Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2111/17 (M. L.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Građanski postupak
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2111/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2111/17, rješavajući apelaciju Miloša Lazovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miloš Lazović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 016183 15 Rev od 14. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Lazović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 Rs 016183 15 Rev od 14. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 016183 14 Rsž od 23. oktobra 2014. godine kojom je uvažena žalba tuženog („Telekomunikacije Republike Srpske“ a.d. Banjaluka) i preinačena Presuda Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Rs 016183 12 Rs od 30. decembra 2013. godine na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da vrati apelanta na posao i rasporedi na poslove koje je obavljao prije privremenog prestanka ugovora o radu, da mu za period od 30. juna 2004. godine do 31. maja 2012. godine isplati na ime neisplaćenih plata, toplog obroka, naknade za rad u upravnom odboru, regresa, zimnice, ogreva, naknada za rad u savjetu lista „Teleinfo“ određene novčane iznose, kao i da u ime i za račun apelanta obračuna i uplati Fondu PIO RS doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant bio zaposlen kod tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da je Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) od 30. juna 2004. godine apelant smijenjen sa funkcije direktora Regionalnog Telekoma Srpske, Foča/Srbinje i potpredsjednika Opštinskog odbora SDS-a Foča/Srbinje, kao i ostalih javnih i stranačkih funkcija koje je u to vrijeme obavljao. Dalje je navedeno da je tuženi donio rješenje od 15. jula 2004. godine da apelantu prestaje ugovor o radu i radni odnos sa 30. junom 2004. godine i da prestanak ugovora o radu traje privremeno, dok traju mjere Visokog predstavnika iz odluke od 30. juna 2004. godine. Takođe je navedeno da je Odlukom Visokog predstavnika od 10. juna 2011. godine ukinuta zabrana koja je određenom broju bivših javnih zvaničnika (i apelantu) izrečena ranijim odlukama Visokog predstavnika. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da Odluka o ukidanju zabrane od 10. juna 2011. godine kojom je apelantu ukinuta zabrana izrečena u Odluci od 30. juna 2004. godine ne predstavlja pravni osnov za lica navedena u dodatku obavještenja u toj odluci, pa ni za apelanta, za vraćanje na funkciju sa koje su ranije smijenjeni, što proizilazi iz njenog sadržaja. Vrhovni sud je naveo da tom odlukom nije dato pravo navedenim licima da se vrate na posao, kao što se ne podrazumijeva niti obaveza poslodavca da ih obešteti radi gubitka zaposlenja (stav 7.) ili obešteti zbog neostvarenih novčanih beneficija ili privilegija (stav 8.). Vrhovni sud je ukazao da je apelant obavljao funkciju direktora na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, pa je smjenjivanjem sa te funkcije apelantu ugovor o radu prestao danom donošenja Odluke od 30. juna 2004. godine, kao i status zaposlenog radnika, pri čemu tuženi nije morao donositi rješenje o prestanku ugovora o radu, koje je deklaratornog karaktera. Vrhovni sud je naveo da je u Odluci od 10. juna 2011. godine navedeno da ona nema amnestirajući karakter i da se odluke koje su ranije donesene ne brišu (stav 9.), kao i da ta odluka predstavlja prospektivno ukidanje odluka zbog nastupanja okolnosti da izrečene zabrane više nisu na snazi, a ukoliko su odredbe Odluke od 10. juna 2011. godine u suprotnosti sa domaćim zakonodavstvom u vezi sa bilo kojim od predmeta koji su njom obuhvaćeni, ova Odluka će biti mjerodavna. Vrhovni sud je istakao da, suprotno apelantovim prigovorima, ugovor o radu apelanta iz 2002. godine nije „aktiviran“ donošenjem Odluke od 10. juna 2011. godine i da je bez značaja što je u izreci rješenja o prestanku ugovora o radu od 15. jula 2004. godine navedeno da prestanak ugovora o radu traje privremeno, jer tim deklaratornim rješenjem nije mogao biti određen na drugačiji način prestanak ugovora o radu. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te člana 2. stav 2. i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te smatra da su donošenjem Odluke od 10. juna 2011. godine otklonjene normativno pravne prepreke koje su činile smetnju da bude vraćen na posao. Apelant u suštini ukazuje da je žrtva povrede prava na pravično suđenje, prije svega sa aspekta proizvoljne primjene materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio razloge i propise na osnovu kojih je donio osporenu odluku, dok apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2111/17 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio