Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1785/17 (B. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1785/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1785/17, rješavajući apelaciju Bojana Banovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bojan Banović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 010288 16 Kž 2 od 1. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Banović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Srđan Petrić, advokat iz Zenice, podnio je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 010288 16 Kž 2 od 1. februara 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 010288 15 K 2 od 30. juna 2016. godine oglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba kantonalne tužiteljice i presuda Kantonalnog suda preinačena u odluci o kazni, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 17 godina.

2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant 10. marta 2005. godine došao na benzinsku pumpu „Holdina“ d.o.o. u Tuzli i vidjevši da je uposlenik na pumpi S. S. sam u objektu, kako bi usmrtio S. S. i od njega oduzeo i prisvojio novac iz dnevnog pazara, iz pištolja nepoznate marke ispalio u S. S. jedan metak pogodivši ga u predio grudnog koša, nakon čega je ispalio još jedan metak koji je S. S. pogodio u vrat, a kada je S. S. od zadobijenih povreda pao na pod, apelant je od njega oduzeo i prisvoji torbicu u kojoj se nalazio novac u iznosu od 213,65 KM i izašao iz objekta pumpe, da bi se vratio u objekat i u glavu S. S., koji je ležao, ispalio još jedan metak od koga je S. S. zadobio povrede glave i grudnog koša, a koje ozljede su prouzrokovale smrt S. S.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je paušalna apelantova žalbena tvrdnja da su dokazi na kojima je zasnovana prvostepena presuda sumnjivog kvaliteta jer je od izvršenja krivičnog djela do dovođenja apelanta u vezu s istim prošao period od osam godina. Vrhovni sud je ukazao da protek vremena, u kontekstu apelantovih navoda, ne može sam po sebi dovesti u pitanje kvalitet i pouzdanost pribavljenih i izvedenih dokaza, koje dokaze je prvostepeni sud cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te donio zaključke o pouzdanosti tih dokaza. Dalje, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da eventualno vođenje istrage protiv neke druge osobe ne može samo po sebi dovesti u pitanje pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom, te da iz Zapisnika sa glavnog pretresa održanog 30. juna 2016. godine proizilazi da je u vezi predmetnog krivičnog djela vršena kriminalistička obrada više lica, iz kog razloga su apelantovi žalbeni navodi istaknuti u odnosu na naprijed navedeno, neosnovani. Takođe, Vrhovni sud je naveo da pravilnost činjeničnih zaključaka prvostepenog suda nije dovedeno u pitanje niti apelantovim navodima da svjedoci koji su vidjeli počinjenje krivičnog djela nisu prepoznali apelanta kao učinitelja, iz razloga što je sadržina iskaza svjedoka (M. A., S. R. i M. S.) povezana sa iskazima ostalih svjedoka, materijalnim tragovima, te nalazima i mišljenjima vještaka, što je omogućilo prvostepenom sudu da zaključi da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da su svjedoci u svojim iskazima na podudaran način iznijeli činjenice koje se odnose na apelantove postupke neposredno nakon učinjenja krivičnog djela, odnosno na način njegovog udaljavanja sa prostora benzinske pumpe. Vrhovni sud je naveo da su iskazi navedenih svjedoka, zajedno sa iskazima svjedoka – vozača i putnika u gradskom autobusu (B. M., R. S., J. H., A. Z. S. i A. Ć.) omogućili prvostepenom sudu da na potpuno pouzdan način rekonstruiše apelantovo kretanje neposredno nakon učinjenja predmetnog krivičnog djela. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud povezao iskaze svjedoka sa materijalnim dokazima u spisu kao i sa nalazima i mišljenjima vještaka E. K., R. K. i Z. O., za koje dokaze je ocijenio da su saglasni i da se međusobno uklapaju, kao i da je prvostepeni sud sasvim određeno naveo da je takav zaključak zasnovao na cjelovitoj analizi svih provedenih dokaza i dao prikaz te analize, tako da apelant neosnovano ističe da je nejasno na čemu prvostepeni sud zasniva zaključak da se na iskazima svjedoka može pouzdano utvrditi da je apelant ubio S. S.. U odnosu na apelantove navode u kojima ukazuje da jedino DNK analiza bioloških tragova pronađenih na kapi povezuje apelanta sa predmetnim krivičnim djelom i da taj trag nije pouzdan jer nije neposredno povezan sa mjestom izvršenja krivičnog djela, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud zaključio da je apelant odbacio kapu od mjesta učinjenja krivičnog djela pa do ulaska u gradski autobus, te da okolnost da kapa nije pronađena na mjestu usmrćenja S. S. sama po sebi ne može dovesti u pitanje pouzdanost tragova nađenih na njoj (prvostepeni sud je naveo iskaze svjedoka koji su potvrdili da je apelant prilikom učinjenja krivičnog djela imao kapu na glavi, kao i iskaze svjedoka koji su potvrdili da osoba koja je ušla u gradski autobus nije imala kapu na glavi). U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je na osnovu sadržine iskaza svjedoka pouzdano utvrđeno da je apelant nakon udaljenja sa prostora benzinske pumpe ušao u gradski autobus iz kojeg je izašao na posljednjoj stanici, nakon čega je (iskaz iz istrage svjedokinje A. S.) ušao u taksi vozilo. Vrhovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka F. Dž. i F. K. (policijski službenici) proizilazi da je taksi vozač pronašao apelantovu ličnu kartu u taksi vozilu i da je apelanta odvezao u Gračanicu. Vrhovni sud je naveo da pouzdanost iskaza svjedoka M. G. (izjavio da mu je apelant tražio pištolj kako bi „odradio benzinsku pumpu“, a da mu je apelant nakon počinjenog krivičnog djela odgovorio da je morao ubiti čovjeka da ga ne bi prepoznao) apelant osporava samo činjenicom da je navedeni svjedok zaključio sporazum o priznanju krivnje sa kantonalnim tužiteljem u krivičnom postupku koji se vodio protiv tog svjedoka, ali da ta činjenica ne može dovesti u pitanje pouzdanost njegovog iskaza. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant u žalbi ukazuje na pojedine dijelove iskaza svjedoka koji se uglavnom odnose na izgled osobe koja je bila na benzinskoj pumpi i učinila predmetno krivično djelo i osobe koja je ušla u gradski autobus i da se na osnovu dijelova iskaza tih svjedoka ne može zaključiti da je apelant osoba koja je bila na benzinskoj pumpi i u autobusu kojim se počinilac udaljio sa lica mjesta. Naime, Vrhovni sud je istakao da su ti navodi neosnovani, jer iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da se zaključak prvostepenog suda zasniva na analizi i ocjeni cjelovitih iskaza svjedoka koje spominje apelant, zatim drugih svjedoka koji su ispitani u toku prvostepenog postupka, te nalaza i mišljenja vještaka i materijalnih dokaza. Vrhovni sud je naveo da se zaključak ne zasniva na opisu izgleda te osobe koji su dali navedeni svjedoci, već, između ostalog, na opisu radnji i ponašanja te osobe i dovođenja u vezu tih iskaza sa svim ostalim provedenim dokazima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i povrijeđene odredbe Zakona o krivičnom postupku. Apelant ukazuje da su dokazi sumnjivog kvaliteta, iz razloga što je od izvršenja krivičnog djela pa do dovođenja apelanta u vezu s istim prošao period od osam godina i da su vođene istrage protiv više lica koja su dovođena u vezu s krivičnim djelom. Pored toga, apelant ističe da niti jedan svjedok, a naročito neposredni očevici nisu prepoznali apelanta kao izvršioca predmetnog krivičnog djela, te da se može osporiti kao proizvoljan i nejasan zaključak da se na iskazima svjedoka može pouzdano utvrditi da je apelant ubio S. S.. U suštini, apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene odluke dao jasne i argumentovane razloge u pogledu utvrđenih činjenica i primjene pozitivno pravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, ukazao da su isti neosnovani i prihvatio zaključak prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (izuzev odluke o kazni), dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i paušalnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1785/17 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio