Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1535/17 (R. T.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Disciplinski postupak
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1535/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1535/17, rješavajući apelaciju Radmile Trkulje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Radmila Trkulja protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 036234 16 Rev od 20. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Trkulja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 036234 16 Rev od 20. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Odluka tuženog ,,Tropik“ d.o.o. Banjaluka, iz 2003. godine o otkazu ugovora o radu apelantici da se tuženi obaveže da apelanticu vrati na isto ili drugo odgovarajuće radno mjesto, da joj uplati pripadajuće doprinose Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske i isplati naknadu na ime izgubljenih plata za period od jula 2003. do juna 2014. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica kod tuženog bila u radnom odnosu prema ugovoru o radu iz 1993. godine na poslovima trgovca u prodavnici u mjestu Zalužani. Također je istakao da su protiv apelantice podnesene dvije prijave radi učinjene teže povrede radne obaveze koje je počinila na način što je u vrijeme vršenja popisa robe samovoljno napustila radnju bez prethodnog odobrenja, što je u toku rada u prisustvu kupaca vrijeđala radne kolege koji su joj pretpostavljeni, te bez saglasnosti pretpostavljenih određivala sebi slobodne dane i godišnji odmor ne obraćajući pažnju na proces rada. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je apelantica uredno primila poziv tuženog radi saslušanja i iznošenja odbrane zbog teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 5. i 6. Zakona o radu, te da je saslušana u prisustvu direktora i upravnika tuženog, nakon čega je pozvana da iznese svoju odbranu. Vrhovni sud je naveo da se apelantica tom prilikom izjasnila da je kriva, nakon čega je direktor tuženog donio Odluku o otkazu ugovora o radu iz razloga počinjene teže povrede radne obaveze bez prava na otkazni rok i otpremninu. U vezi sa naprijed navedenim utvrđenjem činjeničnog stanja, Vrhovni sud je ukazao na to da je u predmetnom postupku saslušan vještak neuropsihijatar pogledu ocjene duševnog stanja apelantice, čiji nalaz i mišljenje je sud u cjelosti prihvatio kao stručne, te da je na osnovu navedenog nalaza zaključio da „depresivni poremećaj“ kod apelantice utiče na njeno raspoloženje i neprimjereno ponašanje i djelimično utiče i na donošenje odluka, ali da to ne isključuje njenu odgovornost, odnosno postojanje svijesti o počinjenom prekršaju i mogućnosti upravljanja vlastitim postupcima. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka, te druge izvedene dokaze, postoji dovoljno osnova za zaključak da je u konkretnom slučaju apelantica disciplinski odgovorna, jer je u vrijeme kada je počinila disciplinski prekršaj, a i kasnije u toku postupka, imala očuvanu svijest o učinjenoj povredi, te djelimično očuvanu sposobnost za upravljanje vlastitim postupcima.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila sud pogrešno zaključio da njeno zdravstveno stanje nije bilo od uticaja na nastali spor, jer to proizilazi iz dokaza, tj. obimne medicinske dokumentacije, koje je predočila sudu tokom postupka, a koje sud nije uzeo u obzir nego je svoju odluku zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman