Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2357/17 (M. M.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2357/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2357/17, rješavajući apelaciju Milenka Mijatovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Mijatović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022504 17 Gž od 3. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnio je 9. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022504 17 Gž od 3. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 022504 16 P od 29. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 7.433,67 KM, a koja se odnosi na zakonsku zateznu kamatu obračunatu na iznos od 19.558,30 KM (koji iznos je protivvrijednost iznosa od 10.000,00 eura), za vremenski period od 10. juna 2013. godine do 19. avgusta 2016. godine, dok je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da među parničnim strankama nije sporno da je po naredbi Suda BiH od apelanta privremeno oduzet novac u iznosu od 10.000,00 eura (10. juna 2013. godine), kao i da je apelant pravosnažnom presudom oslobođen od optužbe, a da je 19. avgusta 2016. godine izvršen povrat privremeno oduzetog novca. Sud BiH je naveo da apelant tužbenim zahtjevom potražuje štetu koju je pretrpio u vidu zakonskih zateznih kamata za period od dana privremenog oduzimanja novca do dana vraćanja. Sud BiH je naveo da je odredbama člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da obična šteta predstavlja umanjenje nečije imovine. Dalje, Sud BiH je naveo da utvrđivanje postojanja štete predstavlja prvi preduslov za ostvarivanje prava na naknadu i ocjenu odgovornosti. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da oduzeta novčana sredstva nisu bila položena na bankovnom računu, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda da usljed privremenog oduzimanja novca imovina apelanta nije umanjena za iznos kamata da bi se ostvarili osnovi odgovornosti tužene propisani odredbama člana 154. stav 1. u vezi sa odredbama člana 172. ZOO. Osim toga, Sud BiH je naveo da apelant neosnovano tužbeni zahtjev zasniva na odredbama člana 277. ZOO kojom je propisana obaveza dužnika koji zadocni u ispunjenju svoje obaveze na isplatu zateznih kamata. Sud BiH je naveo da je primjenom relevantnih odredaba krivičnog zakonodavstva izvršeno oduzimanje predmeta, koji se vraćaju kada sud utvrdi da su ispunjeni zakonski uslovi, nalogom koji se daje rješenjem koje proizvodi pravno dejstvo od dana pravosnažnosti. Sud BiH je istakao da apelantovi dopisi od 13. oktobra 2015. godine i 10. juna 2016. godine ne predstavljaju poziv tuženoj na ispunjenje obaveze u smislu odredaba člana 324. stav 2. ZOO, iz razloga što parnične stranke nisu stupile u obligacionopravne odnose u kome rok za ispunjenje nije određen. Sud BiH je naveo da danom prijema dopisa na koje se poziva apelant, nije dospjela obaveza tužene, već je to dan pravosnažnosti rješenja o vraćanju privremeno oduzetih predmeta, koja je prema stanju u spisu nastupila 19. avgusta 2016. godine (tog dana je apelant preuzeo privremeno oduzeti novac), pa shodno tome nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata. U odnosu na troškove postupka, Sud BiH je u prvostepenoj presudi naveo da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa odredbama člana 323. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine kojom je propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, Sud može, s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Sud BiH je naveo da je apelant podnio tužbu 18. jula 2016. godine koja je u pogledu zahtjeva za vraćanje privremeno oduzetog novca i mobilnih telefona bila osnovana, te da je tužena 21. jula 2016. godine donijela rješenje o vraćanju stvari koje su predmet spora i 19. avgusta 2016. godine izvršila povrat (ispunila glavno potraživanje), a da je apelant i nakon toga insistirao na sporednom potraživanju (isplati zakonskih zateznih kamata) koje nije osnovano, čime je nepotrebno povećao troškove postupka. Shodno tome, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da nisu osnovani apelantovi navodi da mu pripada pravo na naknadu troškova postupka. Sud BiH je naveo da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova sačinjavanja tužbe, jer je do povrata privremeno oduzetog novca došlo nakon podnošenja tužbe samo zbog toga što je tužba podnesena preuranjeno (jer nije istekao primjereni rok za postupanje po zahtjevu koji je apelant podnio 14 dana prije podnošenja tužbe i o kome je odlučeno osam dana nakon podnošenja tužbe).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je nesporna činjenica postojanja štete na njegovoj strani, te da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ukazuje da mu nije naknađen ni minimum troškova parničnog postupka, iako je tužbu podnio prije nego mu je tužena vratila privremeno oduzeti novac. Apelant u suštini smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2357/17 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio