Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1945/17 (V. B.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1945/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1945/17, rješavajući apelaciju Vojkane Bogojević, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vojkana Bogojević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003980 16 Kž 7 od 21. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vojkana Bogojević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Doboja, koju zastupa Branko V. Ristić, advokat iz Doboja, podnijela je 16. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003980 16 Kž 7 od 21. februara 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantkinja je Presudom Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003980 16 K od 31. oktobra 2016. godine oglašena krivom zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Presudom Vrhovnog suda uvažena je žalba Okružnog javnog tužilaštva u Doboju i preinačena odluka o kazni, pa je apelantkinja osuđena na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

2. U toku postupka utvrđeno je da je apelantkinja u septembru 2011. godine u porodičnoj kući, znajući da je njena kćerka S. B. nedovoljno duševno razvijeno lice, u drugom stanju, koju neželjenu trudnoću je krila i kada je njena kćerka rodila živo žensko dijete, htijući da isto liši života, zamotala čaršavom preko glave i tijela, stavila ga u vreću, kojom prilikom je došlo do ugušenja novorođenčeta, nakon čega ga je stavila u kantu i narednog jutra odnijela i bacila u rupu na svojoj njivi u blizini porodične kuće, dakle lišila života jedno lice. Osim toga, utvrđeno je da je apelantkinja u junu 2013. godine, ponovo, znajući da je njena kćerka nedovoljno duševno razvijeno lice, u drugom stanju, koju neželjenu trudnoću je krila, te kada je dobila porođajne bolove, iz pomoćnog objekta - štale izvela stoku, nakon čega je njena kćerka ušla u štalu u namjeri da se tu porodi i tom prilikom rekla kćerci da se djeteta riješi kako zna, pa kada je kćerka rodila živo dijete, htijući da se novorođenče liši života, naložila kćerci da stavi novorođenče u vreću od stočnog brašna koju je pripremila, što je kćerka i učinila, nakon čega je novorođenče prestalo da daje znakove života, da bi apelantkinja odnijela novorođenče i bacila ga u rupu na svojoj njivi, dakle drugog sa umišljajem podstrekla da liši života jedno lice, odnosno umišljajno lišila života dva lica, a ne radi se o ubistvu na mah, ubistvu djeteta pri porođaju ili ubistvu učinjenim pod osobito olakšavajućim okolnostima.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud jasno definisao psihički odnos apelantkinje prema djelu, te ga odredio kao direktni umišljaj, iz razloga što je apelantkinja bila potpuno svjesna da svojim radnjama može izazavati smrt dvoje novorođene djece i da je to htjela (prvostepeni sud ukazao da apelantkinjin umišljaj proizilazi iz svih preduzetih radnji - od saznanja za kćerkinu trudnoću, pa do rođenja i lišenja života novorođenčadi, pratila stanje kćerke, te da je i pored vremena od dvije godine između rođenja prvog i drugog djeteta, istrajala u namjeri što ukazuje da je njena odluka bila čvrsta, odnosno da je bila svjesna djela i da je htjela njegovo izvršenje). Dalje je navedeno da prvostepeni sud analizirao sadržaj iskaza apelantkinje datog na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka, kao i sadržaj njenih iskaza datih u istrazi (iskazima datim u istrazi apelantkinja priznala izvršenje djela za koje se tereti), te da je pravilno ocijenio kao vjerodostojan njen iskaz iz istrage (iskazi iz istrage preciznije navedeni u obrazloženju prvostepene presude, dok je na glavnom pretresu aplantkinja navela da ne zna šta je izjavila i da se ne može sjetiti, jer je bilo davno). Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud apelantkinjine iskaze iz istrage doveo u vezu sa Zapisnikom o uviđaju, izvještajem o izvršenoj ekshumaciji, izvještajima o pregledu i obdukciji i iskazom vještaka sudske medicine (nije se mogao sa sigurnošću izjasniti da je dijete bilo sposobno za vanmaterični život, niti da li je živo rođeno, kao ni tačan uzrok smrti, a s obzirom na obdukcioni nalaz ne može se isključiti i nasilna smrt novorođenčeta – na osnovu morfoloških osobina kostiju najvjerovatnije se radi o novorođenčetu u devetom do desetom mjesecu materičnog razvitka, vjerovatno sposobnog za vanmaterični život), vještačenjima vještaka specijaliste medicinske psihologije i vještaka neuropsihijatra, te konstatovao da se pristup u ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih iskaza (iz istrage i glavnog pretresa) ne može osporiti žalbenim argumentima apelantkinje. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi u kojima ističe da iz radnje opisane u tački 2. izreke prvostepene presude proizilazi da je ona podstrekavala svoju kćerku na izvršenje krivičnog djela ubistva djeteta pri porođaju iz člana 151. KZ, te da apelantkinja može odgovarati samo kao podstrekač u izvršenju tog krivičnog djela, a ne krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav 1. KZ. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da krivično djelo ubistva djeteta pri porođaju može izvršiti samo majka kao privilegovani oblik krivičnog djela, pod uslovom, da se utvrdi postojanje stanja izazvanog porođajem, a sva druga lica čine osnovno krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona ili eventualno neki od kvalifikovanih oblika izvršenja ovog djela. S obzirom da je umišljaj apelantkinje bio usmjeren na lišavanje života drugog lica, Vrhovni sud je naveo da se i podstrekavanje odnosi na krivično djelo ubistva u odnosu na nju, kao podstrekača, a samo na izvršioca – njenu kćerku koja je rodila dijete može se cijeniti kao krivično djelo ubistva djeteta pri porođaju iz člana 151. KZ. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe KZ, te da su radnje apelantkinje pravilno kvalifikovane kao krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. KZ. Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. Zakona o krivičnom postupku kada je odbio apelantkinjin prijedlog za ponovno psihijatrijsko vještačenje apelantkinje po vještaku odbrane, iz razloga što prvostepeni sud u toku trajanja glavnog pretresa imajući u vidu psihijatrijsko vještačenje dr. V. K. i otpusno pismo JZU Psihijatrijske bolnice Sokolac za apelantkinju, te ponašanje apelantkinje (koja je svjedočila u svoju korist) nije imao sumnje u sposobnost apelantkinje da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela, niti je imao sumnju u njenu sposobnost da upravlja svojim postupcima i shvati značaj položaja u kome se nalazila sve do okončanja glavnog pretresa.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, da nije moguće potvrditi da je do smrtnog ishoda došlo nasilnim putem, iz čega proizilazi da u činjeničnom smislu nije potvrđen objektivni element bića djela, da su novorođenčad lišena života, te stoga ne stoji ni subjektivni element, odnosno radnja izvršenja koja bi bila uzrok nastupanja smrti kao posljedice činjenja. Osim toga, apelantkinja smatra da nije pravilno stajalište osporene presude da je umišljaj apelantkinje usmjeren u pravcu lišenja života drugog lica, kao i da je odluka manjkava u odnosu na utvrđivanje postojanja objektivnih elemenata djela (uzrok smrti novorođenčeta). Apelantkinja ukazuje da je lišena prava na predlaganje i izvođenje dokaza, čime joj je uskraćeno pravo na pristup sudu (odbijen prijedlog da se izvrši psihijatrijsko vještačenje apelantkinje, kako in tempore kriminis, tako i u pogledu procesne sposobnosti apelantkinje). Apelantkinja u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i prvostepeni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu utvrđenih činjenica i primjene pozitivno pravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantkinja počinila predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantkinjinim žalbenim navodima konstatovao da su isti neosnovani i prihvatio zaključak prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (izuzev odluke o kazni), te dao obrazloženje zbog čega nije prihvaćen apelantkinjin prijedlog za njeno ponovno vještačenje, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i paušalnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1945/17 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio