Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2553/17 (B. B.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2553/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2553/17, rješavajući apelaciju Bahrudina Bubregovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bahrudin Bubregović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 129772 16 Rev od 8. marta 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bahrudin Bubregović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 129772 16 Rev od 8. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao protivzakonito rješenje o otkazu ugovora o radu, doneseno od strane tuženog (F.S. „Eurotrans“ d.o.o. Sarajevo), te da se naloži tuženom da uspostavi radnopravni status apelantu na poslovima vozača, kao i da mu tuženi za određene periode isplati razliku plaće, minuli rad, razliku dnevnica za službeno putovanje u inostranstvo i zemlji, regres, naknadu plaće, te uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant prema ugovoru o radu obavljao poslove VKV vozača (član 3. Ugovora), da se ugovor o radu može otkazati i bez poštivanja otkaznog roka od 15 dana, kada zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora nastavak radnog odnosa nije moguć (član 14. Ugovora, kao što je regulisano i odredbom člana 88. stav 1. Zakona o radu, u daljnjem tekstu: ZOR), pri čemu je poslodavac dužan da dokaže postojanje opravdanog razloga za otkaz. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka mašinske struke, prema kojem je oštećenje teretnog motornog vozila tuženog, kojim je upravljao apelant, posljedica nestručnog i nepažljivog rukovanja vozilom od strane apelanta. Vrhovni sud je konstatovao da kako je, prema utvrđenju prvostepenog suda, apelant svjesno vozio vozilo tuženog većom brzinom od dozvoljene, na koji način je nemarno i neodgovorno postupao, učinio je težu povredu radne obaveze i tuženom kao poslodavcu pričinio štetu. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi smatrali da je otkaz ugovora dat uz poštivanje zakonskog roka od 15 dana i odbili apelantov tužbeni zahtjev da se poništi kao protuzakonito rješenje o otkazu ugovora o radu i uspostavi njegov radno pravni status. Vrhovni sud je istakao da je apelant odbijen i sa tužbenim zahtjevom da mu tuženi isplati utužena potraživanja iz radnog odnosa, sa obrazloženjem da se na tuženog ne primjenjuje Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo, niti Uredba o naknadama troškova za službena putovanja. Vrhovni sud je ocijenio da neosnovano apelant ističe da mu tuženi nije otkazao ugovor o radu u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz (član 14. Ugovora, član 89. ZOR), pa da zbog toga otkaz nije zakonit. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tuženi za pretrpljenu štetu na teretnom vozilu saznao kada je izvršio pregled vozila i o tome sačinio zapisnik 16. januara 2010. godine, a da je, kako je utvrđeno u nižestepenom postupku, nakon što se apelant izjasnio, odnosno iznio svoju odbranu na zapisniku tuženog, 18. januara 2010. godine donio rješenje za apelanta o otkazu ugovora o radu. Vrhovni sud je naglasio da neosnovano apelant navodi da se na njegova potraživanja trebaju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo, koje je povoljnije za apelanta u odnosu na odredbe iz ugovora o radu (član 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora u F BiH - OKU), te Uredbe o naknadama troškova za službena putovanja. Vrhovni sud je ocijenio da su pravilno nižestepeni sudovi, utvrdivši da je tuženi prevoznik, a ne kantonalno javno preduzeće iz oblasti komunalne privrede, zaključili da se na njega ne može primijeniti Kolektivni ugovor u oblasti komunalne privrede, nego Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa za teritoriju F BiH, ali da apelant nije zasnovao svoje potraživanje iz radnog odnosa na odredbama tog ugovora, pa da se isti iz tog razloga ne može ni primijeniti. Vrhovni sud je istakao da se ne može primijeniti ni Uredba o naknadama troškova za službena putovanja, a što je, u odnosu na Kolektivni ugovor i Uredbu, pravilno obrazložio drugostepeni sud (koji je istakao da apelant zahtjev za isplatu razlika dnevnica temelji na Uredbi o naknadama troškova za službena putovanja, koja prema njenom članu 1. utvrđuje vrste i visine naknada za službena putovanja i postupak ostvarivanja tih naknada, za rukovodeće i ostale državne službenike u federalnim, kantonalnim, gradskim i općinskim organima državne službe na područiju F BiH, pa da to znači da se Uredba odnosi na državne službenike i da se ne može primjenjivati kao osnov za obračun naknade apelantu za službeno putovanje).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman