Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2474/17 (N.A.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2474/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2474/17, rješavajući apelaciju N. A., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. A.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 132806 15 Rev od 22. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. A. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 17. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 132806 15 Rev od 22. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se kao nezakonite ponište odluke o otkazu ugovora o radu i naloži tuženom („Telekomunikacije Republike Srpske“ a.d. Banja Luka) da apelanta vrati na posao.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je Odlukom tuženog o uspostavi, bezbjednosnim mjerama i zaštiti bezbjednosnog područja od 28. januara 2009. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) regulisano da pristup bezbjednosnom području imaju samo oni zaposlenici čiji su poslovi i radni zadaci neposredno vezani za rad sa tajnim podacima i koji su prošli bezbjednosne provjere, da službenici nemaju pravo da vrše uvid u tajne podatke koji nisu predmet njihovog radnog zadatka, te da je svako ponašanje suprotno toj odluci teža povreda radne dužnosti. Vrhovni sud je dalje naveo da je prema izjavi od 28. januara 2009. godine, apelant zajedno sa ostalim zaposlenim potvrdio da je upoznat sa sadržajem navedene Odluke. Vrhovni sud je istakao da u konkretnoj situaciji, pri nesumnjivom utvrđenju disciplinskog organa tuženog i prvostepenog suda, koje se između ostalog zasniva i na priznanju apelanta da je bez naloga ovlaštenog organa pristupio bazi podataka tuženog, da je bez ikakvog značaja apelantova tvrdnja da je na takvu radnju bio prinuđen. Vrhovni sud je ukazao da se apelantova odbrana tokom disciplinskog postupka temeljila na tvrdnji da je pristupio bazi podataka zbog prijetnje vlasnika brojeva čije kretanje je pratio, a radi vlastite bezbjednosti. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da takva apelantova tvrdnja na kojoj zasniva i svoj tužbeni zahtjev, pod uslovom i da je istinita ni u kom slučaju ne može isključiti njegovu odgovornost za težu povredu radne obaveze koja mu se stavlja na teret. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da naprijed citirana odredba Odluke tuženog, neovlašteni pristup tajnim podacima kvalifikuje kao težu povredu radne obaveze, ne propisujući nikakve opravdavajuće okolnosti koje bi isključivale odgovornost za tu povredu, pa bez obzira na okolnosti, pristup bazi (tajnih) podataka bez naloga ovlaštenih organa predstavlja težu povredu radnih obaveza. Vrhovni sud je naglasio da je tačna, ali bez značaja za odluku u konkretnoj parnici, apelantova tvrdnja da radnja neovlaštenog pristupanja bazi podataka nije propisana kao teža povreda radne obaveze u članu 54. Pravilnika o radu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), na osnovu čijih odredbi je otkazan ugovor o radu apelanta. Naime, Vrhovni sud je istakao da su odredbom člana 54. stav 2. Pravilnika, koja je identična odredbi člana 98. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) pobrojane moguće teže povrede radnih obaveza, ali da mogućnost izvršenja radnje teže povrede radnih obaveza nije ograničena na taj popis. Vrhovni sud je ukazao da takav zaključak proizlazi iz člana 98. stav 1. ZOR, odnosno člana 54. stav 1. Pravilnika, kojim se definiše ponašanje radnika koje se može smatrati težom povredom radne obaveze, prema kom se težom povredom radnih obaveza smatra takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz kog se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Vrhovni sud je naglasio da sličnu odredbu sadrži i član 98. stav 2. tačka 11. ZOR, odnosno član 54. stav 2. tačka 11. Pravilnika prema kojoj težu povredu radne obaveze predstavlja i svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Vrhovni sud je zaključio da takvo određenje teže povrede radne obaveze omogućuje poslodavcu da i druga ponašanja radnika, može opštim aktom okvalifikovati kao težu povredu. Vrhovni sud je ocijenio da je tuženi upravo to učinio svojom Odlukom, kad je u tački 1. stav 2. te odluke propisao da su se svi uposlenici preduzeća koji su raspoređeni na izvršenje poslova i zadataka prethodnog stava (među koje spada i apelant) dužni pridržavati te odluke, a svako suprotno ponašanje čini težu povredu radnih dužnosti. Vrhovni sud je istakao da je neosnovana apelantova tvrdnja da se postojanje povrede koja mu se stavlja na teret i zbog koje mu je otkazan ugovor o radu moglo utvrditi samo tehničkim vještačenjem. Vrhovni sud je naveo da provođenje dokaza bilo kojom vrstom tehničkog vještačenja do zakonom propisanih rokova, a ni po njihovom isteku nije predložila niti jedna strana, te da činjenica da je apelant priznao radnju teže povrede u disciplinskom postupku i da to priznanje nije negirao u parničnom postupku, uz druge izvedene dokaze, provođenje dokaza bilo kakvim tehničkim vještačenjem čini nepotrebnim.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2474/17 (N.A.) | Sudska praksa | Aktio