Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/17 (F. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2201/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2201/17, rješavajući apelaciju Fahrudina Kurića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fahrudin Kurić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 019699 14 Rev od 28. februara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fahrudin Kurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 6. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 019699 14 Rev od 28. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je otkaz - rješenje o prestanku radnog odnosa koje je donio tuženi d.o.o. „Freeli Gradnja“ Bihać iz 2009. godine nezakonito, te da se naloži tuženom da vrati apelanta na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije rješenja o prestanku radnog odnosa ili na radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.

2. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) naveo je da je apelant bio zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme temeljem ugovora o radu od 1998. do 2009. godine, kada mu je rješenjem tuženog prestao radni odnos zbog tehnološkog viška radne snage, smanjenja obima poslova i loše financijske situacije. Također je naveo da je apelantu određen otkazni rok predviđen pravilnikom tuženog, da mu je utvrđeno pravo na godišnji odmor za 2009. godinu, te pravo na otpremninu koja je isplaćena apelantu. Kantonalni sud je istakao da je tuženi donio odluku br. 40/2009 od 30. aprila 2009. godine zbog otežanih uslova privređivanja i financijske krize i poduzeo mjere štednje i smanjena broja izvršilaca kao tehnološkog viška i to četiri nekvalifikovana radnika koja se ne mogu rasporediti na druga radna mjesta zbog nedostatka odgovarajuće kvalifikacije za druge faze u proizvodnji, te odredio da će radnicima koji dobiju otkaz ugovora o radu biti regulisana sva prava po osnovu ugovora o radu, tj. otpremnina, otkazni rok i sl. Kantonalni sud je naveo da prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, te iskazu saslušanih svjedoka, proizilazi da je u poslovnoj 2009.godini u odnosu na poslovnu 2008. i 2007. godinu evidentiran manji promet i dobit kod tuženog, da je tuženi imao ekonomske teškoće u odnosu na ranije godine, te da su prihodi od prodaje u 2009. godinu manji u odnosu na 2008 i 2007.godinu. Kantonalni sud je zaključio da je apelantu prestao radni odnos, shodno odredbama člana 87. Zakona o radu, kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučaju prestanka potrebe za obavljanje određenog posla zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, jer iz dokaza koje je izveo tuženi proizilazi da zbog smanjenog obima poslova, prihoda i dobiti kod tuženog jeste prestala potreba za radom apelanta. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da apelant svoju tužbu temelji na formalnim razlozima zbog kojih smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, tj. da mu je ugovor o radu prestao 1. jula 2009. godine, a da mu je rješenje uručeno 15. jula 2009. godine, te činjenicom da tuženi nije ispoštovao otkazni rok od 15 dana a koji je predviđen odredbama iz člana 95. Zakona o radu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da nedostatci na koje apelant ukazuje su formalne prirode koji ne utiču na zakonitost pobijane odluke o otkazu ugovora o radu i da se eventualno samo može raditi o drugom datumu stvarnog prestanka radnog odnosa, od onog koji je naveden u rješenju. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 95. Zakona o radu propisano je da otkazni rok ne može biti kraći od 14 dana u slučaju kada poslodavac otkazuje ugovor o radu. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, u slučaju da poslodavac povrijedi odredbe o otkaznom roku, to ne utječe na valjanost samog otkaza i u tom slučaju otkaz će imati za posljedicu prestanak ugovora o radu tek nakon isteka propisanog ili ugovorenog otkaznog roka. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da kada je odlukom o otkazu ugovora o radu povrijeđeno pravo zaposlenika na otkazni rok, tada zaposlenik može od suda dražiti utvrđenje nedopuštenosti otkaza u pogledu trajanja otkaznog roka ako poslodavac svojom odlukom utvrdi kraći otkazni rok ili da utvrdi postojanje prava na otkazni rok u slučaju ako poslodavac nije priznao pravo na otkazni rok zaposleniku a to je pravo i imao. Obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, nedostatci na koje apelant ukazuje, a koji se tiču povrede prava na otkazni rok, prema stavu Kantonalnog suda ne utiču na zakonitost pobijane odluke.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog jer je proglašen za tehnološki višak. Vrhovni sud je istakao da iz nalaza vještaka ekonomsko-finansijske struke proizilazi da je tuženi imao ekonomske teškoće u 2009. godini tako da su prihodi od prodaje proizvoda u 2009. godini manji u odnosu na 2008. godinu za 34,57%, a u odnosu na 2007. godinu da su manji za 37%, kao i da je u poslovnoj 2009. godini ostvarena i manja neto dobit u odnosu na poslovnu 2008. godinu za 91,45% a u odnosu na poslovnu 2007. godinu za 93,25%. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz pomenutog nalaza vještaka, također, proizilazi da je i po drugim osnovama (manji promet blagajne, manji promet putem deviznog računa, manji promet domaćih i stranih kupaca, manji broj zaposlenih radnika) tuženi u 2007. i 2008. godini osjetno slabije poslovao u odnosu na 2009. godinu, kao i da je u 2009. godini evidentiran manji broj uposlenika u odnosu na ranije godine, ali da u tako znatno otežanim uslovima rada tuženi nije primao u redovni radni odnos druge radnike. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da sve navedeno sa sigurnošću ukazuje na ekonomske teškoće u poslovanju tuženog, te da je tuženi imao osnova za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelanta. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da apelant nije zasnivao tužbeni zahtjev na činjenici da mu je tuženi otkaz dao bez konsultacija sa vijećem zaposlenika odnosno sindikatom (član 98. Zakona o radu), a budući da se odluka suda u dispozitivnim sporovima, kakav je predmetni, može se zasnovati samo na iznijetim činjenicama u tužbi i na pripremnom ročištu (član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku), a apelant nije postupio na navedeni način, stoga je neosnovano njegovo pozivanje da je tuženi povrijedio odredbe navedenog člana 98. Zakona o radu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, navodeći da tuženi u toku postupka nije dokazao opravdanost njegovog otkaza o radu iz ekonomskih razloga, kao i da tuženi nije ispoštovao obavezu poštivanja otkaznog roka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, a koje navode su sudovi razmotrili u odluci po žalbi, odnosno reviziji, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/17 (F. K.) | Sudska praksa | Aktio