Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2214/15 (J. B.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Povrat stana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2214/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2214/15, rješavajući apelaciju Johnnyja Beeja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Johnnyja Beeja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030654 14 Rev od 5. februara 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030654 04 P od 27. decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Johnny Bee (u daljnjem tekstu: apelant) iz Memphisa, SAD, kojeg zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 030654 14 Rev od 5. februara 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030654 04 P od 27. decembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda i tuženih Dragane Kujundžić-Hadžidedić (u daljnjem tekstu: prvotužena ili apelantova bivša supruga), mldb. Ksenije i Tamare Bečić (u daljnjem tekstu: kupci spornog stana ili II tužena i III tužena), Grada Banja Luka i Zavoda za izgradnju Grada Banja Luka (svi u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Osnovni sud i prvotužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 7. jula do 1. avgusta 2017. godine.
4. Ostali tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 13. septembra 2004. godine podnio tužbu protiv tuženih tražeći da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o otkupu stana u Banjoj Luci u ul. Stevana Bulajića broj 44A, površine 43 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je prvotužena 21. aprila 2003. godine zaključila sa tuženim Gradom Banja Luka, kao prodavcem, te da se utvrdi da je ništav i ugovor o kupoprodaji spornog stana koji je 22. jula 2003. godine zaključila prvotužena, kao prodavac, i II i III tuženi, kao kupci, te shodno tome da se utvrdi ništavost upisa prava vlasništva na spornom stanu u javnim evidencijama u korist II i III tuženih, tražeći još i predaju u posjed spornog stana i naknadu troškova postupka.
7. U okviru predmetnog postupka prvotužena je istakla protivtužbene zahtjeve kojima je, između ostalog, tražila utvrđenje da je apelantu prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, te naknadu troškova postupka.
8. Odlučujući o postavljenim zahtjevima Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 030654 04 P od 27. decembra 2013. godine u cijelosti odbio postavljene tužbene odnosno protivtužbene zahtjeve obavezujući apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant stanarsko pravo na spornom stanu stekao 1987. godine po osnovu eksproprijacije nekretnina njegovih roditelja, zatim da su apelant i prvotužena zaključili brak 24. jula 1993. godine, da je prvotužena stekla stanarsko pravo na spornom stanu zaključenjem braka sa apelantom, da su apelant i prvotužena uslijed ratnih dešavanja bili prinuđeni da napuste sporni stan, zatim da je prvotužena, blagovremeno, podnijela zahtjev za povrat spornog stana u posjed, da apelant nije podnio zahtjev za povrat spornog stana u posjed, da je prvotužena u periodu od 2002 do 2003. godine prenijela stanarsko pravo na sebe, otkupila sporni stan i prodala ga trećim licima (II i III tuženoj), te da je brak između apelanta i prvotužene pravosnažno razveden 2005. godine.
10. Kod takvog činjeničnog utvrđenja, do kojeg je došao Osnovni sud na temelju provedenih dokaza, kao sporno postavilo se pitanje da li je apelant izgubio stanarsko pravo na spornom stanu zbog nepodnošenja zahtjeva za povrat spornog stana. U vezi s tim Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 19. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) koja propisuje da nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice (stav 1.), a ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug (stav 2.), a kada su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako citiranim Zakonom nije drugačije određeno (stav 3.).
11. Nadalje je Osnovni sud naveo da je sporni stan proglašen napuštenim, da je ovo napuštanje bilo uzrokovano ratnim okolnostima, te da se shodno tome na predmetni slučaj primjenjuju i odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kao lex specialis, u odnosu na ZOSO, koji je u to vrijeme bio na snazi.
12. Nadalje se Osnovni sud pozvao na odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene, koje propisuju rokove za vraćanje stana u posjed, zaključivši da apelant, u smislu citiranog člana, nije podnio zahtjev za povrat spornog stana u propisanom roku (do 19. aprila 2000. godine). Nadalje je Osnovni sud citirao odredbu člana 14. Zakona o prestanku primjene koja nosiocu stanarskog prava na napuštenom stanu ili članu njegovog porodičnog domaćinstva (član 6. ZOSO) omogućava da napušteni stan vrati u posjed, u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, naglasivši još da odredbe citiranog Zakona vrijede za sve stanove koje su korisnici napustili u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. Još je navedeno da se lice koje je napustilo stan u navedenom periodu smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, s pravom na povrat stana, bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo.
13. Osnovni sud je potom naveo da citirane zakonske odredbe ne upućuju na zaključak da su zajednički nositelji stanarskog prava ili svi članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava bili dužni da podnesu pojedinačan zahtjev za povrat u posjed jednog određenog stana jer podnošenjem jednog zahtjeva za povrat (neovisno da li je taj zahtjev podnio nositelj stanarskog prava ili član domaćinstva) štiti pravo na stan kao cjelinu.
14. Nakon takvog pojašnjenja Osnovni sud je, pozvavši se na relevantne odredbe ZOSO-a i to čl. 19., 21. i 22. koje je citirao, a rješavajući pitanje stanarskog prava na spornom stanu kao prethodno pitanje, izveo zaključak da je prvotužena zapravo nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Osnovni sud je do takvog zaključka došao na osnovu presude tog suda iz 2005. godine kojom je razveden brak između apelanta i prvotužene. Iz činjeničnih navoda tužbe za razvod braka proizašlo je da je apelant u martu 1994. godine napustio Banja Luku i da do dana podnošenja tužbe za razvod nije imao nikakve kontakte sa prvotuženom, niti saznanje da je prvotužena u toku trajanja braka rodila dijete, što prvotužena u odgovoru na tužbu za razvod braka ničim nije osporila. Iz činjeničnog utvrđenja do kojeg je došao sud u postupku razvoda braka Osnovni sud je zaključio da je faktička zajednica života između apelanta i prvotužene prestala u martu 1994. godine, kada je apelant trajno napustio bračnu zajednicu, pa iako tada brak nije formalno razveden, prvotužena je u smislu člana 19. ZOSO-a ostala sama nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Nadalje je Osnovni sud zaključio da apelantu nije povrijeđeno stranarsko pravo na spornom stanu i da za otkup spornog stana nije bila potrebna apelantova saglasnost, a imajući u vidu činjenicu da apelant nije u zakonom propisanom roku tražio povrat spornog stana u posjed. Kako je apelant izgubio status nositelja stanarskog prava na spornom stanu, u smislu člana 19. stav (3) ZOSO-a, njegova saglasnost za valjanost ugovora o otkupu stana postala je nepotrebna, pa je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu spornog stana, te su shodno tome odbijeni i ostali zahtjevi apelanta. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je utemeljio na odredbama člana 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
15. Okružni sud je odlučujući o žalbama parničnih stranaka Presudom broj 71 0 P 030654 14 Gž od 21. avgusta 2014. godine žalbu apelanta uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio na način da je utvrdio ništavost spornih ugovora i upisa prava vlasništva na spornom stanu uz istovremeno odbijanje žalbe prvotužene obavezavši je na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude.
16. Okružni sud je, ispitujući osporenu presudu u svjetlu žalbenih razloga parničnih stranaka, između ostalog, zaključio da žalba apelanta osnovano ukazuje da je nezakonitom odlukom tuženog Grada Banje Luke u upravnom postupku doneseno rješenje od 29. oktobra 2002. godine kojim je utvrđeno da je prvotužena jedini nosilac stanarskog prava na spornom stanu, u smislu člana 19. ZOSO-a jer je odredbom člana 69. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS) propisano da se na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo stupanjem na snagu tog zakona, a koji je stupio na snagu odlukom Visokog predstavnika koja je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 35/01 od 28. jula 2001. godine, dakle prije donošenja navedenog rješenja kojim je utvrđeno da je umjesto apelanta nosilac stanarskog prava na spornom stanu prvotužena. Prema ocjeni Okružnog suda sporno rješenje od 22. jula 2002. godine je u suprotnosti i sa odredbom člana 71. ZPDS-a, kojim je propisano da se odredbe ZOSO-a, koje su u suprotnosti s odredbama ZPDS-a, neće primjenjivati.
17. Nadalje je Okružni sud ocijenio osnovanim žalbene prigovore apelanta kojim je ukazao da je podnošenje zahtjeva za povrat spornog stana u posjed prvotužene, kao sunositelja stanarskog prava, bilo dovoljno jer relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene (čl. 14. i 15.) propisuju da jedno od lica koje je imalo pravo na povrat stana (nosilac stanarskog prava ili sunosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava shodno članu 6. ZOSO-a) može podnijeti zahtjev i ostvariti pravo na povrat stana, što je prvotužena u konkretnom slučaju ostvarila, pri čemu nije nužno da svako od tih lica podnosi poseban zahtjev jer se zahtjev za vraćanje stana odnosi na sva ta lica. Dakle, kako je ocijenio Okružni sud, pošto je prvotužena u trenutku podnošenja zahtjeva za povrat spornog stana bila sunositelj stanarskog prava na spornom stanu, njen zahtjev za vraćanje u posjed tog stana se jednako odnosio i na apelanta, kao sunosioca stanarskog prava na spornom stanu.
18. Nadalje je Okružni sud pojasnio da se privatizacija stanova u državnoj svojini, kao što je to sporni stan, vrši na temelju odredbi ZPDS-a gdje je članom 9. propisano da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo, a članom 10. da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, a ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog. Shodno tome, kako je istakao Okružni sud, prvotužena nije mogla otkupiti sporni stan bez saglasnosti apelanta, pa je takav ugovor protivan imperativnim pravnim propisima, te u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima ništav, slijedom čega su ništavi i daljnji pravni poslovi preduzeti na temelju istog ugovora o otkupu spornog stana, pa je shodno članu 54. ZPP-a Okružni sud preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu.
19. Vrhovni sud je odlučujući o revizijama tuženih donio Presudu broj 71 0 P 030654 14 Rev od 5. februara 2015. godine kojom je reviziju II i III tužene uvažio, a reviziju prvotužene djelimično i to na način da je presuda Okružnog suda preinačena u dijelu kojim je žalba apelanta uvažena tako da je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev potvrđena, te u dijelu kojim je odlučeno o žalbi prvotužene tako što je žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke po protivtužbi tako što je utvrđeno da je apelantu prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, te u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je apelant obavezan da snosi troškove postupka, dok je revizija prvotužene u ostalom dijelu odbačena (sve preciznije navedeno u izreci presude).
20. Vrhovni sud je prije svega ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova zaključivši da činjenica da je apelant zbog ratnih dejstava napustio sporni stan ne ukazuje da je apelant prilikom napuštanja spornog stana iskazao volju da trajno prestane koristiti sporni stan. Nadalje je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu da apelant nije podnio zahtjev za povrat spornog stana u posjed, pa kako je taj zahtjev blagovremeno podnijela prvotužena (koja je također bila prisiljena da napusti sporni stan) to se, suprotno revizijskim prigovorima, ne može uzeti da je apelantu, u smislu stava 2. člana 16. Zakona o prestanku primjene, zbog toga prestalo stanarsko pravo na spornom stanu.
21. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant se pasivnim ponašanjem od 19. juna 1996. godine (od prestanka ratnog stanja) saglasio da mu trajno prestane pravo korištenja spornog stana jer apelant nakon rata nije preduzeo niti jednu radnju u cilju nastavka korištenja spornog stana, te sticanja prava na njegov otkup. U tom pravcu je Vrhovni sud ponovo naglasio da apelant nije podnio zahtjev za povrat spornog stana, iako po navodima iz njegove tužbe za razvod braka do njenog podnošenja nije imao nikakvih saznanja da je prvotužena podnijela zahtjev za povrat spornog stana. Nadalje je Vrhovni sud istakao da apelant od 1994. godine živi u SAD-u, gdje je promijenio ime, te poslije rata nije prijavljivao prebivalište u Bosni i Hercegovini. Sem toga, apelant nije koristio pravne lijekove protiv odluke o prenosu stanarskog prava, ali je podnio tužbu za razvod braka.
22. Sve navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuje da je brak apelanta i prvotužene, nakon rata, pa sve do zvaničnog razvoda, samo formalno egzistirao, pa navedeno ukazuje da se apelant na taj način saglasio s tim da trajno prestane koristiti sporni stan, u smislu odredbe člana 19. stav (3) ZOSO-a, te je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda da je prvotužena ostala jedini nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Pri tome, kako je obrazložio Vrhovni sud, ne može se prihvatiti rezonovanje drugostepenog suda da u smislu odredbe člana 69. ZPDS-a prvotužena nije mogla steći stanarsko pravo na spornom stanu, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju tog prava budući da je prvotužena, već bila sunosilac stanarskog prava na spornom stanu. Shodno tome, prilikom sklapanja ugovora o otkupu stana nije ni bila potrebna apelanatova saglasnost, u smislu člana 10. ZPDS-a jer mu je već bilo prestalo stanarsko pravo.
23. Vrhovni sud je na temelju svega navedenog izveo zaključak da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, tako da je revizije trebalo uvažiti na način kao u izreci presude, pa je u skladu s tim, budući da je apelant osporio prvotuženoj pravo na sporni stan, Vrhovni sud osporenu presudu djelimično preinačio i u dijelu kojim je odbijena žalba prvotužene, tako da je utvrđeno da je apelantu prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, a sve navedeno uz primjenu odredaba člana 250. stav 1. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji su hronološki posložene relevantne činjenične okolnosti uz naglasak da je apelant nakon saznanja da je prvotužena ostvarila povrat spornog stana i prijenos stanarskog prava pokrenuo sudski postupak protiv privremenog korisnika spornog stana radi poništenja ugovora o korištenju, što je apelant potkrijepio dokazima (tužba iz 2002. godine). Apelant je također naglasio da je nakon saznanja da je apelantica otkupila sporni stan pokrenuo predmetni postupka tražeći da se utvrdi ništavost spornih ugovora (tužba iz 2004. godine). Apelant problematizira stav Vrhovnog suda i Osnovnog suda da je njegovo stanarsko pravo na spornom stanu prestalo zbog činjenice što nije podnio zahtjev za povrat spornog stana, što je navedenim sudovima bio temeljni razlog za zaključak da se apelant svojim pasivnim ponašanjem saglasio da trajno prestane da koristi sporni stan. Sudovi nisu mogli izvesti ovakav zaključak iz dokaza koje je apelant predočio sudu, iz kojih proizlazi da je apelant već 2002. godine, kada je prvi put došao u BiH, putem ovlaštenog punomoćnika počeo tražiti svoja prava na spornom stanu. Apelant nadalje smatra da su sudovi izveli pogrešan zaključak da je apelantu prestalo stanarsko pravo iz razloga što nije podnio zahtjev za povrat spornog stana jer je takav zahtjev blagovremeno podnijela prvotužena koja je u to vrijeme bila njegova zakonita supruga. Također je ukazano da je prvotužena na temelju lažnih podataka ishodila prijenos stanarskog prava, bez apelantove saglasnosti, bez dokaza da ne postoji bračna zajednica i bez dokaza da joj je apelant u to vrijeme bio nedostupan. Kršenje prava na imovinu apelant vidi u činjenici što je prvotužena nezakonitim prenosom stanarskog prava i uz pomoć državnih organa ostvarila materijalnu korist budući da je sporni stan odmah nakon otkupa prodala. Apelant također smatra da je osporenim odlukama i diskriminiran i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to Zakona o prestanku primjene, ZOSO-a i Aneksa 7 Okvirnog sporazuma za mir u BiH. Predloženo je da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, da se presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da presudom tog suda nije došlo do kršenja prava apelanta na koja se pozvao u apelaciji jer taj sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude predloživši da se apelacija kao neutemeljena odbije.
26. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, pri čemu je rekapitulirao odlučenja redovnih sudova u predmetnom postupku.
27. Prvotužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenila neutemeljenim smatrajući da su osporene presude pravilne i zakonite jer je apelantu bilo omogućeno da raspravlja pred sudom predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02 i 39/03) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
III. VRAĆANJE STANOVA NOSIOCIMA STANARSKOG PRAVA
Član 14. st. (1) i (2) Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.
Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio.
Član 15. stav (1) Nosilac stanarskog prava iz člana 14. stav 1. ovog zakona ima pravo da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed.
Član 16. stav(2) Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.
29. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02) koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 9.stav (1) Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.
Član 10. st. (1) i (2) Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.
Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.
Član 69. stav (1) Stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo.
Član 71. stav (2) Odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće se primjenjivati.
30. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 OUS i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 i 12/99) relevantne odredbe glase:
II - STICANJE STANARSKOG PRAVA
Član 19.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zejedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 22. stav (1) Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 030654 14 Rev od 5. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. U konkretnom slučaju postupak se ticao imovinskog prava apelanta na spornom stanu, dakle radilo se o postupku građansko-pravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
41. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
42. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno zadovoljava li obrazloženje te presude standarde iz člana 6. Evropske konvencije.
43. Prije svega, Ustavni su zapaža da je apelant tokom 2004. godine pokrenuo predmetni postupak radi utvrđenja ništavosti spornih ugovora i shodno tome upisa prava vlasništva na spornom stana kao i predaju u posjed, pri čemu je prvotužena protivtužbenim zahtjevom, između ostalog, tražila da se utvrdi da je apelantu prestalo stanarsko pravo na spornom stanu.
44. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, prilikom odlučenja pošao od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova iz koga je proizašlo da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu od 1987. godine; da je brak sa prvotuženom zaključio 1993. godine; da je protivtužena na taj način stekla stanarsko pravo na spornom stanu kao sunositelj; da su apelant i prvotužena zbog ratnih dešavanja bili prisiljeni na napuste sporni stan; da je prvotužena u zakonom propisanom roku podnijela zahtjev za povrat spornog stana, nakon čega je 2002. godine u upravnom postupku ishodila prenos stanarskog prava na svoje ime, te sporni stan otkupila i prodala (2003. godine), te da je brak između apelanta i prvotužene razveden 2005. godine. Ustavni sud također zapaža da je tokom postupka utvrđeno da apelant u zakonom propisanom roku nije podnio zahtjev za povrat spornog stana niti je znao da je njegova tadašnja supruga to učinila.
45. U vezi sa tužbenim zahtjevom kojim je apelant tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu spornog stana, jer je sporni ugovor o otkupu provtužena zaključila u toku trajanja braka bez saglasnosti apelanta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud neosnovanost zahtjeva obrazložio tako što je utvrdio da je prvotužena sporni stan otkupila kao nositelj stanarskog prava, budući da je stanarsko pravo prenijela na sebe, te da u takvim okolnostima apelantova saglasnost nije ni bila potrebna jer se apelant svojim pasivnim odnosnom prema predmetnom stanu saglasio da trajno napusti sporni stan, pa mu je na taj način prestalo stanarsko pravo. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud najveći dio obrazloženja posvetio okolnostima koje su dovele do prestanka stanarskog prava apelanta na spornom stanu, što je za taj sud bilo ključno za odlučenje.
46. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u vrlo složenom predmetu koji je imao pred sobom, razmotrio sve okolnosti konkretnog slučaja, te da je svoju odluku jasno obrazložio utvrdivši da je apelantu zbog pasivnog ponašanja u odnosu na sporni stan prestalo stanarsko prava, jer je trajno prestao da koristi sporni stana, pozvavši se na odredbu člana 19. ZOSO-a. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud uzeo u obzir i činjenicu da apelant nije podnio zahtjev za povrat spornog stana iako nije znao da je to učinila njegova tadašnja supruga, što je tom sudu bio dodatni razlog za odlučenje. Imajući u vidu dato obrazloženje Vrhovnog suda, relevantne propise ZOSO-a na kojima je taj sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud iz datog obrazloženje ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u segmentima na koje je apelant neutemeljeno ukazao.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali prigovori
48. U vezi s pozivanjem apelanta na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da se ovi prigovori, uglavnom, temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru dijela ove odluke o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, ne nalazeći da je bilo proizvoljnosti u tom segmentu. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciju kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, za svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje koje je utemeljio na relevantnim odredbama ZOSO-a.
50. Također, nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer se prigovori o povredi ovih prava, uglavnom, temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao da je bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman