Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2332/17 (D. N.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2332/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2332/17, rješavajući apelaciju Dragoslava Ninkovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragoslav Ninković protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 Pr 024595 17 Pžp od 27. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoslav Ninković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 8. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Pr 024595 17 Pžp od 27. aprila 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 76. stav 1. i
2. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je apelant na usmenom pretresu održanom 6. oktobra 2016. godine prihvatio odgovornost za prekršaj (preciznije opisano u izreci prvostepenog rješenja) koji mu je stavljen na teret. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 191. stav 5. Zakona o prekršajima Republike Srpske propisano da ako okrivljeni prihvati odgovornost za počinjeni prekršaj na usmenom pretresu, žalbom rješenje može pobijati samo u pogledu izrečene sankcije, iz kog razloga Okružni sud nije razmatrao ostale apelantove žalbene navode. Okružni sud je istakao da je ispitujući odluku u dijelu koji se odnosi na izrečenu sankciju, utvrdio da je prvostepeni sud postupio u cijelosti u skladu sa odredbama člana 45. Zakona o prekršajima, pri čemu je pravilno cijenio sve okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 134. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka j) Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju propisano da će se novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 3.000,00 KM kazniti odgovorno lice u školi ako izabere nastavnika, odnosno saradnika suprotno odredbama čl. 76. i 77. zakona. Shodno tome, prvostepeni sud je naveo da je apelant prekršaj počinio sa umišljajem, te imajući u vidu funkciju koju apelant obavlja (rukovodilac javne ustanove) i protivzakonito postupanje, izrečena mu je kazna u granicama propisanim za tu vrstu prekršaja. Prvostepeni sud je naveo da je u obzir uzeo olakšavajuću okolnost priznanja prekršaja, kao i to da apelant nije kažnjavan za tu vrstu prekršaja, ali da to ne može uticati na ublažavanje kažnjavanja. Prvostepeni sud je istakao da je izrečena sankcija adekvatna težini učinjenog prekršaja i stepenu odgovornosti, te da će se izrečenom sankcijom pozitivno djelovati na apelanta da ubuduće ne čini prekršaje takve vrste. Osim toga, Okružni sud je istakao da apelantovi žalbeni navodi da nije bilo štetne posljedice, da je prekršaj učinjen u okolnostima nužde, da su otklonjeni utvrđeni nedostaci i da je inspekcijskom kontrolom postignuta svrha kažnjavanja, a kojima nastoji dovesti u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda, ne predstavljaju razloge na osnovu kojih bi se udovoljilo apelantovoj žalbi i ublažila novčana kazna.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da se u toku postupka pozivao na to da postoje brojne olakšavajuće okolnosti (ranija nekažnjavanost, nepostojanje štetne posljedice, priznanje, iskreno kajanje i sl.), ali da prvostepeno i drugostepeno rješenje ne sadrže obrazloženje u pogledu visine izrečene sankcije. Apelant smatra da rješenje Okružnog suda ne sadrži nikakvo obrazloženje, te da je taj sud morao u skladu sa odredbama člana 45. Zakona o prekršajima cijeniti brojne olakšavajuće okolnosti. Apelant u suštini smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o kazni uzeli u obzir kako otežavajuće, tako i olakšavajuće okolnosti na strani apelanta i dali razloge zbog kojih smatraju da je apelantu potrebno izreći novčanu kaznu kojom će se postići svrha kažnjavanja, a koje razloge Ustavni sud smatra jasnim i zadovoljavajućim. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman