Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1020/17 (A. S.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1020/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1020/17, rješavajući apelacije Ahmeta Smajića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Ahmet Smajić, Mirko Grabovac i Š. V. zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažnih presuda redovnih sudova donesenih u postupcima radi zaštite prava iz radnog odnosa, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1020/17

1. Ahmet Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažnih presuda redovnih sudova donesenih u postupcima radi zaštite prava iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-126/98 od 25. januara 2000. godine utvrđeno je da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog Livnotrans d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi), pa da je tuženi dužan omogućiti apelantu povratak na posao, dok je Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 008607 09 Gz od 12. januara 2010. godine obavezan tuženi da apelantu na ime neisplaćenih naknada plaće za određeni period isplati određeni novčani iznos. Apelant je u apelaciji istakao da navedene presude nisu izvršene, te da svoja potraživanja nisu mogli ostvariti ni u stečajnom postupku koji je vodio nad tuženim.

AP-1035/17

2. Mirko Grabovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažnih presuda redovnih sudova donesenih u postupcima radi zaštite prava iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, Presudom Općinskog suda broj P-157/2000 od 15. decembra 2000. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime neisplaćenih naknada plaće za određeni period isplati određeni novčani iznos, Presudom Općinskog suda broj P-822/2000 od 7. februara 2001. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime potraživanja iz radnog odnosa za određeni period, isplati određeni novčani iznos i Presudom Općinskog suda broj P-104/2001 od 16. marta 2001. godine obavezan je tuženi da na ime apelanta uplati doprinose za mirovinsko-invalidsko osiguranje za određeni period. Apelant je u apelaciji istakao da navedene presude nisu izvršene, te da svoja potraživanja nisu mogli ostvariti ni u stečajnom postupku koji je vodio nad tuženim.

AP-1037/17

3. Š. V. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažnih presuda redovnih sudova donesenih u postupcima radi zaštite prava iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, Presudom Općinskog suda broj P- 141/98 od 28. januara 2000. godine utvrđeno je da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog, pa da je tuženi dužan omogućiti apelantu povratak na posao, dok je Presudom Općinskog suda broj P-674/2000 od 9. marta 2001. godine obavezan tuženi da apelantu na ime potraživanja iz radnog odnosa za određeni period, isplati određeni novčani iznos, te da na ime apelanta uplati doprinose za mirovinsko-invalidsko osiguranje za određeni period. Apelant je u apelaciji istakao da navedene presude nisu izvršene, te da svoja potraživanja nisu mogli ostvariti ni u stečajnom postupku koji je vodio nad tuženim.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1020/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Činjenično stanje

5. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 St 001347 04 St od 26. januara 2017. godine zaključen je stečajni postupak nad "Livnotransom" d.o.o. Livno (koji je otvoren 22. marta 2001. godine), te je naloženo Odjelu za registar Općinskog suda da po pravomoćnosti rješenja obavi brisanje stečajnog dužnika "Livnotrans" d.o.o. Livno iz sudskog registra.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svi apelanti, u suštini, navode da „tuženi nije ispoštovao ništa što mu je naloženo predmetnim presudama“, te da radi toga smatraju da je došlo do povrede gore navedenih prava, te s obzirom „na predugo trajanje stečajnog postupka (više od 16 godina) da im je oduzeto pravo na imovinu kao kapitalizirani ukupan iznos naknade osobnog dohotka za vrijeme čekanja naknada i zateznih kamata“, da im je „oduzeto pravo na rad na način da im je onemogućeno ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa radi diskriminacije i nemogućnosti ravnopravnog raspravljanja pred sudom“. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na rad), te su te navode zasnovali na istim tvrdnjama, gore već navedenim.

Odgovor na apelacije

7. U odgovorima na predmetne apelacije, Općinski sud je naveo da apelanti imaju pravosnažne presude koje su naveli u apelacijama, ali da u predmetnom stečajnom postupku i nakon prodaje imovine stečajnog dužnika-tuženog, nije bilo sredstava za namirenje povjeritelja, ne samo kad su u pitanju iznosi po presudama Općinskog suda, a koji se odnose na neisplaćene plaće bivših radnika tuženog, nego i kad su u pitanju potraživanja ostalih povjeritelja. Dakle, Općinski sud je sumirao da povjeriteljima u stečajnom postupku nad tuženim, nisu namirena potraživanja zbog nedostatka sredstava izuzev što su uplaćeni doprinosi bivšim radnicima stečajnog dužnika/tuženog, koji su imali pravo na uplatu doprinosa za PIO/MIO (po spisku koji je dostavljen od Zavoda MIO/PIO). Općinski sud je istakao da apelantima nije povrijeđeno pravo na rad kako to navode u apelaciji, da im je onemogućeno ponovno uspostavljanje radno pravnog statusa radi diskriminacije, jer danom otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika (član 57. Zakona o stečaju i likvidaciji SI. novine F BiH broj 23/98, a po kojem Zakonu je vođen konkretni stečajni postupak). Općinski sud je naglasio da se stečajni postupak provodi nad dužnikom koji je trajnije nesposoban za plaćanje ili je prezadužen... što je regulirano odredbom članka 3. Zakona o stečaju i likvidaciji, (postupak je vođen po ranijem Zakonu). Općinski sud je ukazao da budući da se radi o specifičnom postupku, jer je stečajni postupak izvanparnični postupak, koji je kao sudski postupak kombinacija pravila parničnog, izvanparničnog i izvršnog postupka, da valja imati i u vidu i odredbu člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku u kojim je normirano da će se izvršenje obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali, u svim pojedinačnim apelacijama, zasnivaju na činjenici da pravosnažne presude redovnih sudova, kojima su utvrđena njihova prava iz radnog odnosa, nisu izvršene. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da u slučajevima izvršenja pravosnažne sudske odluke donesene protiv privatnih aktera, država nije, prema opštem pravilu, neposredno odgovorna za dugove privatnih aktera, i njene obaveze prema članu 6. Evropske konvencije i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju su ograničene na obezbjeđenje neophodne pomoći povjeriocu u izvršenju odnosnih sudskih odluka, na primjer, putem izvršnih postupaka ili stečajnih postupka. Međutim, kada je riječ o izvršenju pravosnažnih sudskih odluka donesenih protiv države ili subjekata koji ne uživaju "dovoljnu institucionalnu ili poslovnu nezavisnost od države", nedostatak sopstvenih sredstava ili nemaštinu dužnika, država ne može da navodi kao opravdanje za neizvršenje tih odluka (vidi Evropski sud, Marinković protiv Srbije, predstavka broj 5353/11, presuda od 22. oktobra 2013. godine, st. 38. i 39.).

11. Dovodeći navode apelanta u vezu sa odgovorom Općinskog suda, koji je provodio stečajni postupak nad tuženim, iz kojeg jasno proizlazi da nakon prodaje imovine stečajnog dužnika-tuženog, nije bilo sredstava za namirenje potraživanja apelanata, Ustavni sud smatra da činjenica da pravosnažne presude nisu izvršene, sama po sebi, bez drugih argumenata i dokaza, ne može voditi zaključku da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ustavnih prava apelanata. Naime, Ustavni sud smatra da navodi apelanata o povredi navedenih prava, a koji se temelje na nemogućnosti izvršenja pravosnažnih presuda, ne mogu, u okolnostima konkretnog predmeta (nepostojanja sredstava iz kojih bi se namirili kako apelanti, tako i ostali povjeritelji) ići na teret stečajnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1020/17 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio