Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2552/17 (E. Đ.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2552/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2552/17, rješavajući apelaciju Elzane Đapo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Elzana Đapo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 416874 17 Rev od 30. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elzana Đapo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 416874 17 Rev od 30. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav Ugovor o kreditu od 24. maja 2007. godine, koji je tužena (Addiko Bank d.d. Sarajevo, kao pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar) zaključila sa korisnikom kredita M.M., u dijelu koji se odnosi na apelanticu, te da je ništava administrativna zabrana koju je 18. maja 2007. godine potpisala apelantica kao jemac po navedenom ugovoru o kreditu, te da se obaveže tužena da apelantici na ime otplaćenih rata vrati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da nije bilo sporno da apelantica nije potpisala poseban ugovor o jemstvu već se Ugovorom o kreditu (član 13.) u svojstvu jemca - platca obavezala da odgovara za sve obaveze korisnika kredita iz tog ugovora, te da ga je u znak saglasnosti svojeručno potpisala. Vrhovni sud je dalje naveo da nije bilo sporno da glavna dužnica nije izmirivala obaveze vraćanja anuiteta po zaključenom Ugovoru o kreditu, pa je apelantica tuženoj platila novčani iznos na ime glavnog duga i ugovorenih kamata, čiji povrat u konkretnoj parnici traži. Vrhovni sud je konstatovao da je odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva prvostepeni sud, u bitnom, zasnovao na zaključku da je za punovažnost ugovora o jemstvu bilo neophodno zaključenje posebnog pismenog ugovora, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, zbog čega usvaja apelantičin zahtjev i shodno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) utvrđuje ništavost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na apelanticu. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud prihvatio pravilnim činjenični, ali ne i pravni stav prvostepenog suda, zbog čega usvaja žalbu tuženog, preinačava prvostepenu presudu i odbija apelantičin zahtjeve smatrajući ga neosnovanim. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je apelantičin zahtjev neosnovan. Vrhovni sud je istakao da je u obrazloženju pobijane presude drugostepeni sud naveo da zaključeni Ugovor o kreditu od 24. maja 2007. godine predstavlja složeni pravni posao, jer se sastoji od više odnosa i sadrži elemente ugovora o kreditu u odnosu na glavnog dužnika i elemente ugovora o jamstvu u odnosu na apelanticu, pri tome cijeneći da je apelantica znala šta potpisuje. Vrhovni sud je konstatovao da je i u revizijskom postupku ostalo sporno pravno pitanje da li je tužena banka sa apelanticom morala zaključiti poseban ugovor o jemstvu ili je zaključeni pismeni ugovor o kreditu, koji sadrži jasnu, izričitu i nedvosmislenu izjavu apelantice - jemca, ispunjavao uslove iz odredbe člana 998. ZOO, da bi se mogao smatrati punovažnom pravnim poslom. Vrhovni sud je istakao da prihvatajući pravilnim pravni stav drugostepenog suda, da je i Vrhovni sud mišljenja da je izjava o jemstvu, koju je apelantica svojeručno potpisala data na jasan, određen i izričit način, pa kako je ispunjavala pismenu formu, koju inače takva vrsta ugovora zahtjeva, da nije bilo uslova za utvrđenje ništavosti ugovora stranaka po odredbi člana 103. ZOO.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i drugostepeni sud primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i drugostepeni sud, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, kao i drugostepenog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman