Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1840/17 (J. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1840/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1840/17, rješavajući apelaciju Jovanke Miljanović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jovanka Miljanović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 021421 16 Gž od 20. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovanka Miljanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnijela je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 021421 16 Gž od 20. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice i drugih tužitelja kojim su tražili da sud donese odluku kojom će utvrditi pravo vlasništva sa 1/1 u njihovu korist na nekretninama bliže opisanim u izreci presude, a što da je tužena Republika Srpska dužna priznati i trpjeti upis apelantice i drugih tužitelja na utvrđenim nepokretnostima u zemljišnoknjižnoj evidenciji PJ Teslić.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je istakao da je rješenjem ŠG Vrbanja, Kotor Varoš iz 1988. godine, D.M. dodijeljena lugarnicu u Liniju na trajno korištenje u svrhu stanovanja njega i njegove porodice, te da mu je uz lugarnicu dodijeljen plac na istoj građevinskoj parceli. Okružni sud je utvrdio da je rješenjem Osnovnog suda u Tesliću iz 2011. godine iza umrlog D.M. raspravljena zaostavština te su za zakonske nasljednike na predmetnim nekretninama proglašeni apelantica, kao supruga umrlog, te drugi tužitelji, kao djeca umrlog. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz rješenja Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanjem prava na nepokretnostima iz 2016. godine, između ostalog, proizilazi da je utvrđeno pravo svojine u obimu l/l na nepokretnostima u korist Republike Srpske kao stranke čije je pravo vjerovatnije, a kao stranke čije je pravo manje vjerovatno komisija je utvrdila apelanticu i ostale tužitelje. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da budući da iz provedenih dokaza proizilazi da je prednik apelantice i drugih tužitelja imao samo pravo korištenja na predmetnim nekretninama, koje je rješenjem o nasljeđivanju preneseno na njegove nasljednike, samim tim apelantica i drugi tužitelji mogu steći samo ona prava i u onom obimu koja je imao njihov prednik. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da apelantica i drugi tužitelji nisu dokazali da su stekli pravo vlasništva na jedan od načina utvrđenih članom 23. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, kojim je propisano da se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem. Nadalje, Okružni sud je istakao da je na apelanticu i druge tužitelje preneseno onoliko prava koliko je imao njihov prednik, pa se samim tim na njih ne može prenijeti više prava nego što je on imao. Okružni sud je ukazao na činjenicu da je prednik apelantice i drugih tužitelja pokušao ostvariti pravo vlasništva na predmetnim nekretninama tužbom, ali je pravosnažno odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice i drugih tužitelja neosnovan.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što smatra da kod činjenice da su predmetne nekretnine dodijeljene njenom pravnom predniku na zakonit način, te da su bile predmet nasljeđivanja, pogrešan je zaključak suda da ona nije dokazala da je stekla pravo vlasništva po nekom od valjanih pravnih osnova. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda ,Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je odbio apelantičin tužbeni zahtjev, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman