Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2548/17 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2548/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2548/17, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 073962 17 Rev od 21. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Spaho d.o.o. Sarajevo, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 073962 17 Rev od 21. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (ŠŠ Promex Trade d.o.o. Mostar) na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su u toku postupka nižestepeni sudovi utvrdili da se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je tužitelj pretrpio veću materijalnu štetu na svom vozilu, da je vozilo koje je prouzrokovalo udes bilo osigurano kod „Bosansko-Njemačkog osiguranja" d.d. Tuzla, da je Agencija za nadzor osiguranja F BiH donijela rješenje kojim je oduzeta dozvola za rad „Bosansko-Njemačkog osiguranja" d.d. Tuzla, te da je pokrenut likvidacioni postupak nad tim osiguravajućem društvom. Vrhovni sud je dalje naveo da je tužitelj u ostavljenom roku prijavio svoja potraživanja, da je u Dnevnom avazu objavljen pregled prijavljenih, priznatih i osporenih potraživanja koja su podnesena sudu u zakonskom roku, da se na pregledu nalazi objavljen i tužitelj. Vrhovni sud je istakao da su, polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbe člana 15. i 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjem od odgovornosti i člana 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, nižestepeni sudovi odbili apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije i usvojili tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da je pobijana odluka donijeta pogrešnom primjenom materijalnog prava. Vrhovni sud je ukazao da su odredbom člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjem od odgovornosti, propisane obaveze Zaštitnog fonda (apelanta) u pogledu plaćanja odštete u slučaju smrti..., i materijalne štete prouzrokovane u BiH u slučajevima i kada je protiv društva registrovanog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza. Vrhovni sud je naglasio da je cilj obrazovanja apelanta plaćanje odštete osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz saobraćajnih nezgoda koje se dese nakon početka njegovog rada, pod uslovima iz člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjem od odgovornosti. Vrhovni sud je zaključio da je apelantova odgovornost supsidijarna, a da postoji samo u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku. Vrhovni sud je konstatovao da stoga drugostepeni sud pravilno zasniva svoju odluku na odredbi člana 69. i člana 70. stav 1. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, iz kojih proizlazi da povjerioci svih osporenih potraživanja imaju pravo da tužbom redovnom sudu utvrđuje postojanje osporenih potraživanja. Vrhovni sud je istakao da kod utvrđenja da je protiv društva Bosansko- Njemačkog osiguranje pokrenut poseban likvidacioni postupak, da je tužitelj prijavio svoje potraživanje u posebnom postupku likvidacije i da je to potraživanje osporeno i tužitelj upućen na parnicu da se pred redovnim sudom utvrdi postojanje osporenog potraživanja, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je prigovor nedostataka pasivne legitimacije neosnovan pozivajući se pri tome na odredbe člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjem od odgovornosti i člana 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava, pogotovo jer nisu pravilno odlučili o apelantovom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencnije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi u konkretnom slučaju primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju svojih odluka, osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2548/17 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio