Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1619/17 (Š. V.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1619/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1619/17, rješavajući apelaciju Šabana Veljačića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šaban Veljačić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 010698 16 Gž 2 od 15. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šaban Veljačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Mirsada Bašić advokat iz Velike Kladuše, podnio je 25. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 010698 16 Gž 2 od 15. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena JP Elektroprivreda Bosne i Hercegovine naknadi štetu u iznosu od 18.755,11 KM, dok je u pogledu zahtjeva za dovođenje zemljišta u prvobitno stanje i naknade štete u iznosu od 7.488,00 KM apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istakao da je sporno zemljište oduzeto od prednika apelanta bez pravnog osnova, a s obzirom da je to zemljište tužena dugo godina držala u posjedu, apelant, kao osoba na koju je njegova majka prenijela vlasništvo na tom zemljištu, ima pravo zahtijevati da mu se naknadi šteta koju trpi i koju je trpio zbog toga što je tuženi nezakonito držao ove nekretnine u posjedu a za to vrijeme te nekretnine tužitelj nije mogao posjedovati i ostvarivati dobit koju bi, prema redovnom toku događaja, i ostvarivao. Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica, čije je postojanje bez ikakve sumnje utvrđeno ocjenom izvedenih dokaza, posebno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, proizilazi da bi apelant u periodu od kad je tuženi uzeo sporne nekretnine mogao ostvariti čist prihod u iznosu od 18.755,11 KM. Kako ovaj prihod nije ostvario zbog ponašanja tuženog, koji je ove nekretnine držao u posjedu bez pravnog osnova, temeljem odredbe iz člana 189. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima tuženi je u obavezi da mu naknadi štetu u navedenom iznosu sa kamatama i troškovima postupka koji su u vezi sa tim nastali. Nadalje, prema utvrđenju Kantonalnog suda, tužena je apelantu predala sporne nekretnine u posjed nakon čega je apelant u toku ovog postupka zatražio da se tuženi obaveže da sporno zemljište dovede u prvobitno stanje u kojem je bilo ranije i naknadu štete u iznosu od 7.488,60 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je apelant morao dokazati činjenice koje se tiču stanja zemljišta, tj. da je zemljište tako uništeno da se na njemu ne može više obavljati poljoprivredna proizvodnja i koje bi radnje tužena trebala učiniti da se zemljište dovede u prvobitno stanje. Međutim, apelant ove činjenice izvedenim dokazima nije dokazao niti uopće ukazao na njih. Prema stavu Kantonalnog suda, izvedenim dokazima, posebno nalazom i mišljenjem vještaka geometra, po prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu od prije deset godina, vidi se koliki čist prihod bi apelant ostvario poljoprivrednom obradom i iskorištavanjem predmetnog zemljišta, međutim, ovaj nalaz vještaka, dat u ranijem toku postupka, nije podoban za izvođenje zaključka da li je zemljište potrebno, radi poljoprivredne proizvodnje, dovesti u prvobitno stanje i šta je pri tom neophodno učiniti. Dakle, prema zaključku Kantonalnog suda apelant nije dokazao da je zemljište tako uništeno da je potrebno poduzeti mjere da se sanira i da zbog toga gubi prihod, te da mu je tužena dužna zbog toga naknadi štetu, zbog čega je u ovo dijelu njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud u ponovnom postupku nije odredio pripremno ročište nego odmah ročište za glavnu raspravu, pa da stoga apelant nije mogao ranije precizirati svoj tužbeni zahtjev, nego tek u podnesku od 7. jula 2016. godine, Kantonalni sud je istakao da iz sadržaja tužbenog zahtjeva, kako je postavljen na ranijem pripremnom ročištu koje je održano 17. februara 2015. godine i sadržaja tužbenog zahtjeva koji je postavljen u podnesku od 7. jula 2016. godine, vidi se da radi o istom zahtjevu i konačno da je prvostepeni sud o takvom zahtjevu i odlučio, pa je stoga nepotrebno raspravljanje o pomenutim razlozima žalbe apelanta.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da je pogrešan zaključak sudova da on nije dokazao svoj tužbeni zahtjev u pogledu dovođenja zemljišta u prvobitno stanje i naknade štete, naročito usljed činjenice da prvostepeni sud u ponovljenom postupku nije zakazivao pripremno ročište, nego odmah ročište za glavu raspravu, te da mu odbijanjem zahtjeva za provođenje uviđaja na licu mjesta, nije omogućio izvođenje dokaza u tom pogledu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da mu, zbog neodržavanja pripremnog ročišta, nije omogućeno izvođenje dokaza provođenjem uviđaja na licu mjesta, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant tokom postupka po žalbi pred Kantonalnim sudom isticao navedeni prigovor, pa se o tom prigovoru Kantonalni sud nije niti mogao izjasniti. Naime, apelant je u svojoj žalbi, između ostalog, isticao prigovor da „prvostepeni sud u ponovnom postupku nije odredio pripremno ročište nego odmah ročište za glavnu raspravu, pa da stoga nije mogao ranije precizirati svoj tužbeni zahtjev, nego tek u podnesku od 7. jula 2016. godine“. Ustavni sud zapaža da je o navedenom prigovoru koji se, dakle, tiče preinačenja tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud dao jasno obrazloženje u osporenoj odluci, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Zbog navedenog, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1619/17 (Š. V.) | Sudska praksa | Aktio