno korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište, ali samo za poljoprivrednu obradu.
31. Zakon o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 2.
(2) Nekretnine, u smislu ovog zakona, su zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrade i drugi građevinski objekti.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 050071 14 Rev od 9. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. februara 2015. godine a apelacija je podnesena 7. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije i pravo na povrat izbjeglica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant pokrenuo pred redovnim sudovima odnosio se na utvrđivanje prava vlasništva i predaje u posjed što predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
42. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima odbijen apelanov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik poslovnog objekta, predaju u posjed tog objekta i te nalog Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da izvrši brisanje tuženih kao vlasnika poslovnog objekta i istovremeno izvrši upis apelanta kao vlasnika tog objekta.
43. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je apelantu dato neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u zakup radi izgradnje privremene građevine, da je apelant izgradio manji ugostiteljski objekat, privremenog karaktera, koji je 80% tokom rata uništen, te da su tuženi izgradili novi objekat koji je i arhitektonski i građevinski drugačiji od onog koji je uništen u ratnim dejstvima, te da su tuženi uknjiženi u zemljišnim kjnigama kao vlasnici tog objekta. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda slijedi da apelant traži da mu se prizna pravo vlasništva na trajnom objektu koje je u vlasništvu tuženih, koje nije imao po rješenju iz 1983. godine, odnosno da tužbenim zahtjevom potražuje više nego što je ikada imao jer nije bio vlasnik zemljišta niti objekta trajne namjene. Osim toga, apelant nije dokazao da je ikada upisom u zemljišnu knjigu stekao određeno knjižno pravo po osnovu građenja na predmetnom zemljištu, a da zahtjevati brisanje može nositelj knjižnog prava, dakle subjekt koji je upisom u zemljišnu knjigu stekao određeno knjižno pravo. U skladu sa navedenim, a u smislu člana 22. u vezi sa članom 17. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu, člana 10. stav 3, člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima i člana 2. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da apelant nije, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, dokazao da rješenja organa uprave Općine Centar Sarajevo, na osnovu kojih su tuženi stekli pravo vlasništva, nisu autentična i da su falsifikat. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP-a kojim je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, kao i da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Proizlazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova ne slijedi bilo kakva proizvoljnost, odnosno Ustavni sud smatra da su navedena obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi neosnovani.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu i pravo na povratak
45. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu jer sudovi njegovu imovinu, koju je stekao zakonito, proglašavaju nepostojećom, pravo vlasništva proglašavaju vremenski ograničenim i utvrđuju da je građevinski objekat srušen iako je očigledno da postoji, pa je na taj način onemogućen da ostvari i pravo na povratak. Imajući u vidu da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Zabrana diskriminacije
46. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
47. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nekom nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
48. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da on smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
49. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da je „pogrešne nacionalnosti“. Međutim, imajući u vidu da u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te da u spisu predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je apelant zbog svoje nacionalne pripadnosti drugačije tretiran u odnosu na druga lica u sličnoj situaciji, Ustavni sud ovako postavljen paušalan navod apelanta o diskriminaciji, smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine kada se kršenje tih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenja prava na pravično suđenje.
52. Ustavni sud također zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizilazi da je zbog svoje nacionalne pripadnosti bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman