Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-717/15 (B. Đ., M. Đ., V.Đ. Š. i T. Đ. K.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-717/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 717/15, rješavajući apelaciju B. Đ. i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka
b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. Đ., M. Đ., V. Đ. Š. i T.
Đ. K. izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055339 14 Rev od 18. novembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 055339 13 Gž od 7. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 055339 05 P od 30. augusta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. Đ., M. Đ., V. Đ. Š. i T. Đ. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupaju Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 14. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 055339 14 Rev od 18. novembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 055339 13 Gž od 7. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055339 05 P od 30. augusta 2013. godine. Pismenim podneskom od 29. februara 2016. godine apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 055339 14 Rev od 18. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud je donio odluku broj AP 717/15 kojom je odbio zahtjev (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 717/15 od 6. aprila 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. marta do 7. aprila 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su tužbom kod Osnovnog suda pokrenuli parnični postupak protiv tužene radi naknade štete. Tužbu su utemeljili na činjenicama da su 1993. godine sa K. T. i E. T. zaključili ugovor o zamjeni nekretnina, da su K. T. i E. K. u sudskom postupku zatražili poništenje ugovora o zamjeni i da su u tom postupku donesene različite presude. Prema presudi drugostepenog suda u tom postupku kojom je tužbeni zahtjev K. T. i E. K. usvojen i ugovor o zamjeni nekretnina poništen, apelanti su u decembru 2005. godine deložirani iz zamijenjenih nekretnina (stambenog i poslovnog prostora). Kako je konačnom odlukom u tom postupku ipak utvrđeno da je ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan i nakon toga pokrenut postupak protivizvršenja radi vraćanja u posjed, apelanti su tužbu za naknadu štete utemeljili na ponašanju pravosudnih organa tužene zbog kojih su pretrpjeli štetu. Podnesenom tužbom su zatražili da im tužena nadoknadi nematerijalnu štetu (za pretrpljene duševne boli i strah, kao i za umanjenje društvenog ugleda i časti) i materijalnu štetu (na ime izgubljene dobiti, za izvršena ulaganja i devastirane mašine).
7. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 055339 05 P od 30. augusta 2013. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio u cjelini tužbeni zahtjev apelanata za naknadu materijalne i nematerijalne štete, uz obavezu apelanata da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 22.150,00 KM. Osnovni sud je nakon analize i ocjene velikog broja dokaza naveo nesporne činjenice među strankama, i to: da su apelanti u decembru 2005. godine bili u posjedu zamijenjenih nekretnina koje su u postupku izvršenja morali predati u posjed tužiocima K. T. i E. T, da je konačnom presudom utvrđeno da je ugovor o zamjeni tih nekretnina pravno valjan i da su apelanti pokrenuli postupak protivizvršenja protiv K. T. i E. T. Među parničnim strankama je u konkretnom postupku bilo sporno da li je tužena odgovorna za štetu koja je apelantima nastala uslijed deložacije iz predmetnih (zamijenjenih) nekretnina. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo sadržaj odredaba čl. 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), napominjući da su pretpostavke za naknadu štete postojanje štetne radnje, uzročne veze i odgovornosti za štetu, a da je u članu 172. ZOO jasno propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Tužba u konkretnoj pravnoj stvari, kako je dalje obrazloženo u presudi, podnesena je protiv tužene čiji su sudovi kao dio sudske vlasti donijeli odluke zbog kojih apelanti smatraju da im je nanesena šteta (nematerijalna i materijalna). Međutim da bi se moglo govoriti o odgovornosti za štetu tužene u građanskopravnom smislu, potrebno je ispunjenje sljedećih uvjeta: protivpravnost radnje kojom je uzrokovana šteta, postojanje štete za drugo lice, uzročna veza između protivpravne radnje i nastupjele štete, s tim što svi naprijed navedeni uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, tužena je odgovorna po načelu objektivne odgovornosti (ne zahtijeva se krivica), ali apelanti niti jednim dokazom koji su izveli u postupku nisu dokazali protivpravnost radnji tužene odnosno sudova, već upravo suprotno, dokazali su da su sudovi proveli deložaciju na osnovu pravomoćne presude i pravomoćnog rješenja o izvršenju. O odgovornosti tužene u konkretnom slučaju bi, prema mišljenju Osnovnog suda, moglo biti riječi samo u slučaju da su apelanti uspjeli dokazati da im je šteta pričinjena nezakonitim ili nepravilnim radom suda (sudije ili službenika suda) i da su to učinili namjerno ili iz grube nepažnje. Iz rezultata dokaznog postupka, kako je zaključio Osnovni sud, ne proizlazi da su sudije ili službena lica postupali nezakonito i nepravilno, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete odbijen kao neosnovan.
8. Okružni sud je Presudom broj 71 0 p 055339 13 Gž od 7. maja 2014. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude su ponovljena činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je naglašeno da su apelanti na osnovu pravomoćne presude deložirani iz zamijenjenih nekretnina u decembru 2005. godine i da je taj pravni osnov (presuda Okružnog suda) u revizionom postupku ukinut presudom Vrhovnog suda. Međutim, nakon toga je apelantima u postupku protivizvršenja omogućeno da traže vraćanje onog što su tražioci izvršenja K. T. i E. T. izvršenjem dobili, dakle da zaštite svoja imovinska prava. Pretpostavke odgovornosti za štetu tužene u konkretnom slučaju su nezakonit i nepravilan rad suda, postojanje štete koja je nastala, ali i uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada suda i nastale štete, koje se moraju kumulativno ispuniti. Kako iz činjeničnog stanja koje je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio proizlazi da apelanti nisu dokazali da im je šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada suda ili sudije koji je učestvovao u donošenju rješenja o izvršenju, žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 055339 14 Rev od 18. novembra 2014. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepena presuda pravilna i da je revizioni prigovori ne dovode u sumnju. U obrazloženju presude je navedeno da zakonski osnov odgovornosti države odnosno entiteta za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda može biti samo u odredbi iz člana 172. ZOO. U konkretnom slučaju je napomenuto da su u pitanju dva interesa koja se posebno štite, i to interes stranke, konkretno prava na naknadu štete u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada suda i sudije u vršenju sudijske funkcije, a drugi interes je pravo sudije na pravno mišljenje i pravno shvaćanje za koje ne može odgovarati. Nepravilnim i nezakonitim radom suda se u smislu tumačenja Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) smatra „dovoljno ozbiljna povreda“, a to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, ono postupanje sudije koje je suprotno općim pravnim načelima i pravilima struke (pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna). Prema ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanoj odluci su navedeni jasni, logični i na materijalnom pravu zasnovani razlozi za zaključak da apelanti, u konkretnoj parnici, nisu dokazali da je u postupanju sudija bilo „dovoljno ozbiljne povrede“ što bi predstavljalo osnov za opredijeljen tužbeni zahtjev apelanata. Shvaćanje koje se u reviziji potencira bi imalo za posljedicu da bi svaka ukinuta presuda nezadovoljnoj stranci davala pravo da ističe zahtjev za naknadu štete, što je protivno zakonu. Osim toga, napomenuto je da je postupajući po prijedlogu prvoapelanta B. Đ. u postupku protivizvršenja, prvoapelant u razumnom i efikasnom roku uveden u posjed zamijenjenih nekretnina. Kako u konkretnom slučaju u radu sudova nije bilo nezakonitosti i nepravilnosti na čemu su apelanti utemeljili svoj tužbeni zahtjev, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužbeni zahtjev pravilno odbijen, a stoga i revizija apelanata podnesena protiv drugostepene presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e), f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8, 13, 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povrede navedenih prava apelanti obrazlažu pogrešnim tumačenjem odredbe iz člana 172. ZOO smatrajući da u okolnostima konkretnog slučaja postoji uzročna veza između štetne radnje (pravomoćne presude koja je ukinuta) i posljedica štetne radnje. Također ukazuju da se ne može prihvatiti pravilnim stav Vrhovnog suda da se pretpostavke nezakonitog i nepravilnog rada suda trebaju tumačiti na način na koji je taj pojam definirao Evropski sud, dakle kao „dovoljno ozbiljne povrede“. Smatraju da je tužena odgovorna po načelu objektivne odgovornosti i da njihov zahtjev za naknadu štete, između ostalog, ima osnov i u odredbi člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske kojom je propisano, kao i u odredbi člana 172. stav 1. ZOO, da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim i nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ. To u okolnostima konkretnog slučaja, prema mišljenju apelanata, znači da im je tužena dužna nadoknaditi štetu koja je za njih nastala izvršenjem odluke Okružnog suda u postupku povodom poništenja ugovora o zamjeni nekretnina budući da je navedena presuda ukinuta presudom Vrhovnog suda. Pored svih nesporno utvrđenih činjenica koje se odnose na nepravilnost i nezakonitost odluke iz postupka povodom ugovora o zamjeni nekretnina, zbog koje su isključivo pretrpjeli štetu iseljenjem iz stambenog i poslovnog prostora zamijenjenih nekretnina, Vrhovni sud u svojoj konačnoj presudi, koja je donesena povodom njihovog zahtjeva za naknadu štete, zauzima nepravilan stav prema kojem između nastale štete i posljedica štetne radnje nema uzročne veze, a stoga i pogrešan stav prema kojem zahtjev za naknadu štete nije osnovan. Predloženo je da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u revizionoj odluci jasno ukazano iz kojih razloga su revizije stranaka odbijene i pobijana drugostepena odluka ostavljena na snazi. Pri tome je također ukazano na bitno činjenično stanje koje je bilo osnov za donošenje takve odluke, kao i na materijalnopravne propise, pa je u konačnici zaključeno da apelanti nisu dokazali svoje zahtjeve. Predloženo je da se apelacija odbije.
12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore istaknute u apelaciji ocijenio neosnovanim naglasivši da u svemu ostaje pri obrazloženju iz osporene presude koja je donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Iz navedenih razloga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Osnovni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata jer je u konkretnom slučaju sud postupao, kako je navedeno u obrazloženju, u skladu s važećim zakonom. Stoga smatra da su navodi iz apelacije neosnovani.
14. Zakonski zastupnik tužene je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, ukazujući da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije povrijedio materijalno pravo, niti odredbe Zakona o parničnom postupku. Također je napomenuto da je nadležni izvršni sud postupao na osnovu pravomoćnih i izvršnih odluka ne kršeći propise. U okolnostima konkretnog slučaja, kako je dalje navedeno, presuda Vrhovnog suda je zasnovana na zakonu, u njoj nisu povrijeđena zagarantirana prava apelanata, pa je predloženo da se apelacije odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
[...]
16. U Zakonu i izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) relevantne odredbe glase:
Razlozi za protivizvršenje Član 54.
Nakon što je izvršenje već sprovedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio:
1) ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva, 2) ako je rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno, [...] Rješenje o protivizvršenju Član 56.
(1) Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja kojim je tražiocu izvršenja naloženo da izvršeniku vrati ono što je izvršenjem dobio, sud će, na prijedlog izvršenika, donijeti rješenje o protivizvršenju.
(2) Protivizvršenje se sprovodi po odredbama ovog zakona o izvršenju.
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice. [...] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. [...] Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 055339 14 Rev od 18. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti smatraju da im je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e), f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8, 13, 14. i 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su osporene presude nepravilne i nezakonite zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno pogrešnog tumačenja odredbe člana 172. ZOO.
25. U vezi s prigovorima apelanata koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
27. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut po tužbi apelanata kojom su tražili da im tužena zbog pogrešne i nezakonite odluke suda donesene u prethodnom postupku (radi poništenja ugovora o zamjeni nekretnina u kojem su imali procesni položaj tuženih, kasnije izvršenika) nadoknadi štetu koju su zbog izvršenja te odluke pretrpjeli. Tokom postupka nije bilo sporno da su prvoapelant B. Đ. s jedne strane i K. T. i E. T. s druge strane zaključili ugovor o zamjeni nekretnina 3. septembra 1993. godine, da je u tom postupku Okružni sud Presudom broj Gž-127/04 od 12. oktobra 2004. godine pobijanu prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev usvojen i poništen predmetni ugovor o zamjeni nekretnina, te u izvršnom postupku apelantima naloženo da nekretnine koje su bile predmet ugovora o zamjeni odmah predaju u posjed tražiocima izvršenja E. T. i K. T. Predaja u posjed je realizirana 23. decembra 2005. godine kada je izvršena deložacija apelanata iz predmetnih (zamijenjenih nekretnina) i predata u posjed E. T. i K. T. Također su ponovljene nesporne činjenice koje su uslijedile nakon donošenja presuda Vrhovnog suda u tom postupku (Rev. 392/05 od 26. januara 2007. godine i 71 0 P 031688 10 od 22. februara 2012. godine) kojima je, u suštini, potvrđena pravna valjanost ugovora o zamjeni nekretnina i apelantima omogućeno da se vrate u nekretnine koje su prethodno zamijenili, u postupku protivizvršenja koji je realiziran 27. aprila 2010. godine. Za redovne sudove je međutim u okolnostima konkretnog slučaja bilo sporno da li je tužena odgovorna za štetu koja je apelantima nastala uslijed deložacije iz predmetnih nekretnina po presudi koja je naknadno ukinuta.
28. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance zauzeli identičan stav prema kojem tužena u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO nije odgovorna za štetu. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na osnovu rezultata dokaznog postupka u vezi s odredbom člana 172. ZOO na kojoj su apelanti utemeljili svoj opredijeljeni zahtjev, smatrajući da im je šteta pričinjena nezakonitim i nepravilnim radom suda, u obrazloženjima presuda naveli sljedeće odlučne činjenice: da je za odgovornost u građanskopravnom smislu potrebno ispunjenje uvjeta koji se tiču protivpravnosti radnje kojom je uzrokovana šteta, postojanja štete i uzročne veze između protivpravne radnje i nastupjele štete (kumulativno), da se odgovornost tužene zasniva na objektivnom načelu (ne zahtijeva se krivica), da apelanti niti jednim dokazom koji su izveli u postupku nisu dokazali protivpravnost radnji tužene odnosno sudova, već upravo suprotno tome, da su sudovi proveli deložaciju na osnovu pravomoćne presude i pravomoćnog rješenja o izvršenju, da su u konkretnom slučaju u pitanju dva interesa koja se posebno štite, i to interes stranke i interes i pravo sudije na pravno mišljenje i pravno shvaćanje za koje ne može odgovarati, te da se shodno tome nepravilnim i nezakonitim radom suda može smatrati samo ono postupanje sudije koje je suprotno općim pravnim načelima i pravilima struke (pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna).
29. U okolnostima konkretnog slučaja, redovni sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zasnovane na odredbi člana 172. stav 1. ZOO kojom je propisano da „pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija“, naglasili da se navedena odredba kao osnov odgovornosti za štetu može primijeniti samo u situaciji kada je organ pravnog lica (tužena) prema trećem licu (apelantima) postupao nezakonito i nepravilno i na taj način mu prouzrokovao štetu. To bi u okolnostima konkretnog slučaja, kako je jasno navedeno u osporenim presudama, značilo da su nepravilnim radom suda apelantima nanesene povrede koje su suprotne općim pravnim načelima i pravilima struke, a u konkretnom slučaju iz rezultata dokaznog postupka nije utvrđeno, niti su apelanti dokazali da takve ili slične okolnosti postoje, već upravo suprotno, da su sudovi proveli deložaciju na osnovu pravomoćne presude (zamjene nekretnina) i pravomoćnog rješenja o izvršenju.
30. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja osporenih presuda u kojima su navedeni jasni, logični i na materijalnom pravu zasnovani razlozi koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni prava, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, već su samo nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na dom
31. U vezi s navodima o pravu na dom, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava nisu posebno obrazlagali, pa proizlazi da su navodi o kršenju ovog prava identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u apelaciji nije uopće obrazloženo u čemu se eventualno ogleda kršenje navedenog prava, pri čemu iz dokumentacije i osporenih odluka dostavljenih uz apelaciju proizlazi da je apelantima u postupku protivizvršenja u posjed vraćen stambeni i poslovni objekt koji je bio predmet zamjene, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Ostali navodi
32. Apelanti su također ukazali na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, ali nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje navedenih prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovih prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje, konkretno s pogrešnom primjenom materijalnog prava. Iz navedenog proizlazi da apelanti povredu i ovih prava zasnivaju na istim razlozima kao i u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe, žalbe i revizije). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanata ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije.
34. U odnosu na navode o zabrani diskriminacije, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu dostavili nikakve dokaze ili argumente na kojima zasnivaju svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak u pogledu člana 6. Evropske konvencije, te u nedostatku argumenata koji bi ukazivali da su apelanti po bilo kom osnovu drugačije tretirani u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
35. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. S obzirom na prethodne zaključke u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da nije potrebno posebno razmatrati ove navode jer u okolnostima predmetnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da je postojalo „ograničenje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredbi ZOO i ZPP koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete (materijalne i nematerijalne), pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.
37. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.
38. Nema kršenja ni prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje koje su u okolnostima konkretnog predmeta dovedene u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava (tumačenjem odredbe člana 172. stav
1. ZOO), pa Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u pogledu navodnog kršenja ovih prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman