Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2191/15 (S. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2191/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2191/15, rješavajući apelaciju Slobodana Marjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Marjanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 152490 14 Rev od 22. januara 2015. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 152490 14 Gž od 14. avgusta 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slobodan Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 152490 14 Rev od 22. januara 2015. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 152490 14 Gž od 14. avgusta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tužioca Republike Srpske, kojeg je u predmetnom postupku zastupalo Pravobranilaštvo RS (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 14. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i tužilac dostavili su odgovor na apelaciju 22. juna i 6. jula 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 152490 12 P od 14. februara 2014. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o vansudskom poravnanju od 27. jula 2000. godine, zaključen između apelanta i tužioca, kojeg je zastupalo Vojno pravobranilaštvo. Navedenom presudom tužilac je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.211,65 KM dok je u preostalom dijelu koji predstavlja razliku traženog i dosuđenog zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je u predmetu broj P-3177/01 apelant bio tužilac a tužena Republika Srpska koja je u tom istom postupku podnijela protivtužbu protiv apelanta. Ukazano je da je u tom postupku propušteno da se odluči o protivtužbenom zahtjevu Republike Srpske nakon što je okončan postupak po apelantovoj tužbi za naknadu štete. Stoga je navedena protivtužba zavedena pod novi broj i odlučeno je da će se smatrati tužbom tužioca (Republika Srpska) protiv apelanta radi utvrđivanja ništavosti ugovora o vansudskom poravnanju.

7. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je 27. jula 2000. godine zaključen ugovor o vansudskom poravnanju između tužioca kojeg je zastupalo Vojno pravobranilaštvo i apelanta. Navedenim ugovorom tužilac se obavezao da apelantu naknaditi štetu u iznosu od 97.623,00 KM u roku od 45 dana od dana potpisivanja poravnanja, a apelant se odrekao potraživanja kamata na taj iznos za pripadajući period s tim da zadržava pravo da sporni dio duga ostvaruje pred nadležnim sudom u redovnoj građanskoj parnici.

8. Dalje je utvrđeno da je ugovorom o vansudskom poravnanju konstatovano da je vojni pravobranilac sačinio referat ministru odbrane i prezentirao mu ga na dan 8. jula 2000. godine, a nakon toga predložio ministru da se pokuša poravnanje sa apelantom u nespornom dijelu. Dalje je vojni pravobranilac predložio da se u pogledu spornog dijela apelant uputi na redovnu građansku parnicu. Sa navedenim prijedlozima vojnog pravobranioca ministar se složio. Nadalje u toku postupka apelant je naveo da su njemu po osnovu ugovora o vansudskom poravnanju izdate obveznice koje je on prometovao na berzi.

9. Dalje, na osnovu dopisa Ministarstva odbrane RS od 11. novembra 2004. godine je utvrđeno je da se tim dopisom obavještava Vojno pravobranilaštvo Vojske RS da u arhivu tog ministarstva ne postoji akt iste ili slične sadržine kojim je vojni pravobranilac imao pismeno ovlaštenje ili naredbu za zaključenje poravnanja 27. jula 2000. godine sa apelantom, kao i da ne postoji akt kojim bi ovaj bio ovlašten na zaključenje takvog poravnanja.

10. Ukazano je da iz iskaza apelanta datog na ročištu za glavnu raspravu proizlazi da apelant štetu koja je predmet spornog poravnanja pretrpio na način što mu je Vojska RS u toku rata u dva navrata ušla u nekretnine i koristila ih bez njegovog odobrenja određeno vrijeme, te da je za vrijeme njihovog korištenja na nekretninama pričinjena šteta. Stoga je apelant protiv Vojske RS podnio tužbu za naknadu štete kao zbog izgubljene dobiti uslijed prekida tova stoke za vrijeme boravka vojske u objektima. Dalje je apelant ukazao da se prvo zahtjevom obratio tužiocu, te da je potom 1999. godine podnio tužbu za naknadu štete, te da je 2000. godine pozvan na razgovor u Pravobranilaštvo. Ukazao je da je prije zaključenja poravnanja proveden postupak sa dva vještačenja i saslušani brojni svjedoci te da je s jedne strane on potpisao poravnanje a s druge strane vojni pravobranilac.

11. Prvostepeni sud je također ukazao da se u preambuli (član 2. alineja 10) ugovora o poravanju samo pominje da je ministar odbrane prihvatio sadržaj poravnanja a ne pominje se ovlaštenje ministra odbrane dato vojnom pravobraniocu za zaključenje predmetnog poravnanja.

12. Na osnovu navedenih činjeničnih utvrđenja prvostepeni sud je odbio postavljeni tužbeni zahtjev zaključujući da je ugovor o vansudskom pooravanju, iako ga je zaključilo neovlašteno lice, djelimično izvršen izdavanjem obveznica pa je na taj način konkludentnom radnjom odobren u smislu odredbe člana 88. st. 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

13. Protiv prvostepene presude tužilac je podnio žalbu koju je Okružni sud presudom broj 71 0 P 152490 14 GŽ od 14. avgusta 2014. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i odluke o troškovima parničnog postupka tako što je utvrđeno da je ništav ugovor o vansudskom poravnanju od 27. jula 2000. godine zaključen između apelanta i tužioca. Odbijen je zahtjev apelanta za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.211,65 KM. Apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove prvostepenog i drugostepenog parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 KM. U preostalom dijelu zahtjev tužioca za isplatu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen.

14. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da taj sud prihvata činjenična utvrđenja ali ne i pravni zaključak prvostepenog suda. Po mišljenju Okružnog suda, Vojno pravobranilaštvo nije imalo, u smislu odredbe člana 1091. ZOO, sposobnost za zaključenje ugovora o vansudskom poravnanju, te je takav ugovor na osnovu odredbe člana 103. navedenog zakona ništav.

15. Ukazano je da u ovakvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji prvostepeni sud zaboravlja na odredbu člana 28. stav 1. ZOO. S tim u vezi je navedeno da je tužilac svoju volju za zaključenjem ugovora o vansudskom poravanju mogao dati tako što bi dobrovoljno u ostavljenom roku na način kako je to utvrđeno u ugovoru izvršio u cijelosti svoju obavezu iz poravnanja. Međutim, ukazano je da tužilac svoju volju na taj način nije pokazao jer je obaveza iz predmetnog poravnanja izvršena prinudnim putem u izvršnom postupku nakon više od osam godina i to djelimično, te u obveznicama, a ne u novcu kako je ugovoreno niti u roku od 45 dana. Po mišljenju Okružnog suda takvo izvršenje predmetnog poravnanja ne ukazuje na postojanje volje za zaključenjem poravnanja, te da ovom radnjom (konkludentna radnja) se ne dokazuje postojanje naknadne saglasnosti za zaključenje poravnanja. Ukazano je da bi volja izražena konkludentnom radnjom imala željeno dejstvo potrebno je da se iz same radnje osnovano može izvesti zaključak da se tim radnjama izjavljuje volja u određenom pravcu. Takvu konkludentnu radnju prema stanju u spisu tužilac nije preduzeo te samim tim nije dao saglasnost za zaključenje poravnanja.

16. Također, po mišljenju drugostepenog suda neispravan je zaključak prvostepenog suda koji činjenici izdavanja obveznica daje značaj odobrenja zaključenog ugovora o vansudskom poravanju u smislu odredbi člana 88. ZOO.

17. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 71 0 P 152490 14 Rev od 22. januara 2015. godine odbio kao neosnovanu.

18. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je odluka drugostepenog suda pravilna. Ukazano je da je drugostepeni sud u cjelini prihvatio ocjenu ugovora o vansudskom poravnanju koju je dao prvostepeni sud. S tim u vezi istaknuto je da su oba nižestepena suda zaključila da vojni pravobranilac nije bio ovlašten da zastupa tužioca prilikom zaključenja predmetnog ugovora o vansudskom poravnanju bez obzira što je u tom ugovoru konstatovano da je ministar odbrane obaviješten, te da je dao saglasnost. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud nije na različit način ocijenio isti dokaz pa je prema tome neosnovana tvrdnja apelanta o povredi odredaba parničnog postupka.

19. Ukazano je da takav stav prihvata i Vrhovni sud jer ovlaštenje vojnog pravobranioca za zaključenje pobijanog ugovora o vansudskom poravnanju ne proizlazi iz zakona a vojni pravobranilac nije imao ni punomoćje bilo u usmenoj bilo u pismenoj formi. Stoga se po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud ispravno poziva na odredbu člana 1091. ZOO kojom je propisano da je za zaključivanje ugovora o poravnanju potrebna sposobnost raspolaganja pravom koje je predmet poravnanja.

20. Istaknuto je da navedenu sposobnost raspolaganja vojni pravobranilac nije imao što se može zaključiti iz odredbe člana 255. Zakona o vojsci, koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Ukazano je da je navedenom zakonskom odredbom propisano da sredstvima Republike koja se u Ministarstvu odbrane u vojci koriste za potrebe vojske u skladu sa tim zakonom, raspolažu i upravljaju Vlada, ministar odbrane i lica i starješine u Ministarstvu odbrane i u Vojsci koje ovlasti ministar odbrane. Eventualno usmeno upoznavanje ministra odbrane sa cijelim poslom pa čak i davanje načelne usmene saglasnosti ni po ocjeni ovog suda nije dovoljno za zaključak da je vojni pravobranilac u smislu citirane zakonske odredbe bio ovlašten da zaključi predmetni ugovor o vansudskom poravanju.

21. Istaknuto je da je odredbom člana 10. stav 1. tada važećeg Zakona o javnom pravobranilaštvu propisano da je pravobranilaštvo prilikom zaključenja poravnanja dužno zatražiti od organa odnosno organizacije koju zastupa da zauzme stav o daljem postupanju. Ukazano je da i u ovom slučaju nije dovoljna činjenica da je vojni pravobranilac usmeno upoznao ministra odbrane.

22. Vrhovni sud je naveo da je u ovakvim slučajevima uobičajena praksa državnih organa a naročito vojnih da saglasnosti za zaključenje poravnanja daju u pismenom obliku tako da je tužilac zbog odsustva date saglasnosti u pismenom obliku, nasuprot drugačijem stavu apelanta iznesenom u reviziji, dokazao da vojni pravobranilac nije bio ovlašten na zaključenje predmetnog ugovora o vansudskom poravnanju. Ukazano je da je apelant u skladu sa teretom dokazivanja mogao izvoditi dokaze na koje se ukazuje revizijom odnosno saslušanjem tadašnjeg vojnog pravobranioca i ministra odbrane, te dokazivati da je postojalo ovlaštenje da se zaključi predmetni ugovor o vansudskom poravnanju.

23. Istaknuto je da je kod ovakvog stanja ispravan stav drugostepenog suda da je pobijani ugovor o vansudskom poravnanju ništav jer je protivan imperativnoj odredbi člana 1091. ZOO u vezi sa članom 103. stav 1. ZOO s obzirom da vojni pravobranilac kao potpisnik ugovora nije imao sposobnost raspolaganja sa pravom koje je predmet poravnanja.

24. Po mišljenju Vrhovnog suda ne može se prihvatiti da je djelimičnim izvršenjem pobijanog ugovora o vansudskom poravnanju u izvršnom postupku tužilac konkludentnim radnjama prihvatila da bude obavezan u smislu odredbe člana 88. stav 1. ZOO. Stoga je ukazano da sve i kada bi se prihvatila primjena pomenute zakonske odredbe naknadno odobrenje u smislu te zakonske odredbe mora dati lice koje je ovlašteno za njegovo zastupanje što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Međutim, po mišljenju revizionog suda ovdje je riječ o ništavom ugovoru koji nije moguće naknadno konvalidirati u smislu odredbe člana 107. stav 1. ZOO.

25. Ukazano je da u predmetnoj pravnoj stvari nije primijenjena odredba člana 103. stav 2. ZOO na koju se apelant u reviziji neosnovano poziva. S tim u vezi je istaknuto da se ne radi o ugovoru čije je zaključenje zabranjeno samo jednoj strani. Ukazano je da je ugovorna strana u predmetnom ugovoru o vansudskom poravnanju tužilac kojem nije zabranjeno da zaključuje ovakav ugovor. Međutim ovaj ugovor je zaključen u ime tužioca a kao punomoćnik se pojavio vojni pravobranilac koji nije imao ovlaštenje da zastupa tužioca. Stoga kako tužilac ove radnje vojnog pravobranioca nije naknadno odobrio predmetni ugovor ne obavezuje tužioca u smislu odredbe člana 88. stav 1. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da ne može snositi štetne posljedice zbog navodnog nezakonitog postupanja vojnog pravobranioca. Ukazuje da su Okružni sud i Vrhovni sud propustili da primjene odredbu člana 103. stav 2. ZOO. Navodi da je prilikom zaključivanja ugovora o vansudskom poravnanju postupao savjesno, te ako je vojni pravobranilac postupao mimo svog ovlaštenja onda je njega trebalo krivično goniti i tražiti od njega naknadu štete u slučaju osuđujuće presude, a ne da apelant trpi štetne posljedice zbog tuđeg nezakonitog postupanja.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana jer revizijski sud u osporenoj odluci tog suda nije proizvoljno primijenio materijalno pravo.

28. Okružni sud je naveo da Vojno pravobranilaštvo nije imalo u smislu odredbe člana 1091. ZOO sposobnost za zaključenje ugovora o vansudskom poravnanju, te da je takav ugovor na osnovu odredbe člana 103. ZOO ništav jer je zaključen u ime tužioca a kao punomoćnik se pojavio vojni pravobranilac koji nije imao ovlaštenje da zastupa tužioca. Stoga, kako takve radnje vojnog pravobranioca tužilac nije naknadno odobrio, navedeni ugovor ne obavezuje tužioca u smislu odredbe člana 88. stav 1. ZOO. Pri tome je naglašeno da drugostepeni sud nije prihvatio zaključak prvostepenog suda koji činjenici izdavanja obveznica daje značaj odobrenja zaključenog ugovora o vansudskom poravnanju u smislu člana 88. ZOO. Prema tome po mišljenju Okružnog suda u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

29. Tužilac je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

30. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 88.

(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtijevati od neovlašćeno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.

(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.

(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Član 107.

(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.

(2) Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.

Član 1091.

Za zaključenje ugovora o poravnanju potrebna je sposobnost za raspola-ganje pravom koje je predmet poravnanja.

31. U Zakonu o vojsci RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/96) relevantna odredba glasi:

Član 255.

Sredstvima Republike koja se u Ministarstvu odbrane i u Vojci koriste za potrebe Vojske, u skladu sa ovim zakonom, raspolažu i upravljaju Vlada, ministar odbrane i lica i starješine u Ministarstvu odbrane i u Vojsci koje ovlasti ministar odbrane.

Sredstva za potrebe Vojske, u smislu ovog zakona, smatraju se novčana sredstva, nepokretna i pokretna imovina i imovinska prava.

32. U Zakonu o javnom pravobranilaštvu RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 14/94 i 31/94), koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o vansudskom poravnanju, relevantna odredba glasi:

Član 10. stav 1.

Ako Republičko javno pravobranilaštvo smatra da ne treba pokrenuti postupak pred sudom ili drugim organom ili treba povući tužbu ili se odreći od tužbenog zahtjeva ili prijedloga za izvršenje, priznati zahtjev protivne stranke ili zaključiti poravnanje, zatražiće od organa, odnosno organizacije koju zastupa da zauzme stav o daljem postupanju.

33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), relevantne odredbe glase:

Član 7. st. 1. i 2.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 152490 14 Rev od 22. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2015. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

41. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja ništavosti ugovora o vansudskom poravnanju, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava redovnih sudova (Okružnog suda i Vrhovnog suda). S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).

43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

44. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku u konačnici osporenim presudama redovnih sudova usvojen tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno da je ništav ugovor o vansudskom poravnanju zaključen 27. jula 2000. godine između apelanta i tužioca. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku postavilo pitanje legitimnosti zastupanja tužioca koje je zastupao vojni pravobranilac koji je u ime tužioca zaključio sa apelantom sporni ugovor o vansudskom poravnanju. Slijedom navedenog u predmetnom postupku su redovni sudovi utvrđivali da li je vojni pravobranilac bio ovlašten da zastupa tužioca prilikom zaključenja spornog ugovora odnosno da li je on u smislu odredbe člana 1091. ZOO imao sposobnost raspolaganja pravom koje je bilo bilo predmet poravnanja.

45. U vezi navedenog, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku nesporno utvrdili da vojni pravobranilac nije imao punomoć za zastupanje tužioca ni u usmenoj niti u pismenoj formi za zaključenje predmetnog ugovora o vansudskom poravnanju. Pri tome su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da činjenica da je vojni pravobranilac usmeno upoznao ministra ne predstavlja ovlaštenje za zastupanje tužioca prilikom zaključenja spornog ugovora. Stoga su, suprotno zaključcima prvostepenog suda, Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama zaključili da je, u okolnostima kada vojni pravobranilac u smislu odredbe člana 1091. ZOO nije imao sposobnost raspolaganja pravom koje je predmet poravnanja, predmetni ugovor o vansudskom poravnanju ništav u smislu odredbi člana 103. stav 1., te da ga nije moguće naknadno konvalidirati u smislu odredbe člana 107. stav 1. ZOO. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u osporenim odlukama pozvali i na druge relevantne propisa (Zakon o vojsci i Zakon o javnom pravobranilaštvu) iz kojih također proizlazi da je vojni pravobranilac prilikom zaključivanja spornog ugovora morao imati ovlaštenje tužioca za zaključivanje takvog ugovora odnosno stav o daljem postupanju u takvom predmetu, koji prema utvrđenju redovnih sudova vojni pravobranilac u konkretnom slučaju nije imao. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno ukazali zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 103. stav 2. ZOO, kako je to apelant smatrao u redovnom sudskom postupku, a isto ponavlja i u apelaciji.

46. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno obrazložili zašto se naknadno tužiočevo izdavanje obveznica ne može smatrati konkludentnim radnjama kojima je tužilac naknadno dao saglasnost za zaključenje spornog ugovora u smislu odredbe člana

88. ZOO, a kako to zaključuje prvostepeni sud. U navedenom obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Prema tome, proizlazi da u predmetnom postupku za razliku od tužioca koji je dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva apelant u smislu pravila o teretu dokazivanja nije redovnim sudovima ponudio nesporan dokaz iz kojeg bi proizašao jasan zaključak da je vojni pravobranilac imao ovlaštenje tužioca za zaključenje spornog ugovora, ili dokaz da je tužilac naknadno odobrio radnje vojnog pravobranioca u smislu člana 88. ZOO. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku iako ga je zastupalo stručno lice-advokat nije predlagao saslušanja ministra odbrane za kojeg je u postupku tvrdio da je dao suglasnost za zaključenje spornog ugovora kao i vojnog pravobranioca koji je u ime tužioca zaključio sporni ugovor.

47. Stoga imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene relevantnih pravnih propisan na način kako to apelant smatra u apelaciji. Po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su u osporenim odlukama dali veoma jasno i detaljno obrazloženje zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužioca. Također, osporene odluke su utemeljene na relevantnim zakonskim propisima čija se primjena ne dovodi u pitanje navodima apelanta.

48. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2191/15 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio