Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3176/17 (Đ. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Habeas corpus – postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3176/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3176/17, rješavajući apelaciju Đevada Muslića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đevada Muslića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 143868 17 Kv 7 od 18. jula 2017. godine i broj 43 0 K 143868 17 Kpp 16 od 14. jula 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đevada Muslića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 143868 17 Kv 7 od 18. jula 2017. godine i broj 43 0 K 143868 17 Kpp 16 od 14. jula 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đevad Muslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 26. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 143868 17 Kv 7 od 18. jula 2017. godine i broj 43 0 K 143868 17 Kpp 16 od 14. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 10. augusta 2017. godine, a Općinski sud 11. augusta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda (sudija za prethodni postupak) broj 43 0 K 143868 17 Kpp 16 od 14. jula 2017. godine osumnjičenima A. S., N. B. i apelantu određen je pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže mjesec dana od dana i časa lišavanja slobode. Pritvor je određen iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Općinski sud zaključak o postojanju osnovane sumnje za produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) zasnovao na rezultatima posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, odnosno sažetka presretnutih telefonskih razgovora između apelanta i većeg broja lica, te na izvještaju o počinjenom krivičnom djelu Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona od 13. jula 2017. godine i njegovoj dopuni od 13. jula 2017. godine i prilozima uz navedene izvještaje.
7. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH Općinski sud je naveo da je iz presretnutih razgovora pobrojanih u rješenju vidno da je apelant u kritičnom periodu ostvarivao kontakte s raznim licima s kojima je dogovarao izvršenje krivičnog djela za koje se sumnjiči, ali kako se u činjeničnom opisu u prijedlogu Kantonalnog tužilaštva navodi samo kontakt s licem H. K., a ne navode se imena članova komisije na koje je utjecao, to, prema ocjeni suda, postoji opasnost od apelantovog utjecaja samo u odnosu na ovog svjedoka, kao i na svjedokinju A. G. kojoj je apelant, također, omogućio polaganje vozačkog ispita. Budući da apelant negira izvršenje djela za koje se sumnjiči, da iz samog prijedloga proizlazi osnovana sumnja da je počinio produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH, a da navedeni svjedoci nisu saslušani na okolnosti za koje se apelant sumnjiči, Općinski sud je ocijenio da je osnovan prijedlog Kantonalnog tužilaštva za određivanje pritvora iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
8. U vezi s pritvorskim razlogom propisanim članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Općinski sud je, prije svega, ukazao da se apelant sumnjiči za produženo krivično iz člana 380. stav 1. KZFBiH, dakle, da je u vremenskom periodu od 15. aprila 2017. pa do 27. maja 2017. godine počinio više radnji navedenog krivičnog djela, a za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine. Prema ocjeni Općinskog suda, bez obzira na činjenicu što je apelant do sada neosuđivan, navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči, pa nije prihvatio prijedlog odbrane da se mjera pritvora prema apelantu zamijeni mjerama zabrane. Općinski sud je smatrao da iz prikupljenih dokaza proizlazi da kod apelanta postoji velika spremnost za ponavljanje krivičnog djela za koje se sumnjiči, pa bi puštanjem na slobodu apelant mogao nastaviti s činjenjem djela za koje se sumnjiči, odnosno što bi, kao lice s dugogodišnjim radom na poslovima instruktora, putem drugih lica, a njemu bliskih u struci, mogao nastaviti s činjenjem djela za koje se sumnjiči.
9. S obzirom na navedeno, Općinski sud je smatrao da su u konkretnom slučaju ispunjeni kako opći tako i posebni zakonski uvjeti za određivanje mjere pritvora apelantu, zbog čega mu je odredio pritvor u smislu člana 146. stav 1. tač. b) i c) istog zakona u vezi sa članom 148. ZKPFBiH.
10. Općinski sud (vijeće) je Rješenjem broj 43 0 K 143868 17 Kv 7 od 18. jula 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.
11. Vijeće Općinskog suda je zaključilo da su neosnovani žalbeni navodi kojim se dovodi u pitanje osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, kao i žalbeni navodi kojim je apelant osporavao postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i
c) ZKPFBiH, te se u cjelini saglasilo s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Apelant smatra da mu je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. b)Odgovor na apelaciju
14. Općinski sud i Tužilaštvo su se u odgovoru na apelaciju pozvali na obrazloženja osporenih rješenja, te zaključili da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani. V.Relevantni propisi
15. U Krivičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:
Član 380. stav 1.
Primanje dara i drugih oblika koristi (1)Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu "ili arbitra ili sudiju porotnika" koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist "za sebe ili za drugu osobu", ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi "za sebe ili za drugu osobu", da u okviru "svoje funkcije" učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti "ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe", kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
16. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 145. st. (1) i (2) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.
Član 146. stav (1) tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
18. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
20. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
21. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 43 0 K 143868 17 Kv 7 od 18. jula 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 26. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
28. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.
29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311 i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu.
30. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32-34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP-a opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud pri određivanju pritvora apelantu protiv kojeg se vodi istraga, na osnovu dokaza koji su prezentirani uz prijedlog za određivanje pritvora i dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima, a naročito rezultata posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, odnosno sažetka presretnutih telefonskih razgovora, koji su u dijelu relevantnom za apelanta prezentirani u prvostepenom rješenju, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu Tužilaštvo stavlja na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, kako sudija za prethodni postupak tako i vijeće, jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH koje mu Tužilaštvo stavlja na teret, u čemu sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
32. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
33. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da ti razlozi za produženje pritvora u predmetnom slučaju nisu dovoljno konkretizirani, odnosno obrazloženi pa će Ustavni sud ispitati ove apelantove tvrdnje.
34. Ustavni sud zapaža da apelant prigovara da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH jer redovni sudovi nisu dali argumente iz kojih bi proizlazila koluziona opasnost da će boravkom na slobodi ometati krivični postupak. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je sudija za prethodni postupak Općinskog suda (što je potvrdilo i vijeće Općinskog suda), obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi s činjenicama konkretnog slučaja naveo okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, ukoliko bude na slobodi, mogao ometati istragu koja je u toku. Naime, Općinski sud je ukazao da postoji realna opasnost da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, u ovoj fazi postupka stupio u kontakt sa svjedocima, te da bi utjecajem i dogovaranjem s njima ometao tok istrage.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pri čemu su, nasuprot apelantovim navodima, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, dali relevantne razloge zašto je u toj fazi postupka neophodno određivanje pritvora apelantu. Navedeno obrazloženje, s obzirom na specifične činjenice konkretnog predmeta i razloge na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
36. Ustavni sud, također, smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja dali detaljno i jasno obrazloženje i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je u kontinuitetu, preduzimanjem inkriminiranih radnji, počinio produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH koje se svrstava u krivična djela podmićivanja i krivična djela protiv službene i odgovorne funkcije, a koje vrijednosti i njihova zaštita nesporno predstavljaju važan i značajan javni interes koji, uprkos presumpciji nevinosti, može pretezati nad načelom poštovanja slobode pojedinca. U konkretnom slučaju, opasnost od ponavljanja krivičnog djela iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH redovni sudovi su zasnivali kako na postojanju objektivnih okolnosti vezanih za ovaj pritvorski razlog (apelantu se kao osumnjičenom stavljaju na teret krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna) tako i na postojanju subjektivnih okolnosti vezanih za izvršenje predmetnog krivičnog djela, imajući u vidu da iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi da bi apelant, kao lice s dugogodišnjim radom na poslovima instruktora, putem drugih lica, a njemu bliskih u struci, mogao nastaviti s činjenjem djela za koje se sumnjiči.
37. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
38. U vezi s apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Međutim, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC] broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC).
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe vijeću Općinskog suda protiv prvostepenog rješenja sudije za prethodni postupak Općinskog suda, o kojima je vijeće Općinskog suda odlučilo u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrilo apelantove žalbene navode i dalo razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
40. S obzirom na naprijed navedene razloge Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije kada su odluku o određivanja pritvora donijeli zakonom ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač b) i c) ZKPFBiH, te kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija i kada su sudovi u kratkim rokovima preispitali zakonitost pritvora u najširem smislu.
42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman