Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2957/17 (A. D. iz Sarajeva)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Habeas corpus – postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2957/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2957/17, rješavajući apelaciju Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026508 17 Kž 21 od 29. juna 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 17 Kv 39 od 21. juna 2017. godine u odnosu na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026508 17 Kž 21 od 29. juna 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 17 Kv 39 od 21. juna 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alija Delimustafić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026508 17 Kž 21 od 29. juna 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 17 Kv 39 od 21. juna 2017. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se mjera pritvora određena navedenim rješenjima Vrhovnog i Kantonalnog suda ukida do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

3. Apelant je dopunio apelaciju 18. i 26. jula 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 20. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud je odgovor dostavio 24. jula 2017. godine, Kantonalno tužilaštvo 26. jula 2017. godine, a Kantonalni sud 31. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Kantonalno tužilaštvo je 26. maja 2017. godine Kantonalnom sudu dostavilo prijedlog za produženje pritvora apelantu i L. C. shodno odredbi člana 149. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPFBiH.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 17 Kv 37 od 30. maja 2017. godine apelantu je produžen pritvor i po tom rješenju može trajati do 1. septembra 2017. godine ili do druge odluke suda. Apelantu je pritvor produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. a) i

c) ZKPFBiH. Istim rješenjem je u odnosu na osumnjičenu L. C. odbijen prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje mjere pritvora tako da je osumnjičenoj L. C. ukinut pritvor i određeno da se ima pustiti na slobodu uz određene mjere zabrane.

9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kž 20 od 14. juna 2017. godine potvrdio Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 17 Kv 37 od 30. maja 2017. godine u dijelu koji se odnosi na osumnjičenu L. C., dok je djelimično uvažio žalbu apelantovog branioca i ukinuo rješenje u odnosu na apelanta, te predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostepenog rješenja doista nije jasno koja krivična djela se konkretno apelantu stavljaju na teret, odnosno za koja krivična djela postoji osnovana sumnja da ih je počinio, pa ako prvostepeni sud prihvaća da postoji osnovana sumnja da je učinio i krivična djela davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izdavanje i upotreba neistinite liječničke ili veterinarske svjedodžbe iz člana 375. stav 2. KZFBiH, onda u tom pravcu nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a nedostaje i zaključak iz kojeg bi se moglo utvrditi na osnovu čega je prvostepeni sud smatrao da postoji osnovana sumnja o učinjenju i ovog krivičnog djela, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. S obzirom na ovakve nedostatke pobijanog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje o učinjenju krivičnih djela za koja se apelant tereti (odnosno s obzirom na postojanje sumnje o tome za koja konkretna krivična djela se on tereti i u čemu bi se sastojale radnje učinjenja krivičnih djela davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. i izdavanje i upotreba neistinite liječničke ili veterinarske svjedodžbe iz člana 376. stav 2. KZFBiH, ako se za njih tereti), Vrhovni sud nije preispitivao ostale žalbene prigovore iznesene u žalbama Kantonalnog tužilaštva i apelantovog branioca koji se odnose na posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPFBiH.

Osporena rješenja

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kv 39 od 21. juna 2017. godine produžio pritvor apelantu koji po ovom rješenju može trajati do 1. septembra 2017. godine. U uvodu rješenja je konstatirano da se protiv apelanta i ostalih osumnjičenih vodi istraga zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, prevare iz člana 294. stav 2. KZFBiH, pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH, krivotvorenje isprave iz člana 373. KZFBiH i krivotvorenje službene isprave iz člana 389. KZFBiH. Pritvor je apelantu produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH.

11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud prije svega ispitao postojanje općeg uvjeta, odnosno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Kantonalnog suda, osnovana sumnja proizlazi iz dokaza koji su ranije dostavljeni uz prijedloge za određivanje pritvora, a koji su decidirano navedeni i analizirani u ranijim rješenjima Kantonalnog suda od 14. novembra 2016. godine, 19. decembra 2016. godine i 4. maja 2017. godine, te dokaza dostavljenih uz konkretni prijedlog od 26. maja 2017. godine.

12. Na osnovu provedenih dokaza koji su pobrojani i interpretirani na str. od 4. do 33. rješenja, Kantonalni sud je utvrdio da su apelant i ostali osumnjičeni kao organizatori, rukovodioci i pripadnici grupe za organizirani kriminal u smislu člana 2. tačka 21. KZFBiH, formirane s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi velike vrijednosti, nezakonitim stjecanjem prava vlasništva na nekretninama koje se nalaze na području Kantona Sarajevo, pri čemu je prenos prava vlasništva vršen prvenstveno donošenjem nezakonitih sudskih odluka u fiktivnim parničnim postupcima i provođenjem upisa prava vlasništva na nekretninama, kontinuirano i u međusobnom dogovoru, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, preduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja, savjetovanja u izvršenju krivičnog djela, i to: zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivotvorenje isprave iz člana 373. KZFBiH, prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH, pranje novca iz člana 272. stav 2. KZBiH, davanje lažnog iskaza iz člana 348. KZFBiH. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iz analize svih navedenih dokaza proističe postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni preduzeli opisane krivično-pravne radnje kako im se stavljaju na teret donesenim naredbama o provođenju istrage jer rezultati provedenih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kontrole i tehničkog snimanja prostorija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, kad se dovedu u vezu s pribavljenim materijalnim dokazima, spisima Općinskog suda u Sarajevu, spisima Općine Stari Grad, izvodima iz IDDEEA baze podataka, izvodima iz Matične knjige umrlih, pribavljenim ZK izvacima za predmetne nekretnine, iskazima saslušanih svjedoka i osumnjičenih, prema ocjeni Kantonalnog suda, u potpunosti potvrđuju postojanje osnovane sumnje o počinjenju navedenih krivičnih djela od strane osumnjičenih.

13. Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da nije jasno iz čega proizlazi osnovana sumnja da je bio organizator grupe, te da je počinio pobrojana krivična djela. S tim u vezi je ukazano da se apelantu ne stavlja na teret da je on učinio samostalno krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja (ili druga navedena djela), nego da je u smislu člana 342. stav 3. KZFBiH organizirao grupu za organizirani kriminal iz člana 2. stav 21. istog zakona. U okviru djelovanja grupe koju je apelant organizirao, za što se osnovano sumnjiči na način kako je to u rješenju obrazloženo, vršena su krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su učinjena od strane članova grupe za organizirani kriminal i stavljaju i njemu na teret kao organizatoru te grupe koja se tereti za učinjenje više krivičnih djela, za što sve postoji osnovana sumnja. Kantonalni sud je također ocijenio neosnovanim prigovore apelantovog branioca da nisu utvrđene odlučne činjenice u odnosu na postojanje bitnih obilježja krivičnog djela, da se osnovana sumnja zasniva isključivo na presretnutim razgovorima i da se Tužilaštvo u odnosu na raniji prijedlog ponavlja, navodeći da se u ovoj fazi postupka i ne traži utvrđenje odlučnih činjenica u odnosu na postojanje bitnih obilježja djela, nego je to dovoljno na nivou postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta. Kantonalni sud je naglasio da osnovana sumnja pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je lice o kome se radi moglo da počini krivično djelo, pa potrebni nivo sumnje ne znači da je bilo potrebno da istražne vlasti pribave dovoljno dokaza da podnesu optužbu u trenutku hapšenja ili čak dok je lice kod njih u pritvoru, a koji bi upućivali na apsolutnu dokazivost, te se, u tom smislu, pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Margaret Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva.

14. Međutim, Kantonalni sud je smatrao da je osnovan prigovor apelantovog branioca, te nije prihvatio navode iz prijedloga Kantonalnog tužilaštva da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. KZFBiH i krivično djelo izdavanje i upotreba lažne liječničke ili veterinarske svjedodžbe iz člana 376. stav 2. KZFBiH iz razloga što je Kantonalni sud, uvidom u zapisnik o ispitivanju apelanta, sačinjenog u Kantonalnom tužilaštvu konstatirao da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o navedenim djelima za koja se sumnjiči.

15. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. S tim u vezi je ukazano da iz provedenih dokaza (označenog akta MUP-a Hrvatske iz novembra 2016. godine; presretnutog razgovora između osumnjičene L. F. P. i apelanta - da mu L. F. P. ostavi na označenom mjestu i pod označenim imenom dokumente koje naziva „kartica“) proizlazi osnovana sumnja da se apelant predstavlja lažnim imenom, te koristi dokumente, uključujući i putne isprave, na neko drugo ime.

16. Dalje, na osnovu službene zabilješke FMUP-a i presretnutog razgovora između osumnjičenih L. F. P. i Z. L., utvrđeno je da je apelant saznao za istragu Kantonalnog tužilaštva, o čemu je i obavijestio L. F. P., koja je dalje obavijestila Z. L. da hitno napusti BiH i dođe do nje u Hrvatsku da bi zajedno otišli do apelanta koji se već sklonio u Rijeku. S tim u vezi je ukazano i da apelant ima imovinu u Republici Hrvatskoj, te kuću na Tajlandu, a gdje je i planirao da otputuje i gdje se već nalazila njegova supruga, kao i na osnovanu sumnju da je apelant stekao veliku imovinsku korist izvršenjem djela za koja se tereti, koja još uvijek nije oduzeta, a koja bi mu omogućila podmirivanje troškova bjekstva i skrivanja. Dalje je ukazano da je apelant, nakon što mu je pritvor bio ukinut i pušten na slobodu, ponovo pokazao spremnost na bjekstvo, te je naredbom od 20. decembra 2016. godine protiv njega raspisana interna i međunarodna potjernica. Naime, nakon ponovnog određivanja pritvora, postupajući po rješenju ovog suda, sudska policija apelanta nije zatekla na adresi na kojoj je prijavljen (Kiseljak), a od mještana i zaposlenika MUP-a Kiseljak su obaviješteni da apelant na istoj adresi nikad nije boravio. Apelant, također, nije nađen ni na drugoj označenoj adresi (Sarajevo). Kantonalni sud je istakao da je apelant i na sjednici od 17. februara 2017. godine opet naveo adresu u Kiseljaku, na kojoj nije pronađen i na kojoj ima prijavljeno prebivalište. Dalje je ukazano da je apelant lišen slobode dok se nalazio u bjekstvu na području Karlovca po osnovu raspisane potjernice. U prilog zaključku da je bio u bjekstvu ukazano je i da njegov prelazak državne granice nije evidentirala Granična policija. Najzad, ukazano je da iz predočenog dopisa Ministarstva sigurnosti BiH proizlazi da je apelant u dva navrata podnosio zahtjev za stjecanje državljanstva Republike Srbije, ali da njegov zahtjev do sada nije riješen. Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da nije bio u bjekstvu nakon puštanja iz pritvora, te da njegov prelazak granice nije evidentiran jer je bio u autu s licem koje je strani državljanin. U vezi s tim je ukazano da je ulazak u Republiku Hrvatsku ujedno i ulazak u EU, pa da se svaki pojedinačni prelazak granice evidentira. Bez značaja je ocijenjena apelantova tvrdnja da nema dvojno državljanstvo, te da se po dolasku u Republiku Hrvatsku prijavio kao turista, a u vezi s čim je priložio i potvrdu o smještaju u označenom objektu u Opatiji.

17. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uvjeti da apelantu pritvor bude određen i iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da je ispunjen objektivni uvjet iz citirane odredbe jer se za sva krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Dalje je ukazano da na osnovu predočenih dokaza proizlazi da je apelant inkriminirane radnje preduzimao u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, iskazujući pri tome visok stepen upornosti, a koje su, kako se osnovano sumnja, rezultirale enormno visokim vrijednostima stečene protivpravne imovinske koristi. Dalje je ukazano da prikupljeni dokazi ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant kao organizator grupe imao dominantnu ulogu u djelovanju grupe, da je iskazao naročitu upornost i spremnost da bez ikakvih skrupula realizira planirane aktivnosti na nezakonit način, a u prilog čemu je ukazano na presretnute razgovore u kojima se raspravlja o knjiženju imovine bolesnog N. Dalje je ukazano da osumnjičeni nisu prestali s vršenjem krivičnih djela čak i kada su saznali da su predmet istrage Kantonalnog tužilaštva, već su apelant, te L. F. P., Z. L. i J. Š. nastavili s daljnjim dogovaranjem i realizacijom planiranih aktivnosti. S tim u vezi je ukazano na sadržaj presretnutih razgovora u Hrvatskoj između apelanta i L. F. P., te apelanta i osumnjičenog tužioca Dž. K. u kojim osumnjičeni tužilac daje upute kako da se ponašaju ukoliko su određene posebne istražne radnje, kako da osumnjičena L. F. P. izbjegne krivično gonjenje, da će osumnjičeni tužilac pokušati doći do određenih dokaza iz istrage „iz kojih bi sve bilo jasno“, iz čega, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi ne samo povezanost osumnjičenih već i spremnost da nastave s vršenjem kriminalnih aktivnosti s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja. Kantonalni sud je zaključio da naprijed navedeno ukazuje na naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, apelant ponovio odnosno dovršio započeta krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

18. Kantonalni sud je također zaključio da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH opravdan jer postoje naročito važni razlozi s obzirom na to da istraga zbog svoje složenosti, kompleksnosti i sveobuhvatnosti provođenja nedostajućih istražnih radnji nije mogla biti okončana u zakonskom roku.

19. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da mjerama zabrane nije moguće otkloniti opasnost od bjekstva u odnosu na apelanta, te opasnost od ponavljanja i dovršenja krivičnog djela, te osigurati uspješno i neometano vođenje krivičnog postupka.

20. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kž 21 od 29. juna 2017. godine potvrdio Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kv 39 od 21. juna 2017. godine.

21. Vrhovni sud je, prije svega, ukazao da su netačni apelantovi žalbeni navodi da su u uvodu pobijanog rješenja navedena krivična djela davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. KZFBiH i izdavanje i upotreba neistinite liječničke ili veterinarske svjedodžbe iz člana 376. stav 2. KZFBiH jer uvod (preambula) pobijanog rješenja takve navode ne sadrži. Vrhovni sud je dalje naveo da je tačno da se Kantonalni sud na str. 4. pasus 3. pozvao na prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora i navode iz tog prijedloga koji se odnose na predmetnu istragu, no žalbeni navodi kojima se želi prikazati da je prvostepeni sud u tom pasusu zaključio da se protiv apelanta istraga vodi i zbog krivičnog djela davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. KZFBiH ne stoje jer se u tom pasusu, u prvoj njegovoj rečenici, naglašava da se istraga vodi protiv apelanta i drugih osumnjičenih, a u nastavku se govori o nizu krivičnih djela (među kojima je i krivično djelo davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. KZFBiH) za koja su osumnjičeni drugi članovi organizirane grupe koju su formirali i njom rukovodili apelant i L. F. P. Također je ukazano da je Kantonalni sud u prvostepenom rješenju zaključio da ne postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. KZFBiH i izdavanje i upotreba neistinite liječničke ili veterinarske svjedodžbe iz člana 376. stav 2. KZFBiH.

22. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanom i apelantovu tvrdnju da prvostepeni sud nije postupio po uputama iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda od 14. juna 2017. godine jer je pobijano rješenje identično rješenju od 30. maja 2017. godine (koje je ukinuto), uz samo izmjenu koja je „prepisana“ iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda od 14. juna 2017. godine, te da je zbog toga izostala suštinska analiza prijedloga Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu.

23. Vrhovni sud je također smatrao da pravilnost prvostepenog rješenja nije dovedena u pitanje ni apelantovim žalbenim prigovorom da je prvostepeno rješenje manjkavo i zbog toga jer se Kantonalni sud nije pozvao na naredbu o provođenju istrage od 22. maja 2017. godine, zbog čega drugostepeni sud nije bio u mogućnosti provjeriti da li je dodavanjem određenih radnji apelantu prvostepeni sud izašao iz okvira prijedloga za produženje pritvora. S tim u vezi je istaknuto da se u konkretnom slučaju iz prvostepenog rješenja jasno može utvrditi o kojim apelantovim krivično-pravnim radnjama se radi, odnosno jasno je na koja konkretna krivična djela se odnose razlozi prvostepenog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje da ih je apelant učinio. Pri tome, okolnost da se prvostepeni sud nije pozvao na naredbu o provođenju istrage od 22. maja 2017. godine ili na neku raniju, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema nikakvog posebnog značaja u situaciji kada se prvostepeni sud pozvao na tačno određeni prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora u kojem su decidirano navedene naredbe o provođenju, odnosno proširenju istrage u odnosu na osumnjičene u ovom predmetu, uključujući i apelanta, a naveden je i opis krivično-pravnih radnji za koje su osnovano sumnjivi da su ih počinili. Pored toga, ukazano je da i prvostepeno rješenje sadrži navode o krivičnopravnim radnjama, odnosno krivičnim djelima u odnosu na koje se ocjenjuje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor.

24. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da prvostepeni sud nije obrazložio na koji način je apelant organizirao kriminalnu grupu ili kako je njom rukovodio, da nije naveo razloge kako je apelant mogao učiniti krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH kad nema svojstvo službenog, niti odgovornog lica u Federaciji, a niti kako bi mogao učiniti krivično djelo povreda zakona od sudije iz člana 357. KZFBiH kad nema svojstvo sudije. Netačnom je ocijenjena i tvrdnja da prvostepeni sud nije naveo ni razloge kako je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. u vezi s krivičnim djelima prevara iz člana 294. stav 2. i pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH. U tom smislu, Vrhovni sud je ukazao na relevantne dijelove prvostepenog rješenja u kojima se Kantonalni sud o tome izjasnio.

25. Vrhovni sud je neosnovanom ocijenio apelantove navode kojim je osporavao zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH, te se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja.

26. Vrhovni sud je također smatrao da je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih se svrha koja se želi postići produženjem pritvora apelantu ne može ostvariti primjenom blažih mjera. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

28. Apelant smatra da mu je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH. Navodi da je obrazloženje osporenog rješenja Kantonalnog suda kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) identično kao i obrazloženje prethodnog rješenja Kantonalnog suda od 30. maja 2017. godine kojim je apelantu produžen pritvor, a koje je ukinuto rješenjem Vrhovnog suda od 14. juna 2017. godine, pa je izostala suštinska kontrola opravdanosti pritvora. Također ukazuje da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan, između ostalog, na nezakonito pribavljenim dokazima.

29. Apelant, također, smatra da su u obrazloženjima osporenih rješenja u potpunosti izostali razlozi i obrazloženja zbog čega u konkretnom slučaju ista svrha ne bi mogla biti ostvarena izricanjem mjera zabrane ZKPFBiH.

30. Osim toga, navodi da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud jer su o prijedlogu za produženje pritvora apelantu u prvostepenom postupku odlučivale iste sudije Kantonalnog suda koje su u predmetnom krivičnom postupku donosile i ranija prvostepena rješenja o produženju pritvora apelantu, koja su se pobijala pravnim lijekovima, pa su imale stvoren psihološki aspekt prema predmetu i apelantu.

31. Apelant je u dopuni apelacije od 26. jula 2017. godine ukazao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2210/17.

b) Odgovor na apelaciju

32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelant u apelaciji ponovio navode koje je isticao u žalbi, koje je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je dalje ukazao da su navodi iz apelacije u znatnoj mjeri podudarni s navodima iz apelacije broj AP 2037/17, o kojima je Ustavni sud zauzeo stav u svojoj odluci od 18. jula 2017. godine, odbivši apelaciju kao neosnovanu. Vrhovni sud je dalje ukazao da je apelant u dopuni apelacije od 17. jula 2017. godine iznio navode kojima se pobija osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje pritvora i s tim u vezi uloga apelanta kao organizatora grupe za organizirani kriminal, dovodeći to u vezu s pojedinim krivičnopravnim radnjama za koje se apelant tereti, te tvrdnju da tužilac uz prijedlog za produženje pritvora nije dostavio određene dokaze koje konkretno navodi, a koji, prema njegovom stavu, idu u prilog odbrani, pa zaključuje da se time radi o proizvoljnoj primjeni prava od strane suda, ali da se radi o navodima koji nisu bili istaknuti na ročištima za produženje pritvora od 30. maja 2017. godine i 21. juna 2017. godine, kao ni u žalbama protiv prvostepenih rješenja Kantonalnog suda o produženju pritvora apelantu od 30. maja 2017. godine i 21. juna 2017. godine.

33. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je Vrhovni sud apelantovu žalbu na rješenje ovog suda odbio kao neosnovanu, te da smatra da nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje.

34. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su u osporenim rješenjima dati jasni razlozi iz kojih proizlazi osnovana sumnja, kao i posebni razlozi za određivanje pritvora koji su zasnovani na dokazima cijenjenim pojedinačno i u uzajamnoj vezi, pa da su osporena rješenja u skladu s praksom Evropskog i Ustavnog suda.

35. U vezi s apelantovim navodima da su sudije Kantonalnog suda Igor Todorović i Sanela Rondić već ranije učestvovale u donošenju rješenja kojim se produžava pritvor apelantu, te da mu je ponovnim odlučivanjem od strane navedenih sudija povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Kantonalno tužilaštvo je navelo da okolnost da su navedene sudije već ranije u vanraspravnom vijeću odlučivale o mjeri pritvora ne može dovesti u pitanje i stvoriti sumnju u njihovu pristrasnost, te da, ukoliko bi se redovni sudovi prilikom svakog odlučivanja upuštali u situacije da o istoj stvari (npr. pritvor) odlučuje drugi sudija, doveli bi se i u situaciju da u jednom trenutku sami sudovi ne bi mogli ni odlučivati zbog toga što bi se, naročito u kompleksnim predmetima, sve sudije i prije početka glavnog pretresa u tom predmetu „potrošile“ .

V.Relevantni propisi

36. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16 ) u relevantnom dijelu glasi: Član 272.

Pranje novca (1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela direktno ili indirektno primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili, drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela koje je propisano ovim zakonom, bit će kažnjen kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je učinitelj djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i učinitelj ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz prethodnog stava, bit će kažnjen kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(…) Član 294.

Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ako šteta prelazi 30.000 KM, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(…) Član 342.

Organizirani kriminal (…) (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom (…) Član 357.

Povreda zakona od sudije Sudija Ustavnog suda Federacije ili sudija suda u Federaciji koji s ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu štetu, donese nezakonitu odluku ili na drugi način prekrši zakon, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 383.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(…) (3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

37. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(…) Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, (…)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, (…) Član 149.

Trajanje pritvora tokom istrage (...)

(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stava 2. ovog člana može, prema obrazloženom prijedlogu tužioca, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(...)

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

39. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

40. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

41. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

42. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost

43. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 17 Kž 17 21 od 29. juna 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 29. juni 2017. godine i datum podnošenja apelacije tj. 14. juli 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

47. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

49. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

50. Apelant, u suštini, smatra da su osporena rješenja nezakonita i arbitrarna kako u pogledu zaključka redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH; da se osporena rješenja zasnivaju na nezakonitim dokazima, da redovni sudovi i nisu razmatrali njegov prijedlog za određivanje mjera zabrane, te da nije imao mogućnost da o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva o produženju pritvora odlučuje nepristrasan sud.

51. Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, povreda zakona od strane sudije iz člana 357, prevara iz člana 294. stav 2. i pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH.

52. Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Evropski sud je također istakao i da standardi koje nameće član 5. stav 1. tačka

c) Evropske konvencije ne pretpostavljaju da policija, u vrijeme hapšenja, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičenog lica koje je pritvoreno po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode, ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1. tačka c) zahtijeva da postoji „osnovana“, a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid, Fox, Campbell i Hartley, tačka 31).

53. Ustavni sud najprije zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je na osnovu provedenih pobrojanih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i uzajamnoj vezi zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant bio organizator grupe koju je činilo više od tri lica. Dalje, u obrazloženjima osporenih rješenja je, na osnovu konkretno pobrojanih dokaza odnosno konkretno pobrojanih radnji koje je apelant preduzimao, zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, povreda zakona od strane sudije iz člana 357. KZFBiH. Dalje, redovni sudovi su dali iscrpne razloge i obrazloženja u pogledu konkretnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret i s tim u vezi provedenih dokaza na osnovu kojih je zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH, u vezi s krivičnim djelom prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH.

54. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u okolnostima apelantovog slučaja u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, ubijedili objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, a s obzirom na to da se postupak protiv apelanta nalazi u fazi istrage proizlazi da je svrha apelantovog lišavanja slobode u službi daljnje istrage kako bi se potvrdile ili odbacile konkretne sumnje na kojima je apelantovo lišavanje slobode i zasnovano. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su osporena rješenja nezakonita i arbitrarna zbog zaključka redovnih sudova da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti.

55. U vezi s apelantovim navodima da je zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje zasnovan i na nezakonitim dokazima, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu (vidi Odluku broj AP 5542/15 od 17. februara 2016. godine, tačka 63. i Odluku broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14, dostupne na www.ustavnisud.ba) da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te da to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatra apelant.

56. Dalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Ustavni sud podsjeća da se shodno citiranoj odredbi pritvor može odrediti odnosno produžiti ako se osumnjičeni za krivično djelo krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

57. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, također, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno opada i protekom vremena koje je osumnjičeni odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu za slučaj osude na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).

58. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva najprije naveli da postoji osnovana sumnja da se apelant u Rijeci (Republika Hrvatska) koristi drugim imenom, u vezi s čim su navedena dva imena, pa da postoji sumnja da koristi dokumente, uključujući i putne isprave na neko drugo ime, a u prilog čemu je ukazano da je kod njega nađen pasoš i lična karta izdata u BiH na drugo ime, a da lice na čije ime isprave glase nikad nije viđeno na adresi iz isprava. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant obavijestio ostale osumnjičene da je pokrenuta istraga „kad se već sklonio u Hrvatsku“, da se nakon saznanja o pokretanju istrage i obavještavanja ostalih osumnjičenih vratio u BiH, gdje je i lišen slobode kada se spremao da otputuje na Tajland, gdje se već nalazila njegova supruga. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da apelant ima validan pasoš izdat na svoje ime i s validnom vizom za Tajland. Dalje, redovni sudovi su ukazali i da apelant posjeduje imovinu u drugim državama, te da se osnovano sumnja da je izvršenjem krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči stekao i značajnu imovinsku korist, a koju bi mogao iskoristiti u svrhu skrivanja i bjekstva. Dalje, redovni sudovi su cijenili i činjenicu da apelant nakon puštanja na slobodu u decembru 2016. godine nije nađen na adresi prijavljenog mjesta prebivališta, da je sudska policija od mještana i pripadnika nadležnog MUP-a obaviještena da apelant na navedenoj adresi nikad nije ni viđen, da je nakon toga lišen slobode na osnovu potjernice u Republici Hrvatskoj u koju je prešao, a da njegov prelazak granice nije registrirala Granična policija, te s tim u vezi činjenicu da apelant i dalje u postupku kao mjesto prebivališta navodi istu adresu. Slijedom navedenog, a kako je i ukazano u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda, zaključak o postojanju uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH je zasnovan na ukupnosti pobrojanih konkretnih okolnosti, a ne pojedinačno i izdvojeno na samo nekoj od njih, a što bi bilo u suprotnosti s naprijed navedenim stavovima Evropskog suda.

59. S obzirom na naprijed navedeno Ustavni sud smatra da konkretne okolnosti na koje su redovni sudovi ukazali u osporenim rješenjima u svojoj ukupnosti, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne dovode u pitanje zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH za produženje pritvora apelantu.

60. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud podsjeća da se u smislu citirane odredbe pritvor može odrediti odnosno produžiti ukoliko postoje naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će osumnjičeni odnosno optuženi ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za koja krivična djela se može izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna.

61. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Također, pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret je svakako relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).

62. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju kao naročite okolnosti koje upućuju na zaključak da postoji osnovana bojazan da će apelant i ponoviti odnosno dovršiti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna cijenili: da su inkriminirane radnje preduzimane u dužem vremenskom periodu i kontinuitetu i da je pri tome iskazan naročito visok stepen upornosti; da se osnovano sumnja da su ove radnje rezultirale enormno visokim vrijednostima protivpravno stečene imovinske koristi; da se osnovano sumnja da je apelant kao organizator grupe imao dominantnu ulogu i da je iskazao naročitu upornost i spremnost da bez skrupula realizira planirane aktivnosti (slučaj knjiženja imovine bolesnog N); da osumnjičeni nisu prestali s vršenjem krivičnih djela i kad su saznali da se protiv njih vodi istraga (sadržaj presretnutih telefonskih razgovora između apelanta i osumnjičene L. F. P. nakon saznanja da je pokrenuta istraga, sadržaj presretnutih razgovara između apelanta i također osumnjičenog tužioca kako da se postupi u slučaju da su preduzete posebne istražne radnje, kako da osumnjičena L. F. P. izbjegne krivično gonjenje).

63. Shodno navedenom, proizlazi da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja zaključak o postojanju razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u pretežnom dijelu zasnovali na postojanju konkretnih okolnosti, utvrđenih na osnovu predočenih dokaza, da su apelant i ostali osumnjičeni nastavili s vršenjem kriminalnih radnji i nakon saznanja da je protiv njih pokrenuta krivična istraga.

64. Ustavni sud smatra da je zaključak redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelant počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u slučaju da bude pušten na slobodu potkrijepljena naročitim i konkretnim okolnostima koje upućuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao počiniti krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

65. Najzad, imajući i vidu konkretne okolnosti na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje, te postojanje posebnih uvjeta iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKP-a za produženje mjere pritvora apelantu, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni zaključak redovnih sudova da one, u ovoj fazi postupka, ne bi mogle biti otklonjene mjerama zabrane, kako apelant tvrdi.

66. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je neosnovano i apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2210/17 u kojem je utvrđeno da korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, u konkretnom slučaju, za razliku od navedenih predmeta, nije izostala ocjena okolnosti koje su postojale u vrijeme kada se o produženju mjere pritvora odlučivalo, već su sudovi, razmotrivši dokaze u spisu, zaključili da još uvijek postoje okolnosti koje su bile od značaja za određivanje mjere pritvora.

67. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

68. Dalje, iz apelantovih navoda proizlazi i da on smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

69. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora također pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.

70. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda, o kojem je Vrhovni sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda.

71. U vezi s apelantovim navodima da nije imao mogućnost da o produženju njegovog pritvora odluči nepristrasan sud jer su u prvostepenom postupku odlučivale iste sudije Kantonalnog suda koje su u predmetnom krivičnom postupku donosile i ranija prvostepena rješenja o produženju pritvora apelantu, koja je Vrhovni sud ukidao i vraćao na ponovni postupak, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da puka činjenica kako je raspravni sudija donio prethodne odluke u vezi s istim krivičnim djelom ne može se sama po sebi smatrati da opravdava strah u pogledu njegove nepristrasnosti (vidi Hauschildt protiv Danske, 24. maj 1989. godine, § 50, serija A, broj 154. i Romero Martin protiv Španije (odl.), broj 32045/03, 12. juni 2006. godine u pogledu odluka prije suđenja; Ringeisen protiv Austrije, 16. juli 1971. godine, serija A, broj 13, § 97; Diennet protiv Francuske, 26. septembar 1995. godine, serija A, broj 325-A, § 38; i Vaillant protiv Francuske, broj 30609/04, §§ 29-35, 18. decembar 2008. godine, u pogledu situacije sudija kojima je predmet vraćen nakon što je odluka ukinuta ili poništena od strane višestepenog suda; Thomann protiv Švicarske, 10. juni 1996. godine, §§ 35-36, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-III, u pogledu ponovnog suđenja optuženog i osuđenog u odsutnosti; i Craxi III protiv Italije (odl.), broj 63226/00, 14. juni 2001. godine i Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, 7. august 1996. godine, § 59, Izvještaji 1996-III, u pogledu situacije gdje su sudije učestvovale u postupcima protiv sapočinilaca), (vidi Evropski sud, Marguš protiv Hrvatske, presuda od 19. marta 2014, stav 85).

72. Evropski sud je također smatrao da se ne može reći, kao opće pravilo koje proizlazi iz obaveze nepristrasnosti, da je viši sud koji poništava upravnu ili sudsku odluku obavezan vratiti predmet pred drugu sudsku vlast ili drugačiji sastav ogranka takve vlasti (vidi Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971, serija A, broj 13, str. 40, stav 97).

73. U predmetu Marguš protiv Hrvatske Evropski sud je ukazao da u tom predmetu prva odluka nije bila poništena i predmet vraćen na ponovno suđenje na osnovu redovne žalbe, već je protiv podnosioca zahtjeva podnesena nova optužnica za neke od tih istih optužbi. Ipak, Evropski sud je smatrao da su načela navedena u stavu 85. jednako primjenjiva u odnosu na situaciju koja je nastala u slučaju podnosioca zahtjeva (vidi, op. cit., Marguš protiv Hrvatske, stav 87).

74. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda u vezu s apelantovim predmetom, Ustavni sud zaključuje da činjenica da je o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu u više navrata odlučivalo prvostepeno vijeće Kantonalnog suda u istom sastavu ne upućuje, sama po sebi, da o apelantovom produženju pritvora nije odlučivao nepristrasan sud, a iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da ima drugih elemenata koji se tiču nepristrasnosti sudije.

75. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

76. Imajući u vidu naprijed navedena razmatranja u njihovoj cjelokupnosti, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

77. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu dali dovoljne razloge i obrazloženja za zaključak o postojanju osnovane sumnje na osnovu dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i uzajamnoj vezi da je apelant konkretno pobrojanim radnjama počinio krivična djela zbog kojih je pokrenuta istraga protiv njega, te za postojanje posebnih razloga za produženje pritvora apelantu, kao i kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove razloge u postupku propisanom zakonom preispita nadležni sud koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu, uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija.

78. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

79. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

80. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2957/17 (A. D. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio