Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2361/17 ("Prominvest" d.o.o. Konjic)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2361/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2361/17, rješavajući apelaciju "Prominvest" d.o.o. Konjic, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Prominvest" d.o.o. Konjic protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 040456 13 Rsž od 4. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Prominvest" d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 10. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 040456 13 Rsž od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena apelantova žalba i Presuda Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 040456 12 Rs od 24. maja 2013. godine preinačena u dijelu koji se odnosi na dosuđene troškove postupka tužitelju S. P. (dosuđen manji iznos u odnosu na prvostepenu presudu), dok je prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojom je poništena odluka o otkazu ugovora o radu od 29. juna 2012. godine kojom je apelant otkazao tužitelju ugovor o radu, te je dužan vratiti ga na radno mjesto na kome je tužitelj radio ili drugo odgovarajuće radno mjesto, obavezan je apelant isplatiti tužitelju na ime naknade plaće za određeni vremenski period određeni novčani iznos, kao i na ime tužitelja uplati doprinose Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno da li je odluka o otkazu ugovora o radu od 29. juna 2012. godine zakonita. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 94. stav 2. Zakona o radu propisano da je poslodavac obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku, što znači da treba biti naveden razlog i zakonski osnov otkaza, a što je sadržano i u apelantovom Pravilniku o radu (član 133. stav 2.). Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz odluke o otkazu ugovora o radu od 29. juna 2012. godine proizilazi da je kao razlog prestanka radnog odnosa tužitelja navedeno da je tužitelj učinio povredu radne obaveze na način da je odbio dati vlastitu izjavu povodom povrede radne obaveze koja je učinjena u vezi sa neizvršavanjem radnih zadataka na gradilištu u Sarajevu. Takođe je navedeno da je tužitelj neposredno nakon toga pristupio u prostorije pravne službe apelanta i sačinio pismenu izjavu i potvrdio da je odbio da piše izjavu tvrdeći da nije kriv, na koji način je prema stavu apelanta tužitelj počinio težu povredu radne obaveze propisane članom 138. Pravilnika o radu
– odbijanje izvršavanja radnih zadataka ili naloga. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da kada se odredba člana 138. Pravilnika o radu, u kojoj su navedene teže povrede radne obaveze (pored ostalih i odbijanje izvršavanja poslova, odnosno radnih zadataka ili radnih naloga) dovede u vezu sa razlozima otkaza ugovora o radu iz odluke od 29. juna 2012. godine slijedi da nedavanje izjave povodom povrede radne obaveze nije propisano kao povreda radne obaveze, pa u smislu odredaba čl. 140. i 142. Pravilnika o radu apelanta ne može biti razlog otkaza ugovora o radu tužitelju. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 1. Pravilnika o radu apelanta propisano da se postupak zbog teže povrede radne obaveze iz odredaba člana 138. navedenog Pravilnika, zbog kojih se daje otkaz zaposleniku, pokreće na zahtjev neposrednog rukovodioca ili uprave društva, a takav zahtjev nije bio dokaz u predmetnom postupku, iz kog razloga su neosnovani apelantovi navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nije dokazao postojanje zahtjeva – prijave zbog teže povrede iz radnog odnosa. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je u smislu odredaba člana 91. Zakona o radu apelant bio dužan da u slučaju sudskog spora povodom otkazivanja ugovora o radu dokaže razloge za otkaz, a što apelant nije učinio.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman