Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2547/17 (Z. T.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2547/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2547/17, rješavajući apelaciju Zorana Trbića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Trbić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 020502 16 Gž od 9. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Trbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 19. juna 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 020502 17 Rev od 23. maja 2017. godine, kojim rješenjem je odbačena apelantova revizija podnesena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 020502 16 Gž od 9. decembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-603/17 od 10. maja 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-788/17, konstatuje se da je navedena presuda Suda BiH konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se poništi rješenje Ministarstva bezbjednosti, Državne agencije za istragu i zaštitu od 28. avgusta 2015. godine i rješenje Vijeća ministara BiH, Odbora za žalbe policijskih službenika od 29. oktobra 2015. godine, te da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara, Ministarstvo bezbjednosti BiH, Državna agencija za istrage i zaštitu) da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove policijskog službenika.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant ostvario radni staž u trajanju od 40 godina, za koje vrijeme je bio prijavljen kao osiguranik obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja. Sud BiH je dalje naveo da je tokom trajanja radnog staža apelant ostvario staž osiguranja u efektivnom trajanju i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, koji mu je priznat u trajanju od 36 godina i 16 dana kod utvrđivanja prava na starosnu penziju, koja mu je utvrđena privremenim rješenjem Fonda PIO Republike Srpske i rješenjem Federalnog zavoda PIO kojim je utvrđen srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret tog fonda. Sud BiH je istakao da apelantu radni staž u periodu od 15. marta 1993. do 30. juna 1996. godine (tri godine, tri mjeseca i 17 dana), i ako je upisan u radnu knjižicu, nije uračunat u penzijski staž jer za to vrijeme nisu plaćeni obavezni doprinosi. Sud BiH je ukazao da i u periodu za koji nisu plaćeni doprinosi osiguranja apelant je ostvarivao pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, pa taj period efektivnog radnog staža od tri godine, tri mjeseca i 17 dana sa pripadajućim uvećanjem, nesumnjivo potvrđuje da je apelant duže od 40 godina bio prijavljen kao osiguranik penzionog i invalidskog osiguranja. Sud BiH je zaključio da su se na taj način ostvarili uslovi za prestanak radnog odnosa propisani odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH. Sud BiH je istakao da se pozivanje apelanta na odredbu člana 22., 23. i 24. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, odnosi na ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ali da nema uticaja na prava iz rada. Naime, Sud BiH je pojasnio da to što za jedan period nisu uplaćeni obavezni doprinosi, ne može anulirati činjenicu da je apelant i u tom periodu ostvario radni staž koji je upisan u radnu knjižicu i dio kontinuiranog obaveznog osiguranja. Sud BiH je istakao da nedostatak uplate obaveznih doprinosa za jedan period ostvarenog penzionog i invalidskog osiguranja, nema uticaja na prestanak radnog odnosa i da se može reflektovati samo na visinu penzije koja se utvrđuje prema dužini staža osiguranja. Sud BiH je ukazao da se taj nedostatak može otkloniti tako što će raniji poslodavac izvršiti uplate doprinosa za nedostajući period i na taj način obezbjediti apelantu penziju u visini koja odgovara njegovom radnom stažu i stažu osiguranja, ali da to ne može biti razlog za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa i ponovne uspostave radnopravnog statusa.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman