Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1991/17 (Z.J.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1991/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1991/17, rješavajući apelaciju Z. J., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. J.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Dn 024001 15 Gž od 17. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 19. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Dn 024001 15 Gž od 17. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, Zemljišnoknjižni ured broj 65 0 Dn 15 006 232 od 20. marta 2015. godine kojim je dozvoljen otpis parcele (preciznije navedena u obrazloženju osporene odluke), uknjiženo je državno vlasništvo i pravo raspolaganja na navedenim parcelama u korist Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo 1/1.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant, kao raniji vlasnik traži poništavanje rješenja o upisu, a da kao razloge navodi da se o ovom pitanju vodi upravni spor, zbog čega mu nije jasan upis bez prethodnog pravomoćnog rješenja spora. Takođe, Kantonalni sud je naveo da apelant ukazuje i na to da ga sud o poduzetim radnjama obavještava na nepostojeću adresu. Kantonalni sud je naveo da je rješenje Općinskog suda o dozvoli upisa doneseno na osnovu pravosnažnih rješenja i to Rješenja Općinske komisije za urbanizam, građenje, imovinsko-pravne poslove i katastar Skupštine općine Novi Grad Sarajevo od 30. juna 1982. godine (pravosnažno i izvršno 20. avgusta 1982. godine) i Rješenja iste službe od 9. januara 2015. godine (pravosnažno 2. februara 2015. godine). Dalje, Kantonalni sud je naveo da se prema odredbama člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama) zahtjev za upis u zemljišne knjige podnosi uz odgovarajuću dokumentaciju, te da na osnovu te dokumentacije, u skladu sa odredbama člana 31. istog zakona, ovlašteni zk referent donosi rješenje, prema kojem se vrši upis u zk. Takođe, Kantonalni sud je naveo da se prema odredbama člana 46. Zakona o zemljišnim knjigama rješenje se dostavlja nakon izvršenog upisa. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je na osnovu pravosnažnih upravnih akata zk referent utvrdio podudarnost upisanih parcela i donio rješenje po kojem je izvršio otpis parcela i upis novog vlasništva. Kantonalni sud je naveo da činjenica pokrenutog upravnog spora nije od značaja za pravosnažnost upravnih akata na temelju kojih je doneseno rješenje po kojem je upis izvršen. Kantonalni sud je naveo da prema odredbama člana 17. Zakona o upravnim sporovima tužba ne sprječava izvršenje upravnog akta, ako zakonom nije drugačije određeno, a da prema stavu 4. navedenog člana tužitelj u upravnom postupku može zatražiti odlaganje izvršenja rješenja donesenog u upravnom postupku. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je pokrenut upravni spor, nije dokazao da je u upravnom sporu zatražio odlaganje upisa po pravomoćnim aktima donesenim u upravnom postupku, dok činjenica pokretanja upravnog spora ne dovodi do sprječavanja izvršenja pravomoćnog upravnog akta. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prihvatio apelantovu žalbu kao blagovremenu, računajući kao dan dostavljanja rješenja apelantu dan dostavljanja njegovom novom advokatu, te da dostavljanje rješenja na adresu koja nije apelantova adresa nije imalo za posljedicu kršenje bilo kojeg apelantovog prava.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da mu nije pružena mogućnost da učestvuje u postupku i da ostvari i zaštiti svoja prava i pravne interese. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju povrijeđene odredbe materijalnog prava i postupka na njegovu štetu, jer je izvjesno da je apelant vlasnik predmetnog zemljišta. Apelant u suštini smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih odnose isključivo na način na koji je sud primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1991/17 (Z.J.) | Sudska praksa | Aktio