Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2660/17 (M. B.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2660/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2660/17, rješavajući apelaciju Muhameda Bilića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Bilić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 095091 17 Gž od 5. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Dijana Hadžijusufović, advokat iz Bugojna, podnio je 27. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mal 095091 17 Gž od 5. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu da tužitelju („Unis-Energetika“ d.o.o. Sarajevo), na ime duga za isporučenu toplotnu energiju za određeni period, isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da je apelant kupio predmetni stan ugovorom od 14. oktobra 2014. godine, da su tužitelj i firma „Zanatstvo“ d.o.o. Travnik (koja je prodala apelantu stan) 16. oktobra 2012. godine zaključili ugovor o isporuci i korištenju toplotne energije za zagrijavanje predmetnog stana (tada poslovni prostor) i da je tužitelj apelantu ispostavljao račune za izvršene usluge centralnog grijanja za utuženi period. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant dostavio odgovor na tužbu kojim je osporio osnov tužbenog zahtjeva i na te okolnosti dostavio određene materijalne dokaze, te da iako je uredno obaviješten o održavanju pripremnog ročišta i o ročištu za glavnu raspravu (Kantonalni sud je naveo dostavnice broj 51-7603230 i 51-7885143 kao dokaz o dostavi), apelant nije pristupio ni na jedno ročište. Kantonalni sud je istakao da je članom 433. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se žalba protiv odluka donesenih u sporovima male vrijednosti, može izjaviti zbog povrede odredbi ZPP-a i nepravilne primjene materijalnog prava, a kako se žalbom prvostepena presuda pobija prije svega zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbene navode istaknute u tom pravcu, Kantonalni sud nije cijenio. Kantonalni sud je ukazao da je članom 4. stav 4. Zakona o komunalnim djelatnostima Srednjobosanskog kantona propisano da snabdijevanje toplotnom energijom spada u komunalne usluge, da je članom 12. stav 1. tog zakona propisano da je korisnik usluga dužan plaćati utvrđenu cijenu usluga, a članom 60. stav 2. istog zakona da se provedbeni propisi davalaca komunalnih usluga primjenjuju do donošenja podzakonskih akata, ako nisu u suprotnosti sa odredbama tog zakona. Kantonalni sud je naveo da iz Sporazuma o ustupanju prava daljinskog grijanja grada Travnik, zaključen između Općine Travnik i tužitelja, proizlazi da je na tužitelja preneseno pravo distribucije toplotne energije za područje grada Travnik koji je ovlašten da svojim aktima formira cijenu usluga. Kantonalni sud je konstatovao da kod nespornih činjenica da je apelant vlasnik predmetnog stana, da je prodavač stana sa tužiteljem 16. oktobra 2012. godine zaključio ugovor o isporuci i korištenju toplotne energije za predmetni stan (tada poslovni prostor), da se apelant članom 5. stav 2. Ugovora o kupovini stana od 14. oktobra 2014. godine obavezao da će ulaskom u posjed stana preuzeti obaveze plaćanja komunalnih i režijskih troškova, da je neosnovan žalbeni navod da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te navodi, između ostalog, da nije bio uredno pozvan na ročišta pred prvostepenim sudom, a da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio da je bio uredno obaviješten. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na slobodu i sigurnost itd.), ali se svi navodi na kraju svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnoj primjenu procesnog i materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2660/17 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio