Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1858/17 (D.L.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1858/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1858/17, rješavajući apelaciju D. L. na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. L.
protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 006804 16 Gž od 7. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubinja, kojeg zastupa Irena Pehar, advokat iz Mostara, podnijela je 11. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 006804 16 Gž od 7. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 006804 10 P od 23. juna 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Radmila Miljković preminula 5. maja 2013. godine u Bileći i da su njeni zakonski nasljednici prvotuženi Milan Miljković i drugotužena Milica Miljković, te da se utvrdi da je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora od 18. septembra 2001. godine vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 nekretnina (preciznije označene u izreci prvostepene presude) što su prvotuženi, drugotužena i trećetuženi Duško Bašić dužni priznati i trpjeti da se apelant na osnovu ove presude upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1, kao i da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo Ugovor o kupoprodaji od 21. januara 2010. godine o prodaji predmetnih nekretnina trećetuženom kao kupcu, pa je stoga trećetuženi dužan trpjeti da se njegovo ime briše kao vlasnika predmetnih nekretnina (preciznije navedeno u izreci prvostepene presude) uz istovremeni upis apelanta kao vlasnika sa dijelom 1/1, kao i da trećetuženi preda u posjed predmetne nekretnine apelantu.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo, između ostalog, da je odredbama člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drugačije određeno. Takođe, Okružni sud je naveo da je u vrijeme zaključenja ugovora od 18. septembra 2001. godine bio na snazi Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji je odredbama člana 33. propisivao da se na osnovu pravnog posla pravo svojine stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelant nije stekao pravo svojine po ugovoru o prodaji od 18. septembra 2001. godine koji je zaključio sa Jeftom Miljkovićem (otac prvotuženog i drugotužene), iz razloga što taj ugovor nije proveden u zemljišnoj knjizi, odnosno javnoj evidenciji. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud u potpunosti zanemario postojanje ugovora od 18. septembra 2001. godine, već je jasno obrazložio da predmetni ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, odnosno javnoj evidenciji, iz kog razloga apelant nije stekao pravo svojine na nepokretnostima koje su bile predmet tog ugovora. Okružni sud je naveo da je predmetni ugovor bio pravni osnov da apelant kao kupac stekne pravo svojine na nepokretnostima, ali da to nije dovoljno za sticanje prava svojine, jer je ugovor morao biti proveden u javnoj knjizi. Osim toga, Okružni sud je naveo da je trećetuženi kupio sporne nepokretnosti od prodavca Radmile Miljković (supruga Jefta Miljkovića) koja je bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik 1/1 dijela i da je trećetuženi postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, odnosno stekao u dobroj vjeri pravo vlasništva od prodavca Radmile Miljković. Okružni sud je istakao da nije osnovan apelantov žalbeni navod da je ugovor od 21. januara 2010. godine ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (članom 103. stav 1. navedenog zakona je propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 55. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige (javna evidencija), ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona, dok je odredbama stava 2. istog člana propisano da je sticalac bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u konkretnom slučaju nisu cijenjeni dokazi koje je on proveo tokom postupka i ukazuje da je potpuno zanemareno postojanje kupoprodajnog ugovora zaključenog 18. septembra 2001. godine između apelanta i Jefta Miljkovića, a na osnovu kojeg je apelant postao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine. Apelant navodi da je ugovor o kupoprodaji od 21. januara 2010. godine ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer su predmetne nekretnine već ranije otuđene. Apelant u suštini smatra da su u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi (relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o stvarnim pravima i Zakona o obligacionim odnosima).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao razloge za svoje odlučenje, te ukazao na zakonske propise na osnovu kojih je donio osporenu odluku, dok apelant nije ponudio bilo kakvu argumentaciju kojom bi te razloge doveo u pitanje sa aspekta zaštite ustavnih prava, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman