Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1457/17 (Z. O.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Kamata
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1457/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1457/17, rješavajući apelaciju Zlatka Opolcera, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatko Opolcer protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 237729 16 Rev od 26. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatko Opolcer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 13. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 237729 16 Rev od 26. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev te su tuženi Ž.M., M.B. i „Bom impex“ d.o.o. Banja Luka obavezani da mu solidarno isplate iznos od 41.903,10 KM na ime vrijednosti osnivačkog uloga apelanta u preduzeću „Bom impex“ d.o.o. Banja Luka, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. marta 12016. godine pa do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je 1990. godine između apelanta i tuženih Ž.M. i M.B. zaključen ugovor o osnivanju društva u privatnoj svojini sa ograničenom odgovornošću, te da je tim ugovorom osnovano Društvo za trgovinu na malo i veliko i eksport import „Bom impex" d.o.o. Banjaluka. Vrhovni sud je, također, naveo da je osnovni ulog za početak rada društva iznosio 2.100 dinara i da je svaki osnivač na ime osnovnog uloga uplatio po 700 dinara. Pored toga, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant u Zagrebu, u januaru 1994. godine osnovao samostalni obrt, te da je nakon toga kao raniji osnivač istupio iz preduzeća. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 383. stav 1. Zakona o preduzećima, prema kojoj član d.o.o. koji istupi iz Društva, odnosno isključeni član Društva ima pravo na naknadu procijenjene vrijednosti svog udjela. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju, imajući u vidu da u dokaznom postupku nije prezentiran niti jedan materijalan dokaz kojim bi bila potvrđena isplata vrijednosti osnivačkog uloga apelanta (npr. knjigovodstvena evidencija i završni račun, priznanica o isplati i dr.) i da je falsifikovan potpis apelanta na ugovoru o istupanju iz preduzeća (ugovor o međusobnim pravima i obavezama), proizilazi da apelant nije dobrovoljno istupio iz preduzeća niti mu je isplaćen pripadajući dio na ime njegovog osnivačkog uloga, pa apelantu nesporno pripada pravo na isplatu procijenjene vrijednosti njegovog osnivačkog uloga. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, apelant neosnovano prigovara visini dosuđenog iznosa. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 383. stav 2. pomenutog Zakona o preduzećima kojima je propisano da članstvo u d.o.o. prestaje donošenjem pravosnažne sudske odluke o isključenju ili ustupanju, odnosno danom donošenja odluke o istupanju, odnosno isključenju ako spor nije pokrenut. U konkretnom slučaju, prema stavu Vrhovnog suda, ima se uzeti da je danom zaključenja ugovora o međusobnim pravima i obavezama iz 1994. godine apelant istupio kao suosnivač iz preduzeća, bez obzira na kasnije utvrđenje da je na ovom ugovoru potpis apelanta falsificiran, jer je navedeni ugovor proizveo pravno dejstvo, a ne kako apelant tvrdi da je procjenu vrijednosti njegovog suosnivačkog dijela trebalo vršiti u vrijeme presuđenja, odnosno donošenja prvostepene sudske odluke. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani revizioni navodi o pogrešnoj primjeni gore navedene zakonske odredbe, kod utvrđenja visine potraživanja apelanta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je suprotno revizionima navodima apelanta, na iznos glavnog duga je pravilno dosuđena zatezna kamata od presuđenja pa do isplate, s obzirom da je tako zatraženo postavljenim tužbenim zahtjevom. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant smatra da je pogrešan zaključak suda da mu sa datumom zaključenja ugovora o međusobnim pravima i obavezama iz 1994. godine, koji on nije potpisao, pripada pravo na naknadu procijenjene vrijednosti njegovog udjela u društvu. Naime, apelant smatra da njegovo članstvo u društvu sa ograničenom odgovornošću prestaje donošenjem prvostepene odluke suda iz 2008. godine, te da mu je trebala biti isplaćena revalorizirana vrijednost društva u iznosu od 270,181,00 KM, kako je tužbom i tražio.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred Vrhovnim sudom, a koje navode je razmotrio Vrhovi sud u odluci po reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman