Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1843/15 (G. B., M. B. i M. B.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1843/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1843/15, rješavajući apelaciju Grujice Borčanina i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Grujice Borčanina, Milene Borčanin i Milenka Borčanina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 000434 14 Gž 2 od 22. januara 2015. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Grujici Borčaninu, Mileni Borčanin i Milenku Borčaninu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima Grujici Borčaninu, Mileni Borčanin i Milenku Borčaninu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Grujice Borčanina, Milene Borčanin i Milenka Borčanina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 000434 14 Gž 2 od 22. januara 2015.
godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenja u Nevesinju broj 95 1 P 000434 13 P 2 od 3. februara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Grujica Borčanin, Milena Borčanin i Milenko Borčanin (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Nevesinja, koje zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnijeli su 15. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 000434 14 Gž 2 od 22. januara 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 1 P 000434 13 P 2 od 3. februara 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od tuženog „Euroherc-osiguranja“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 14. septembra 2016. godine do 13. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud i tuženi su u periodu od 28. septembra 2016. godine do 5. septembra 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud je 13. jula 2017. godine od Osnovnog suda zatražio da dostavi spis predmeta, što je i učinjeno 26. jula 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Presudom Osnovnog suda broj P.55/06 od 20. decembra 2006. godine obavezan je tuženi da apelantima na ime nematerijalne i materijalne štete isplati ukupan iznos od 50.350,00 KM, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 9.000,00 KM.
7. Okružni sud je, postupajući po žalbi tuženog, Presudom broj 015-0-Gž-07-000-210 od 9. oktobra 2007. godine preinačio prvostepenu presudu i na ime materijalne i nematerijalne štete apelantima dosudio iznos od 41.350,00 KM i troškove postupka u iznosu od 7.290,00 KM. Osporeni postupak
8. Apelanti su 18. februara 2008. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi isplate kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne i materijalne štete.
9. Osnovni sud je Rješenjem broj 095-1-P-08-000-093 od 15. marta 2010. godine tužbu apelanata odbacio uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari.
10. Okružni sud je Rješenjem broj 15 0 P 000428 10 Gž od 25. januara 2011. godine uvažio žalbu apelanata i rješenje Osnovnog suda od 15. marta 2010. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak, uz obrazloženje da apelanti ranijom tužbom nisu tražili zateznu kamatu u smislu odredbe čl. 277. i 278. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa o njoj nije ni odlučivano, zbog čega se u konkretnoj pravnoj stvari ne može raditi o presuđenoj stvari u odnosu na kamate.
11. Nakon toga, Osnovni sud je donio Rješenje broj 95 1 P 000434 08 P od 19. aprila 2012. godine (očiglednom greškom suda je navedena 2011. godina) kojim je konstatirao da se tužba u konkretnom predmetu smatra povučenom, budući da apelanti nisu pristupili na ročište zakazano za 19. april 2012. godine, iako su uredno pozvani, a svoj izostanak nisu opravdali.
12. Okružni sud je Rješenjem broj 15 1 P 000434 12 Gž od 15. februara 2013. godine žalbu apelanata uvažio, ukinuo rješenje Osnovnog suda od 19. aprila 2011. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 309. i 84. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud na pripremnom ročištu od 17. juna 2013. godine donio rješenje kojim je određeno vještačenje vještaka finansijske struke, i to na glavni dug u iznosu od 41.300,00 KM.
14. Također, iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud na pripremnom ročištu od 13. novembra 2013. godine donio novo rješenje kojim je vještaku naložio da izvrši dopunu nalaza na način da obračuna zakonske zatezne kamate isključivo na iznos glavnog duga, kako je i predložio punomoćnik apelanata, kao i da nalaz sačini u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate FBiH. Vještak je postupio po nalogu suda 18. novembra 2013. godine i dostavio dopunu nalaza i obračunao zakonske zatezne kamate na glavni dug u iznosu od 8.157,28 KM.
15. Osnovni sud je na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. decembra 2013. godine konstatirao da su apelanti precizirali tužbeni zahtjev kojim su tražili da sud obaveže tužene da im isplati iznos od 20.524,27 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. juna 2013. godine pa do isplate, kao i da se tuženi obaveže da im plati troškove parničnog postupka.
16. Osnovni sud je Presudom broj 95 1 P 000434 13 P 2 od 3. februara 2014. godine djelimično usvojio precizirani tužbeni zahtjev apelanata, obavezao tuženog da im na ime zakonske zatezne kamate isplati iznos od 8.157,28 KM, i to počevši od 26. juna 2013. godine, odnosno izrade nalaza vještaka do isplate. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanata i tuženog za naknadu troškova parničnog postupka, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
17. Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršio uvid u pismeni nalaz vještaka finansijske struke od 26. juna 2013. godine i dopunu tog nalaza od 18. novembra 2013. godine. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je usvojio navedenu dopunu osnovnog nalaza vještaka prema kojem iznos zakonske zatezne kamate na glavni dug iznosi 8.157,28 KM, jer je u njoj precizno i jasno prikazan iznos zakonske zatezne kamate na glavni dug od 41.300,00 KM, kako je to navedeno u tabeli koja je sastavni dio dopune nalaza. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je apelantima dosudio zakonsku zateznu kamatu, jer im to pravo pripada, a u skladu s članom 277. ZOO-a. S tim u vezi, Osnovni sud je odbio višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, jer je suprotan provedenom dokazu – navedenoj dopuni osnovnog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Osnovni sud je odluku o troškovima parničnog postupka donio u skladu s članom 386. stav 2. ZPP.
18. Okružni sud je Presudom broj 95 1 P 000434 14 Gž 2 od 22. januara 2015. godine žalbe parničnih stranaka odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
19. Okružni sud je, između ostalog, podsjetio da apelanti žalbom ukazuju da je prvostepeni sud trebao dosuditi iznos koji su zahtijevali prema osnovnom nalazu vještaka finansijske struke, a ne prema njegovom dopunskom nalazu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud procesnim rješenjem donesenim na raspravi od 13. novembra 2013. godine naložio vještaku da izvrši dopunu nalaza na način da obračuna zakonske zatezne kamate isključivo na iznos glavnog duga od 41.300,00 KM, koji je plaćen u tri jednake rate, shodno odredbi člana 155. stav 2. ZPP. Nadalje, Okružni sud je naveo da je spomenutim nalogom za dopunsko vještačenje Osnovni sud jasno zatražio od vještaka na koji iznos i za koji period treba da obračuna kamatu. Naime, obračun kamate koji je izvršio vještak u dopunskom nalazu započet je od 21. novembra 2006. godine prema datumu donošenja prvostepene presude od kada apelantima i pripada pravo na kamatu za dosuđenu nematerijalnu štetu, a da se obračun kamate završava 4. januara 2008. godine kada je tuženi u cjelini isplatio štetu apelantima, u smislu člana 277. ZOO-a.
20. Pored toga, Okružni sud je naveo da je tačan žalbeni navod apelanata da je prvostepeni sud morao u dispozitivu presude odbiti dio tužbenog zahtjeva apelanata preko dosuđenog iznosa pa do zahtijevanog iznosa od 20.524,27 KM, odnosno za iznos od 12.366,99 KM. Međutim, Okružni sud je istakao da na taj način nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, koje postoje samo u taksativno nabrojanim slučajevima iz člana 209. ZPP (u obrazloženju presude je očiglednom greškom naveden član 309. ZPP) i koje su od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, niti su apelanti u žalbi ukazali zašto bi takva povreda bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost presude. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud u izreci prvostepene presude naveo da djelimično usvaja tužbeni zahtjev, te da bi bilo pravilno i sasvim jasno da je prvostepeni sud u izreci presude naveo za koji iznos odbija tužbeni zahtjev (istina, to je vidljivo iz obrazloženja presude, ali izreka presude obavezuje, a ne njeno obrazloženje). Konačno, Okružni sud je naveo da žalbe parničnih stranaka nisu osnovane ni u odnosu na odluku o troškovima postupka, istakavši da u konkretnoj parnici razlika u uspjehu parničnih stranaka nije značajna, pa se pravilno prvostepeni sud pozvao na odredbu člana 386. stav 2. ZPP i odlučio da svaka stranka podmiruje svoje troškove.
21. Iz stanja spisa proizlazi da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 95 1 P 000434 15 Rev od 5. augusta 2015. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju tuženog izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 22. januara 2015. godine, istakavši da vrijednost osporavanog dijela drugostepene presude ne prelazi imovinski cenzus iz člana 237. stav
2. ZPP, kao i da u konkretnom slučaju nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje arbitrarno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U suštini, apelanti smatraju da su redovni sudovi arbitrarno tumačili relevantne odredbe materijalnog prava, kao i da uopšte nemaju razlog zbog čega im nisu dosudili kamatu u skladu s osnovnim nalazom i mišljenjem vještaka. Osim toga, apelanti smatraju da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer nije odlučio o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva. Pored toga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u „razumnom roku“. Povredu prava na imovinu vide u tome što su im sudovi uskratili pravo na iznos od 10.930,07 KM i troškove parničnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
23. Osnovni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka pravilno primijenjeno materijalno pravo i procesno pravo, te da ni u jednoj fazi postupka nije bilo kršenja prava apelanata.
24. Tuženi je naveo da predočeni navodi ne mogu potvrditi da postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. Nadalje, tuženi smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu očigledno neosnovani, jer apelanti nemaju opravdan zahtjev, niti nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju o postojanju povreda ustavnih prava na koje se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji ukazuju da se radi o kršenju navedenih prava.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 155. stav 2.
Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.
Član 386. stav 2.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.
VI.Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je tuženi izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Okružnog suda od 22. januara 2015. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku prvobitno osporena presuda Okružnog suda od 22. januara 2015. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda od 22. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelanti pobijaju osporene odluke tvrdeći da je tim presudama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] A. Suđenje u razumnom roku
34. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti nisu obavijestili Ustavni sud da je u međuvremenu Vrhovni sud rješenjem od 5. augusta 2015. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju tuženog izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 22. januara 2015. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema navodima apelanata i raspoloživim dokazima iz spisa.
35. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da apelanti osporavaju dužinu postupka od podnošenja tužbe 18. februara 2008. godine do donošenja presude Okružnog suda od 22. januara 2015. godine, iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao gotovo sedam godina. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom od momenta podnošenja tužbe do donošenja rješenja od 10. marta 2010. godine trajao preko dvije godine. Nakon toga, Okružni sud je u roku od 10 mjeseci donio rješenje (25. januara 2011. godine) kojim je predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud je u ponovljenom postupku donio novo rješenje nakon jedne godine i dva mjeseca (19. aprila 2012. godine), koje je Okružni sud nakon 10 mjeseci svojim rješenjem (15. februara 2013. godine) ponovo ukinuo i predmet opet vratio tom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Osnovni sud je donio presudu nakon jedne godine (3. februara 2014. godine), a Okružni sud također nakon jedne godine (22. januara 2015. godine) donio odluku o žalbi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji su apelanti pokrenuli radi isplate kamata, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Osim toga, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu kamata na dosuđeni iznos naknade nematerijalne i materijalne štete koju su apelanti pretrpjeli smrću njihove majke u saobraćajnoj nesreći, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelante.
36. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za što najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji za takvo postupanje nije ponudio objektivno prihvatljive razloge.
37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-44, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
38. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke AP 2611/15. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
40. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 2611/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelanata tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. B.Ostali aspekti prava na pravično suđenje – primjena prava
42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su apelanti tražili isplatu kamata na dosuđeni iznos naknade nematerijalne i materijalne štete, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti osporavaju presude redovnih sudova tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
44. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
46. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi djelimično usvojili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženog da im isplati kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne i materijalne štete. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odnosu na navode apelanata da im tuženi nije isplatio zakonsku zateznu kamatu u skladu s osnovnim nalazom vještaka finansijske struke dali jasno obrazloženje zašto je preko dosuđenog iznosa odbijen njihov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da su redovni sudovi poklonili vjeru dopunskom nalazu vještaka u kojem je kamata obračunata na glavni dug u iznosu od 41,300,00 KM (kako je i predložio punomoćnik apelanata), i to za period pobliže naveden u obrazloženjima osporenih presuda i u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate FBiH, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe člana 155. stav 2. ZPP i člana 277. ZOO-a. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti.
47. U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelanti ukazuju na kršenje procesnog prava u smislu da prvostepeni sud nije odlučio o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je prvostepeni sud u izreci prvostepene presude naveo da djelimično usvaja tužbeni zahtjev, te da bi bilo pravilno i sasvim jasno da je prvostepeni sud u izreci presude naveo za koji iznos odbija tužbeni zahtjev, međutim, na taj način nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka koje postoje samo u taksativno nabrojanim slučajevima iz člana 209. ZPP. Uostalom, apelanti u žalbi nisu ukazali zašto bi takva povreda bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost presude. Ustavni sud u navedenom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost koja bi rezultirala povredom prava apelanata na pravičan postupak. U odnosu na navode apelanata u vezi s troškovima postupka, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da u parnici nije značajna razlika u uspjehu parničnih stranaka, te je odluka da svaka stranka podmiruje svoje troškove donesena u smislu člana 386. stav
2. ZPP. Ustavni sud ni u navedenom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost koja bi rezultirala povredom prava apelanata na pravičan postupak.
48. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.
Pravo na imovinu
49. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak u dijelu na koji apelanti ukazuju trajao oko sedam godina, za što najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
51. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata.
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelanti kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman