Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1143/17 (N.S.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1143/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1143/17, rješavajući apelaciju N. S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. S.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 121695 16 Gž od 12. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 121695 16 Gž od 12. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant kao tuženi da tužitelju isplati na ime duga novčani iznos od 8.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, na način kako je to precizirano u izreci prvostepene presude.

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je 31. decembra 2004. godine između tužitelja i apelanta zaključen Ugovor o pozajmici kojim je regulisano da tužitelj pozajmljuje apelantu iznos od 13.300,00 KM, a apelant se obavezao da će navedeni iznos vratiti u mjesečnim ratama od 1.000,00 KM i to zadnju ratu od 1.000,00 KM 31. maja 2005. godine, a ostatak duga od 8.300,00 KM će mu isplatiti 30. juna 2005. godine. Kantonalni sud dalje je naveo da su Ugovor o pozajmici potpisali tužitelj i apelant, te svjedoci Damir Mahmutović i Kasim Hurić, s tim da je apelant potpisao i priznanicu da je od tužitelja posudio iznos od 13.300,00 KM. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelant nije dokazao navode da je navedeni ugovor potpisao pod prijetnjom i pritiskom, da je morao Damiru Mahmutoviću davati mjesečno kamate, da je reketiran, da je potraživanje novčanog iznosa koji je predmet tužbe rezlutat krivičnog djela lihvarstva, organizovane grupe izvršilaca čiji je učesnik i tužitelj. Kantonalni sud dalje je ukazao da pored navedenog apelant nije dokazao da je donesena pravomoćna krivična presuda koja potvrđuje žalbene navode da je predmetno novčano potraživanje iz tužbe rezultat krivičnog djela. Kantonalni sud je zaključio da su žalbeni navodi da je prvostepeni sud pobijanu odluku zasnovao na dokazima tužitelja i izjavi svjedoka Damira Mahmutovića protiv koga se vodi istraga u tužilaštvu, suprotni stanju spisa, s obzirom da apelant nije sporio autetičnost potpisa na ugovoru i priznanici o pozajmici na iznos od 13.300,00 KM. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz odgovora Kantonalnog tužilaštva od 25. januara 2008. godine, koji dokaz je izveo apelant, proizilazi da se protiv Damira Mahmutovića ne vodi istraga. Kantonalni sud je dalje naveo da iz stanja spisa proizilazi da da Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo izjavu Damira Mahmutović prvostepenom sudu, tako da prvostepeni sud nije mogao ni cijeniti akt koji nije dostavljen u toku postupka. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja shodno članu 126. ZPP-a donio odluku kojom je obavezao tuženog na isplatu ostatka duga od 8.300,00 KM po pozajmici, s obzirom da apelant u svom iskazu nije osporio da ostatak duga nije vratio tužitelju, odnosno da je na ime duga vratio samo iznos od 5000,00 KM. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da redovni sudovi nisu brižljivo cijenili sve dokaze i da su na osnovu lažnog svjedočenja Damira Mahmutovića pogrešno utvrdili činjenično stanju i pogrešno primjeni materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na život, zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, zabrana diskriminacije), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja je apelant ukazao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 123. i 126. ZPP, zaključili da apelant u predmetnom postupku nije dokazao svoje navode, slijedom čega su i odlučili kao u dispozitivu svojih odluka. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1143/17 (N.S.) | Sudska praksa | Aktio