Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/17 (M. S. i G. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1649/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1649/17, rješavajući apelacije Mustafe Sinanovića i Griška Koržova, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mustafa Sinanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 073683 14 Rev od 23. marta 2017.

godine i Griško Koržov protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 077670 14 Rev od 23. marta 2017.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1649/17

1. Mustafa Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advija Hodžić advokat iz Tuzla, podnio je 27. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 073683 14 Rev od 23. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom usvojena je revizija tuženog „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla, preinačene su nižestepene presude, te je u cjelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito pismeno upozorenje direktora tuženog i odluke tuženog (Odluka tuženog od 18. decembra 2010. godine, Odluka o namjeri otkazivanja ugovora o radu zaposlenicima zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga u dijelu u kojem se odnosni na apelanta, Odluka o otkazu ugovora o radu apelantu i Rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta, Odluka o odbijanju apelantovog prigovora i Odluka od 15. aprila 2011. godine), te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa i isplati mu određene novčane iznose na ime plaće i uplati doprinose za PIO za precizirani vremenski period, te na ime naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2011. godinu.

AP-1720/17

2. Griško Koržov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advija Hodžić advokat iz Tuzla, podnio je 4. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 077670 14 Rev od 23. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom usvojena je revizija tuženog „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla, preinačene su nižestepene presude, te je u cjelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tuženog (Odluka o namjeri otkazivanja ugovora o radu zaposlenicima zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga u dijelu u kojem se odnosni na apelanta, Odluka o odbcivanju prigovora, Odluka o otkazu ugovora o radu apelantu i Rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta), te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa i isplati mu određene novčane iznose na ime plaće i uplati doprinose za PIO za precizirani vremenski period.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1649/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

4. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih pred nižestepenim sudovima proizilazi da je tuženi odluke koje apelanti osporavaju predmetnim tužbama donio jer su postojali ekonomski razlozi za provođenje aktivnosti za otkazivanje ugovora o radu određenom broju zaposlenika, da se u vezi s tim tuženi konsultirao sa vijećem zaposlenika, kao i da je Program zbrinjavanja viška zaposlenika bio objavljen na oglasnoj tabli društva. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu (dalje ZOR-a), kojim je propisana mogućnost da poslodavac otkaže ugovor o radu zaposleniku zbog opravdanih ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, s tim što je po čl. 98. i 99 ZOR-a propisana obaveza poslodavca koji ima više od 15 zaposlenika i koji ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovore o radu više od 10% zaposlenika, da se konsultira sa Vijećem zaposlenika ili Sindikatom i to u pismenoj formi. Vrhovni sud je naveo da je kod ocjene zakonitosti otkaza ugovora o radu zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, relevantno utvrđenje koje se odnosi na Programa zbrinjavanja viška zaposlenika, kao i da su obavljene pismene konsultacije sa Vijećem zaposlenika, koje uslove je tuženi ispunio prije donošenja odluke o otkazu, zbog čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je poništena Odluke o otkazu Ugovora o radu i Rješenja o prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je zaključio da je tuženi svojim radnjama postupio u skladu sa ZOR-om, kada je na osnovu liste bodovanja odabirom zaposlenika sa najmanje bodova, raskinuo ugovor o radu sa zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga. Također, Vrhovni sud je zaključio da navodi sudova da tuženi nije dokazao okolnosti zašto su apelanti dobili otkaz, nisu zasnovani na pravilnoj primjeni materijalnog prava, jer iz činjeničnog utvrđenja jasno proizilazi da je da je tuženi u periodu od 16. novembra 2009. do 1. aprila 2011. godine, donio pismeni akt predviđen zakonom koji je služio kao osnova za konsultovanje, Program mjera finansijske stabilizacije, konsolidacije i restruktuiranja društva, Program kontrole smanjenja troškova, Program zbrinjavanja viška uposlenika tuženog koji može objektivno dovesti do prestanka potrebe za rad izvjesnog broja zaposlenika. Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi mjere iz Programa zbrinjavanja viška zaposlenika sproveo tako što je u periodu od preko godine dana vodio postupak otkaza viška zaposlenika uz konsultacije sa Vijećem zaposlenika i sindikatom (smanjio plaće, pokušao je zaposlenje određenog broja zaposlenika kod drugog poslodavca, putem oglasne table o svim ovim aktima upoznao zaposlenike, pozvao iste na sporazumni raskid radnog odnosa i prijevremeno penzionisanje, izvršio raspored zaposlenika na druge poslove prema ukazanoj potrebi i dr.). Naime, Vrhovni sud je naveo da naprijed navedeni postupak koji je prethodio donošenju odluke o prestanku ugovora o radu je proveden na način propisan odredbama čl. 87., 98. i 99. ZOR, te pobijane odluke tuženog su zakonite jer je tuženi dokazao da je dobio izričitu saglasnost sindikata i vijeća zaposlenika za otkaz ugovora o radu apelanta na osnovu odredbe člana 98. ZOR. Vrhovni sud je, također konstatovao da je Odluka o namjeri otkazivanja ugovora o radu zaposlenicima..., opći akt društva donesenog na osnovu Statuta društva, Programa zbrinjavanja viška zaposlenika, uz saglasnost Vijeća zaposlenika i kao takav ne može biti predmetom preispitivanja u građanskoj parnici. Vrhovni sud je (u predmetu AP-1649/17) naveo da pismeno upozorenje direktora nije konstitutivna odluka da bi bilo osnova za poništenje iste, već je isključivo deklaratorna i kao takva nije ni trebala da čini sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u 2011. godini, jer je apelant bio na bolovanju u preciziranom periodu, odnosno do prestanka radnog odnosa. Iz svih naprijed navedenih razloga, prema stavu Vrhovnog suda, proizilazi da je u pobijanoj odluci drugostepenog suda pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu, pa je ovaj sud primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku reviziju usvojio, nižestepene presude preinačio i odbio tužbene zahtjeve apelanata u cjelosti.

Apelacioni navodi

5. U predmetnim apelacijama apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Vrhovni sud u njihovom slučaju selektivno primijenio ZOR, te da je neosnovano usvojio reviziju tuženog.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOR-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/17 (M. S. i G. K.) | Sudska praksa | Aktio