Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2449/17 (S. P.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2449/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2449/17, rješavajući apelaciju Seada Plivca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Plivac protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 020089 17 U od 23. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Plivac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020089 17 U od 23. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv akta tuženog (Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske) od 30. decembra 2016. godine donesenim u postupku rješavanja po apelantovoj žalbi podnesenoj protiv Rješenja Centra javne bezbjednosti Banjaluka od 28. oktobra 2016. godine kojim je poništena vozačka dozvola koja daje pravo za upravljanje motornim vozilima A, B, BE i C kategorija i potkategorija A1, B1 i C1 izdata od strane tuženog 24. februara 2014. godine na apelantovo ime.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant neosnovano osporava mogućnost ponavljanja postupka nakon proteka roka propisanog odredbama člana 237. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku, iz razloga što je ponavljanje postupka omogućeno odredbama stava 4. istog člana navedenog zakona kojom je propisano da izuzetno i poslije roka od pet godina, ponavljanje postupka se može tražiti, odnosno pokrenuti samo iz razloga navedenih u odredbama člana 234. tačka 2, 3. i 5. tog zakona. Dalje je navedeno da je CJB Banjaluka u ponovnom rješavanju u predmetu obnavljanja postupka izdavanja vozačke dozvole donio rješenje kojim se poništava vozačka dozvola izdata 24. februara 2014. godine na apelantovo ime. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelant, vozačku dozvolu broj 12935 izdatu 26. maja 1998. godine u PU Bihać, zamijenio u CJB Banjaluka 10. jula 2000. godine za vozačku dozvolu broj 94088, koja daje pravo upravljanja motornim vozilima B i C kategorije sa rokom važenja do 26. maja 2008. godine, da bi nakon što je stekao pravo upravljanja motornim vozilima A kategorije, 24. februara 2014. godine apelantu bila izdata vozačka dozvola koja daje pravo upravljanja motornim vozilima kategorija A, B, BE i C i potkategorija A1, B1 i C1 izdata u CJB Banjaluka. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je na osnovu detaljne provjere podataka koji su registrovani u službenim evidencijama nadležnih organa ministarstava unutrašnjih poslova Bihać i Banjaluka utvrđeno da apelant nikada nije imao prijavljeno prebivalište u Bihaću, a na osnovu čega se određuje organ nadležan za izdavanje vozačke dozvole, a koju činjenicu apelant nije doveo u pitanje (prema podacima MUP-a Unsko-sanskog kantona, Odsjek za administraciju Bihać apelant nije imao prijavljeno prebivalište u periodu od 21. maja 1998. godine do 26. maja 1998. godine). Osim toga, Okružni sud je ukazao da je na zahtjev CJB Banjaluka od strane MUP-a Unsko-sanskog kantona, Odsjek za administraciju Bihać dostavljen akt od 4. jula 2016. godine u kojem je navedeno da je naknadnom provjerom utvrđeno da se u registru vozača pod brojem 12935 vodi drugo lice, da vozačka dozvola pod registarskim brojem 12935 nije izdata 26. maja 1998. godine, kao i da apelant ne prolazi kroz registar položenih vozačkih ispita za 21. maj 1998. godine. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je pravilno postupio prvostepeni organ kada je saslušao apelanta, koji je tom prilikom izjavio da je 21. maja 1998. godine u Bihaću položio vozački ispit B i C kategorije, a za koju izjavu nema nikakvog uporišta, s obzirom da je na osnovu službeno pribavljenih podataka utvrđeno da apelant nije imao prebivalište u Bihaću, u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima SFRJ, prema kojima je trebao imati prebivalište na području ne kojem se izdaje vozačka dozvola. Dakle, Okružni sud je zaključio da je na osnovu temeljito utvrđenih činjenica, te podataka službenih evidencija nesporno u predmetnoj pravnoj stvari da nisu bili ispunjeni uslovi za izdavanje vozačke dozvole u skladu sa odredbama člana 186. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima Bosne i Hercegovine, kojima je propisano da će se vozačka dozvola izdati licu na njegov zahtjev ako ispunjava uslov iz odredaba člana 184. stav 3. istog zakona, odnosno da pravo da upravlja motornim vozilom ima lice koje je položilo vozački ispit za upravljanje motornim vozilom određenih kategorija, te odredbama člana 11. stav 2. Pravilnika o osposobljavanju za vozača motornih vozila kojima je propisano da se uz zahtjev za izdavanje vozačke dozvole podnosi uvjerenje o položenom vozačkom ispitu za upravljanje motornim vozilom one kategorije ili potkategorije za koju se traži izdavanje vozačke dozvole.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je tuženi selektivno primijenio zakonske propise i ponovio postupak iako je protekao zakonski rok, odnosno proizvoljno primijenio odredbe Zakona o opštem upravnom postupku. Apelant navodi da je 2000. godine prijavljen u evidenciju vozača CJB Banjaluka, te da su nadležni organi tada trebali provjeriti vjerodostojnost, a ne nakon 17 godina konstatovati da apelant ne ispunjava uslove kom prilikom nije provjereno da li je MUP Unsko-sanskog kantona nakon odjavljivanja apelanta, na njegovo ime upisao drugo lice. Apelant smatra da je posjedovao važeću vozačku dozvolu i da Okružni sud nije mogao konstatovati da nisu bili ispunjeni uslovi za njeno izdavanje.
Relevantni propisi
4. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 234. tačka 2, 3. i 5.
Postupak okončan rešenjem protiv koga nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku (konačno rešenje) ponoviće se:
(2) ako je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je doneseno kao posljedica kakvog djela kažnjivog po krivičnom zakonu;
(3) ako se rješenje zasniva na presudi donesenoj u krivičnom postupku, a ta presuda je pravosnažno ukinuta;
(5) ako se rješenje organa zasniva na prethodnom pitanju, a nadležni organ je to pitanje kasnije riješio u bitnim tačkama drukčije;
Član 237. stav 3. i 4.
(3) Nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja rješenja ponavljanje postupka se ne može tražiti, niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti.
(4) Izuzetno, i posle roka od pet godina ponavljanje postupka se može tražiti, odnosno pokrenuti samo iz razloga navedenih u članu 234. tačka 2, 3. i 5. ovog zakona.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjene relevantne odredbe Zakona o opštem upravnom postupku. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao da je protekao zakonski rok za ponavljanje postupka), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman