Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1764/17 (A. Ć.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1764/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1764/17, rješavajući apelaciju Ana Ćavar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ana Ćavar protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 032490 16 Gž 2 od 23. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Ćavar (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Širokog Brijega, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 5. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 032490 16 Gž 2 od 23. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantkinje i ostalih tuženih (M. N., I. N., I. Č. i D. Č.) podnesena protiv Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 032490 16 P 2 od 23. septembra 2016. godine kojom je utvrđeno da je tužiteljica (B. P.) vlasnica nekretnina (preciznije označene u izreci prvostepene presude), pa su temeljem prednjeg utvrđenja apelantkinja i ostali tuženi dužni priznati to pravo i trpjeti da se tužiteljica temeljem presude uknjiži u zemljišnim knjigama kao vlasnica sa dijelom 1/1 na navedenim nekretninama uz istovremeno brisanje apelantkinje i ostalih tuženih.

2. U obrazloženju Presude Općinskog suda navedeno je, između ostalog, da je odredbama člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalan posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja protekom 10 godina neprekidnog posjedovanja, dok je stavom 2. navedenog člana propisano da samostalan posjednik nekretnine čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je uvidom u p.l. broj 882 Službe za imovinsko pravne i geodetske poslove i katastar Općine Široki Brijeg od 10. februara 2014. godine utvrdio da su sve parcele navedene u posjedovnom listu upisane kao posjed tužiteljice sa dijelom 1/1. Općinski sud je naveo da iz Dopisa Službe za imovinsko pravne i geodetske poslove i katastar Općine Široki Brijeg od 25. februara 2014. godine proizilazi da su predmetne parcele, od avionskog snimanja 1970. godine, bile upisane u p.l. broj 882 k.o. Lištica u korist S. N. (majka tužiteljice) sa dijelom 1/1, dok je Rješenjem o nasljeđivanju od 5. februara 1991. godine umjesto S. N. upisuje njena kći - tužiteljica sa dijelom 1/1. Općinski sud je naveo da je na osnovu Ugovora o darovanju zaključenog na zapisnik pred sudom 5. septembra 1960. godine, utvrdio da je Anica Ćavar rođ. Naletilić darovala braći Radoslavu i Stanku Naletilić sve nekretnine (preciznije označene u obrazloženju prvostepene odluke). Općinski sud je istakao da u suštini niti jedan od tuženih ne osporava da tužiteljica posjeduje, koristi i uživa navedene nekretnine dugi niz godina, od smrti majke 1991. godine. Općinski sud je naveo da za donošenje pravilne i zakonite odluke u predmetnoj pravnoj stvari nije relevantno da li je apelantkinja svoj dio koji joj je pripao diobom darovala, odnosno prodala, jer tužiteljica tužbenim zahtjevom isključivo želi ishoditi valjan pravni osnov za upis vlasništva u zemljišnim knjigama na nekretninama koje je naslijedila iza pokojne majke i koje nesmetano uživa i koristi duže od 20 godina i koje su joj pripale diobom. Shodno tome, Općinski sud je naveo da apelantkinjine da joj nije poznato da je između nje, te braće i sestara ikada izvršena dioba zemljišta koje su naslijedili iza pokojnog N. N., cijeni neosnovanim i paušalnim. Općinski sud je naveo da je tužiteljica na objektivan i siguran način dokazala da je savjesna, a i zakonita posjednica navedenih nekretnina i da je taj posjed u vrijeme podnošenja tužbe trajao duže od 20 godina. Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi jasan i nedvojben zaključak da je tužiteljica savjesna i zakonita posjednica predmetnih nekretnina duže od 20 godina, pa je stoga Općinski sud pravilno postupio i uz primjenu odredaba člana 58. Zakona o stvarnim pravima donio odluku kao u izreci osporene presude. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Općinski sud cijenio sve provedene dokaze, među kojima i Ugovor o darovanju od 5. septembra 1960. godine, iz kog razloga su neutemeljeni žalbeni navodi apelantkinje u pogledu povrede odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je ukazao da su neutemeljeni navodi apelantkinje da je Ugovor o darovanju krivotvoren, iz razloga što su ovi navodi paušalni i ničim dokazani.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je ugovor od 5. septembra 1960. godine krivotvoren, da je kao darovatelj navedena Anica Ćavar rođena Naletilić, a da se apelantkinja zove Ana Ćavar. Apelantkinja ističe da navedeni ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, te da ga greška u imenu jedne od ugovornih strana čini neprovedivim.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža, kako je to ukazao i drugostepeni sud, da je prvostepeni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, cijenio sve provedene dokaze, među kojima i Ugovor o darovanju od 5. septembra 1960. godine, te da je zaključio da su apelantkinjini navodi koje isticala u vezi tog ugovora irelevantni za odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1764/17 (A. Ć.) | Sudska praksa | Aktio