Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2840/15 (M. M.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2840/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2840/15, rješavajući apelaciju Milorada Motike, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Motike podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike broj 61 0 Ps 003238 14 Rev od 19. februara 2015. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 003238 14 Pž od 28.
avgusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Motika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 5. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 003238 14 Rev od 19. februara 2015. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4940/13 od 14. maja 2015. godine, između ostalih apelacija, odbacio i apelantovu apelaciju broj AP 5543/14 podnesenu 19. decembra 2014. godine protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 003238 14 Pž od 25. avgusta 2014. godine kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U obrazloženju odluke je konstatovano da apelant u parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa nije u skladu s odredbama člana 237 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP) izjavio reviziju protiv Presude Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 003238 14 Pž od 25. avgusta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 3. jula 2017. godine, a od Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i ODP „Unis-pretis“ Mokro (kasnije AD „Pretis“ u stečaju“ Pale-Mokro; u daljnjem tekstu: tuženi) 27. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je 2. avgusta 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Viši privredni sud i Okružni privredni sud 5. oktobra 2017. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Apelant je 23. novembra 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Sokocu – Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi je kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 15.000,00 KM.
7. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je predmetni postupak prekinut 2. oktobra 2007. godine nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, da bi poslije toga, na apelantov prijedlog, predmetni parnični postupak bio nastavljen.
8. Osnovni sud je donio Presudu broj 98 1 P 004786 06 P od 12. januara 2009. godine kojom je apelantovu tužbu radi isplate neisplaćenih plata za određeni vremenski period odbacio kao neblagovremenu, dok je za preostali period tuženog obavezao da apelantu na ime neisplaćenih plata za određene periode isplati određene novčane iznose pobliže navedene u izreci presude, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
9. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Rješenje broj 89 1 P 004786 09 Gž od 15. oktobra 2009. godine kojim je uvažio žalbu tužbenog, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
10. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske predmet ustupljen na nadležnost Okružnom privrednom sudu.
11. Okružni privredni sud je Presudom broj 61 0 Ps 003238 11 Ps od 25. aprila 2014. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje kao stečajnog povjerioca prema tuženom kao stečajnom dužniku, i to na ime naknade na neisplaćene plate u iznosu od ukupno 16.082,52 KM za zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2007. godine pa do dana namirenja i na ime zakonske zatezne kamate u iznosu od 12.620,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. decembra 2008. godine pa do namirenja, kao i na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. juna 2000. godine pa do 30. septembra 2007. godine. Takođe je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužena obaveže da utvrđena potraživanja uvrsti u isplatni red u kojem se namiruju potraživanja iz radnog odnosa, te da se utvrdi da je upis prestanka radnog odnosa u apelantovu radnu knjižicu s 30. aprilom 2003. godine ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, kao i da se tuženi obaveže da mu naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.441,00 KM. U uvodu predmetne presude navedeno je da je vrijednost predmeta spora 75.740,00 KM.
12. U obrazloženju presude konstatovano je da je apelant u tužbi koju je 23. novembra 2006. godine podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa tražio da se obaveže tuženi da mu po osnovu neisplaćenih plata isplati iznos od 29.700,00 KM. Dalje je utvrđeno da je 2. oktobra 2007. godine nad tuženim otvoren stečajni postupak, pa je apelant u stečajnom postupku prijavio svoje potraživanje po osnovu neisplaćenih plata u iznosu od 17.229,77 KM i kamatu u iznosu od 12.620,53 KM, koje je osporeno na ispitnom ročištu od 27. decembra 2007. godine, pa je apelant upućen da podnese tužbu u roku od 30 dana. Konstatovano je da je apelant 29. februara 2012. godine uredio tužbu tražeći da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženom kao stečajnom dužniku, i to na ime naknade za neisplaćene plate u iznosu od 16.082,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom i na ime zakonske zatezne kamate u iznosu od 12.620,53KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da tuženi ovo potraživanje uvrsti u viši isplatni red uz naknadu troškova postupka. Takođe je konstatovano da je apelant podneskom od 23. maja 2012. godine, pored postojećeg zahtjeva, istakao još dva zahtjeva, i to da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. juna 2000. do 30. septembra 2007. godine i da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo upis prestanka apelantovog radnog odnosa u radnu knjižicu s 30. aprilom 2003. godine.
13. Okružni privredni sud je konstatovao da je apelant 12. novembra 2007. godine, odnosno prije nego što je ispitano njegovo potraživanje na ispitnom ročištu (koje je održano 27. decembra 2007. godine) podnio prijedlog za nastavak prekinutog parničnog postupka. U vezi s tim, Okružni privredni sud je ukazao da je prema odredbi člana 59 Zakona o stečajnom postupku posljedica otvaranja stečajnog postupka prekidanje svih sudskih postupaka. Takođe je konstatovao da je i odredbom člana 378 tačka 4 Zakona o parničnom postupku propisano da se postupak prekida kada nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Okružni privredni sud je istakao da povjerilac, koji je tužilac u sporu koji je prekinut zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka, ima obavezu da prijavi svoje potraživanje stečajnom upravniku, te tek po izjašnjenju stečajnog upravnika, ukoliko on ospori njegovo potraživanje, može da podnese prijedlog za nastavak prekinutog postupka, ali u roku od 30 dana.
14. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je konstatovao da nisu ispunjene procesne pretpostavke od kojih zavisi dozvoljenost tužbe u ovom predmetu. Naime, Okružni privredni sud je ocijenio da je apelant bio dužan uz prijedlog za nastavak postupka dostaviti tom sudu dokaz da je njegovo potraživanje osporeno. Međutim, zaključio je da to apelant nije učinio. U vezi s tim je istakao da nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženim 2. oktobra 2007. godine predmet ovog parničnog postupka, koji je pokrenut prije otvaranja stečajnog postupka i nastavljen nakon što su se za to stekli zakonski uslovi, može biti samo apelantovo potraživanje koje je bilo prijavljeno kao potraživanje u stečajnu masu i koje je stečajni upravnik osporio na ispitnom ročištu 27. decembra 2007. godine, te za koje prijavljeno potraživanje je stečajni povjerilac-apelant upućen na parnicu u roku od 30 dana od dana održavanja ispitnog ročišta. Međutim, Okružni privredni sud je istakao da je prijedlog za nastavak ovog parničnog postupka podnesen 12. novembra 2007. godine, odnosno prije održavanja ispitnog ročišta na kojem je osporeno potraživanje, dakle prije prestanka razloga za prekid postupka, iz kojeg razloga je donio odluku kao u dispozitivu presude.
Presuda osporena apelacijom broj AP 5543/14
15. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Okružnog privrednog suda, Viši privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) donio je Presudu broj 61 0 Ps 003238 14 Pž od 28. avgusta 2014. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, te je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 900,00 KM. U uvodu predmetne presude navedeno je da je vrijednost predmeta spora 75.740,00 KM.
16. Viši privredni sud je u obrazloženju presude ukazao da se, shodno odredbi člana 120 Zakona o stečajnom postupku, ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Dalje, istakao je da se prema članu 2 stav 1 Zakona o stečajnom postupku stečajni postupak sprovodi radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima. Ukazao je da, shodno tome, nakon otvaranja stečajnog postupka ne postoji mogućnost da povjerilac svoje potraživanje naplati van stečajnog postupka i da predmet utvrđujuće tužbe, u slučaju osporavanja od strane stečajnog dužnika, može biti samo utvrđenje osnovanosti potraživanja iz podnesene prijave.
17. Viši privredni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju apelant u stečajnom postupku nad tuženim podnio prijavu potraživanja od 30. oktobra 2007. godine, i to na ime neisplaćenih plata za period od 1. juna 2000. do 30. septembra 2007. godine u ukupnom iznosu od 17.229,77 KM i obračunatih zakonskih zateznih kamata u iznosu od 12.620,53 KM. Međutim, Viši privredni sud je utvrdio da, nakon što je rješenjem Okružnog suda od 15. oktobra 2009. godine ukinuta presuda Osnovnog suda od 12. januara 2009. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, apelant je, pored prijavljenih potraživanja, tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje po osnovu doprinosa za PIO za period od 1. juna 2000. do 30. septembra 2007. godine, kao i da se utvrdi ništavost upisa prestanka radnog odnosa u radnu knjižicu s 30. aprilom 2003. godine. Imajući u vidu da ti zahtjevi, odnosno potraživanja nisu obuhvaćena prijavom potraživanja u stečajnom postupku, Viši privredni sud je zaključio da se tužba nije ni mogla preinačiti isticanjem tih zahtjeva, i to skoro pet godina nakon otvaranja stečajnog postupka i podnošenja prijave potraživanja, zbog čega je trebalo odbiti takvo preinačenje tužbe, odnosno odbaciti tužbu u tom dijelu. Pored toga, Viši privredni sud je ukazao da apelantova potraživanja proističu iz radnog odnosa kod tuženog, a prema članu 118 Zakona o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u objektivnom roku od tri godine od dana učinjene povrede. Konstatujući da je apelant imao saznanje o neisplaćenim doprinosima sa svakom neisplaćenom platom, a da je za odjavu s osiguranja s 30. aprilom 2003. godine saznao najkasnije iz odgovora na tužbu koji je, prema dostavnici u spisu, primio 31. januara 2007. godine, Viši privredni sud je zaključio da je tužba neblagovremena u pogledu apelantovih novčanih potraživanja dospjelih u periodu od 1. juna 2000. do 23. novembra 2005. godine (jedna godina prije podnošenja tužbe), kao i u pogledu utvrđivanja ništavosti odjave s osiguranja, pa je tužbu trebalo odbaciti u tom dijelu.
18. U pogledu isplate plata dospjelih nakon 23. novembra 2005. godine, Viši privredni sud je ocijenio da je tužba blagovremena. Međutim, konstatovao je da apelant u tom periodu nije bio u radnom odnosu, koji je faktički prestao odjavljivanjem s osiguranja, zaključno s 30. aprilom 2003. godine, čime je apelant izgubio svojstvo radnika tuženog, a ničim nije dokazao da je radio u tom periodu ili da postoji pravni osnov za naknadu plate. Shodno tome, zbog toga što je zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se raspravlja o zakonitosti odjave s osiguranja kao faktičkog prestanka radnog odnosa jer je apelant to propustio osporavati u navedenim prekluzivnim rokovima, propisanim imperativnim zakonskim odredbama, Viši privredni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan u tom dijelu.
19. Pri tome, Viši privredni sud je konstatovao da je u žalbi osnovano ukazano da je prvostepeni sud dao razloge u pravcu odbacivanja tužbe iz procesnih razloga, ali da je odbio tužbeni zahtjev iako za to nije dao materijalno-pravne razloge. Viši privredni sud je istakao da kod nepostojanja procesnih pretpostavki za meritorno raspravljanje o tužbenom zahtjevu nije bilo potrebe da se sud upušta u materijalno-pravna pitanja. Međutim, u dijelu u kojem je trebalo odbaciti tužbu, Viši privredni sud je ukazao da su iste posljedice odbacivanja tužbe i odbijanja tužbenog zahtjeva, pa nema potrebe da se zbog toga ukida prvostepena presuda.
Osporeno rješenje
20. Apelant je podnio reviziju protiv Presude Višeg privrednog suda koju je Vrhovni sud odbacio Rješenjem broj 61 0 Ps 003238 14 Rev od 19. februara 2015. godine.
21. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da je revizija nedozvoljena. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 237 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s odredbom člana 456a) istog zakona propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Takođe je konstatovao da je u konkretnom slučaju riječ o sporu u kojem je prvostepena presuda donesena 25. aprila 2014. godine, koja je u konkretnom slučaju relevantna, a ne ranija prvostepena presuda donesena u istoj parnici, kako je tvrdio apelant. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepena presuda donesena nakon stupanja na snagu (27. jula 2013. godine) Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13).
22. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da apelantov tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici ima karakter nenovčanog potraživanja „s obzirom na zahtijevano utvrđenje“. Konstatovao je da u slučaju da se tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje da je mjerodavna vrijednost spora koju je tužilac označio u tužbi, sve shodno članu 53 stav 2 tačka 5 i članu 316 stav 1 u vezi sa članom 321 stav 2 ZPP. Takođe je konstatovao da je apelant u prvobitnoj tužbi, kao i u kasnije uređenoj tužbi, kao vrijednost predmeta spora u konkretnoj parnici iskazao vrijednost od 15.000,00 KM. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da apelant, prema stanju spisa, tako iskazanu vrijednost predmeta spora nije mijenjao. Shodno tome, ocijenio je da vrijednost spora u nižestepenim presudama označena u iznosu od 75.740,00 KM nema uporište u izjavama stranaka i stanju spisa. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da se u uvodnom dijelu raspravnog zapisnika s ročišta za glavnu raspravu „od 11. 12. 2003. godine“ prvi put kao vrijednost spora označava navedeni novčani iznos. Vrhovni sud je takođe istakao da čak i u situaciji da je apelant na tom ročištu mijenjao vrijednost spora, što prema naznačenom zapisniku nije učinio, to bi bilo bez pravnog dejstva jer se vrijednost predmeta spora koja je označena u tužbi, ukoliko se ne radi o novčanom potraživanju, ne može mijenjati u daljnjem toku postupka u pogledu tog istog zahtjeva i da je svaka dispozicija stranaka u tom pravcu nedozvoljena. Konstatujući da je, dakle, iskazana vrijednost spora 15.000,00 KM, Vrhovni sud je zaključio da saglasno odredbi člana 237 stav 2 ZPP revizija nije dozvoljena, čak i pod uslovom da se radi o radnom sporu, kako se tvrdi u revizionim navodima.
23. Vrhovni sud je zaključio da apelant u izjavljenoj reviziji nije ni zatražio da se o reviziji odluči u smislu odredbe člana 237 stav 3 ZPP, niti je označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, niti je određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno zbog obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni shodno članu 237 st. 3 i 4 ZPP. Shodno tome, zaključio je da nema mjesta odlučivanju po izjavljenoj reviziji ni u smislu navedene zakonske odredbe.
24. U skladu s navedenim, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci primjenom odredbe člana 247 stav 4 vezi sa članom 237 st. 2 i 4 Zakona o parničnom postupku. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant, u suštini, smatra, kako je to navedeno u apelaciji registrovanoj kao AP 2840/15, da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija koju je podnio protiv drugostepene presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pristup sudu kao element tog prava. U vezi s tim apelant tvrdi da Vrhovni sud „ ne daje niti jedan kriterijum“ zašto je prilikom odlučivanja o dopuštenosti revizije u konkretnom slučaju kao relevantnu uzeo prvostepenu presudu od 25. aprila 2014. godine, a ne raniju prvostepenu presudu od 12. januara 2009. godine koja je donesena prije stupanja na snagu izmjena i dopuna ZPP kojim je izmijenjen cenzus za dopuštenost revizije. Naime, apelant smatra da se, s obzirom na to da je prvostepena presuda donesena 12. januara 2009. godine, dopuštenost revizije u konkretnom slučaju u skladu s odredbom člana 108 Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13) morala cijeniti u smislu odredbi člana 237 ZPP u tekstu koji je važio prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13) i da bi u tom smislu revizija bila dopuštena jer se radi o radnom sporu. Dalje, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ne osporava zaključak Vrhovnog suda da u toku postupka nije mijenjao vrijednost predmeta spora naznačen u tužbi, ali da smatra da stav Vrhovnog suda da u toku postupka uopšte ne bi mogao mijenjati vrijednost predmeta spora ukoliko se radi o nenovčanom potraživanju takođe krši njegovo pravo na pravično suđenje. Apelant, takođe, tvrdi da je netačan navod Vrhovnog suda da apelant nije zatražio da se odlučuje o reviziji u smislu člana 237 stav 3 ZPP.
26. Iz navoda prethodno podnesene apelacija koja je registrovana kao AP 5543/14 proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom presudom Višeg privrednog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant tvrdi da je Viši privredni sud trebao ispitivati prvostepenu presudu u vezi s razlozima koje je prvostepeni sud dao za tu odluku, odnosno procesnim pitanjima u vezi s prekidom i nastavkom prvostepenog postupka koji je vođen pred Osnovnim sudom, a u okviru kojih su se kretali apelantovi žalbeni navodi. Apelant tvrdi da drugostepeni sud nije ocijenio niti jedan žalbeni navod od odlučnog značaja, odnosno nije ispitivao presudu u granicama žalbenih navoda, čime je načinio povredu čl. 221 i 226 ZPP. Apelant dalje tvrdi da je drugostepeni sud utvrđivao činjenice „o kojima prvostepeni sud nije dao nijednu riječ“. Navodi da se to odnosi na činjenicu da se tužba nije mogla preinačiti isticanjem zahtjeva za isplatu doprinosa za PIO i za utvrđenje ništavosti upisa prestanka radnog odnosa u radnu knjižicu. Dalje tvrdi da u prvostepenom postupku nije raspravljano pitanje blagovremenosti njegovog zahtjeva da se utvrdi ništavost upisa prestanka radnog odnosa u radnu knjižicu. Pored toga, tvrdi da u prvostepenom postupku niko nije tvrdio da je njegov radni odnos faktički prestao odjavljivanjem s osiguranja. Apelant, takođe, navodi da zahtjev za isplatu doprinosa iz PIO ne zastarijeva, pa se na taj tužbeni zahtjev ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o radu. Pored toga, tvrdi da ni zahtjev za utvrđivanje ništavost upisa prestanka radnog odnosa u radnu knjižicu ne podliježe rokovima imajući u vidu odredbu člana 110 Zakona o obligacionim odnosima.
b) Odgovori na apelaciju
27. Vrhovni sud smatra da osporenim rješenjem nije došlo od povrede apelantovog prava na pravično suđenje jer je ta odluka donesena uz pravilnu primjenu Zakona o parničnom postupku. Shodno tome, predložio je da se apelacija odbije.
28. Viši privredni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude koja se pobija apelacijom. Smatra da, suprotno navodima apelacije, pobijanom presudom nije na apelantovu štetu povrijeđen član II/3e Ustava BiH, niti član 6 Evropske konvencije. Viši privredni sud, takođe, smatra da su neosnovani i neargumentovani apelantovi navodi u pogledu povrede odredaba parničnog postupka i primjene materijalnog prava. Viši privredni sud predlaže da se preispita blagovremenost predmetne apelacije i da se ona odbaci ako je neblagovremena, a ako je blagovremena da se odbije.
29. Okružni privredni sud ističe da ostaje pri svim navodima iz prvostepene presude tog suda.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53. stav 2. tačka 5.
Tužba mora da sadrži:
5) naznačenje vrijednosti spora;
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 237.
[...] Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka, a u privrednim sporovima 20.000,00 KM.
Izuzetno Vrhovni sud Republike Srpske može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Član 247.
Nedozvoljenu reviziju odbaciće revizijski sud rješenjem, kao i neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlašćenja, nije učinio prvostepeni sud.
[...].
Član 316.
Tužilac je dužan u tužbi navesti vrijednost predmeta spora, osim u slučajevima u kojim se vrijednost spora ne može izraziti u novcu.
Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.
Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev.
Član 321.
Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužilac u tužbi navede da pristaje da umjesto ispunjenja tog zahtjeva primi određeni novčani iznos, kao vrijednost predmeta spora uzeće se taj iznos.
U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi.
[...]
31. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13 od 19. jula 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 40.
U članu 221. poslije riječi: "postupka" dodaju se riječi: "iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona".
Član 49.
U članu 237. stav 2. mijenja se i glasi:
„Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.“
Dosadašnji stav 3. mijenja se i glasi:
„U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2.
ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.“
Poslije stava 3. dodaje se novi stav 4, koji glasi:
„U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.“
Član 74.
U članu 316. u stavu 1. poslije riječi: „spora" brišu se zarez i riječi: „osim u slučajevima u kojima se vrijednost spora ne može izraziti u novcu“.
Član 108.
Poslije člana 456. dodaje se novi član 456a, koji glasi:
"Član 456a.
Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastaviće se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončaće se prema odredbama ovog zakona.“
Član 109.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske", osim odredaba čl. 61a. do 61 đ, koje stupaju na snagu 1. januara 2015. godine.
32. Zakon o stečajnom postupku Republike Srpske - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
(1)Stečajni postupak se sprovodi radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima.
Član 59.
(1) Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se sudski postupci i postupci pred arbitražama, ukoliko se odnose na stečajnu masu. Prekid traje do zaključenja stečajnog postupka, ukoliko se pravni spor prije toga ne nastavi u skladu sa odredbama ovog člana.
[…] (4) Pravne sporove koji se odnose na stečajna potraživanja povjerilac može nastaviti tek ako stečajni upravnik na ročištu za ispitivanje ta potraživanja ospori.
[…] Član 120.
Ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Ukoliko je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu da dokaže osnovanost osporavanja. Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje, mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno. Ako stranka koja je dužna da pokrene parnicu to ne učini u tom roku, smatraće se da se odrekla prava na pokretanje parnice.
33. Zakon o radu Republike Srpske - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. Razmatrajući pitanje dopustivosti apelacije u vezi s osporenim rješenjem Vrhovnog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je Ustavni sud u pravilu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, mutatis mutandis, odluke br. AP 4480/12 od 16. septembra 2015. godine, AP 2061/12 od 6. decembra 2012. godine, AP 10/06 od 6. marta 2007. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u slučaju kada su apelanti osporavali rješenje Vrhovnog suda o odbacivanju revizije kao nedopuštene zbog formalnih razloga, takve apelacije odbacivao zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Ovakvo odlučenje Ustavni sud je obrazlagao činjenicom da je revizija u tim slučajevima predstavljala nedjelotvoran pravni lijek, a da je konačna odluka presuda drugostepenog suda protiv koje apelanti nisu blagovremeno podnijeli apelaciju.
37. Međutim, Ustavni sud zapaža da je izuzetno razmatrao apelacije podnesene protiv rješenja Vrhovnog suda o odbacivanju revizije zbog neispunjavanja zakonom propisanog cenzusa (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 884/06 od 8. novembra 2007. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu praksu Ustavnog suda u navedenom predmetu, te uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud će izuzetno, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta, ispitati da li je Rješenjem Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 003238 14 Rev od 19. februara 2015. godine došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. U kontekstu toga Ustavni sud konstatuje da protiv navedenog rješenja nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud primjećuje da se parnični postupak u kojem je donesena osporena odluka odnosio na utvrđivanje osnovanosti apelantovih potraživanja kao stečajnog povjerioca prema tuženom kao stečajnom dužniku i ništavosti upisa prestanka radnog odnosa u apelantovu radnu knjižicu, odnosno o predmetu građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. U suštini, apelacioni navodi se svode na tvrdnju da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju osporenim rješenjem kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu proizvoljno primijenio procesno pravo, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu, odnosno da je Viši privredni sud proizvoljnim postupanjem odbio njegovu žalbu podnesenu protiv prvostepene presude.
44. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
45. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).
a)U odnosu na osporeno rješenje
46. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, prije svega, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo jer je u konkretnom slučaju primijenio ZPP u tekstu važećem poslije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13), a ne u tekstu koji je važio prije stupanja na snagu navedenih izmjena i dopuna. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je Zakon o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13) shodno odredbi člana 109 navedenog zakona, u dijelu relevantnom za konkretan predmet, stupio na snagu 27. jula 2013. godine, dakle znatno prije nego što su donesene prvostepena i drugostepena presuda (25. aprila odnosno 28. avgusta 2014. godine), a time dakle prije nego što je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 108 Zakona izmjenama dopunama ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13) dodat član 456a, na koji se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju svoje odluke, kojim je propisano: „Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastaviće se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončaće se prema odredbama ovog zakona.“ Imajući u vidu naprijed navedeno, te činjenicu da je u konkretnom predmetu ranije donesenu prvostepenu presudu ukinuo drugostepeni sud, dakle prestala je da egzistira i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak u kojem je prvostepena presuda donesena nakon stupanja na snagu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne vidi proizvoljnost u primjeni te zakonske odredbe, odnosno u zaključku Vrhovnog suda da u okolnostima apelantovog slučaja treba primijeniti ZPP u tekstu važećem poslije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13).
47. Ustavni sud dalje primjećuje da je Vrhovni sud svoj zaključak da je revizija nedozvoljena u smislu odredbe člana 237 stav 2 ZPP obrazložio time što se radi o nenovčanom potraživanju za koje je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužilac označio u tužbi, sve shodno članu 53 stav 2 tačka 5 i članu 316 stav 1 u vezi sa članom 321 stav 2 ZPP, a da je apelant u prvobitnoj tužbi, kao i u kasnije uređenoj tužbi, kao vrijednost predmeta spora u konkretnoj parnici iskazao vrijednost od 15.000,00 KM i da prema stanju spisa tako iskazanu vrijednost predmeta spora nije mijenjao, odnosno nije ni mogao mijenjati. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ne osporava taj zaključak Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom važećeg člana 237 stav 2 ZPP propisano: „[R]evizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.“ Takođe podsjeća da je prvostepenom presudom, koja je u cijelosti potvrđena drugostepenom presudom protiv koje je apelant izjavio reviziju, apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Dovodeći obrazloženje osporenog rješenja Vrhovnog suda u vezu s navedenim odredbama ZPP, te uzimajući u obzir sadržaj izreka prvostepene i drugostepene presude, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno i logično obrazložio svoj zaključak da je revizija (s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude) nedozvoljena u smislu odredbe člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku, u kojem Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni procesnog prava. Ustavni sud, takođe, primjećuje da iz dostavljene dokumentacije, nasuprot apelantovim navodima, ne proizlazi da je apelant zatražio da Vrhovni sud o reviziji odluči u smislu odredbe člana 237 stav 3 ZPP, iako je prema stavu 4 istog člana ZPP reviziju u situaciji kao što je apelantova moguće razmatrati samo uz takav prijedlog i obrazloženje revidenta. Ustavni sud, takođe, smatra da je Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložio svoj zaključak prema kojem nema mjesta odlučivanju po izjavljenoj reviziji ni u smislu navedene zakonske odredbe, iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u njenoj primjeni.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenom rješenju dao dovoljno jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka u pogledu primjene relevantnih propisa koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
49. Apelant, takođe, tvrdi da mu je zbog činjenice da je osporenom odlukom u konkretnom slučaju odbačena kao nedozvoljena revizija protiv drugostepene presude povrijeđeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud podsjeća da je osporenom odlukom navedena revizija odbačena kao nedozvoljena zbog toga što je Vrhovni sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 237 st. 2 i 3 ZPP, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantovano u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da „je sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333).
50. Imajući u vidu da je apelant u konkretnom predmetu učestvovao kao stranka u prvostepenom i drugostepenom postupku pred redovnim sudovima i da je u tim postupcima imao mogućnost i koristio pravne lijekove propisane zakonom, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije dovedena u pitanje suština apelantovog prava na sudsku zaštitu, već je to pravo ograničeno ispunjavanjem određenih zakonom propisanih uslova, što je proporcionalno legitimnom cilju poštovanja pravnog poretka i efikasnog funkcionisanja sudova.
51. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelantu u postupku pred Vrhovnim sudom, okončanom osporenim rješenjem, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje zagarantovanog članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) U odnosu na osporenu presudu
52. Ustavni sud, međutim, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog predmeta iz kojih proizlazi da je Ustavni sud u konkretnom slučaju ranijom Odlukom broj AP 4940/13 od 14. maja 2015. godine odbacio apelaciju, koja je bila predmet te odluke, kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, da je apelaciju broj AP 5543/14 koju je apelant, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, podnio u roku predviđenim članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda protiv presude Višeg privrednog suda, smatra da je u svrhu zaštite apelantovih ustavnih prava potrebno razmotriti i apelantove apelacione navode vezane za presudu tog suda.
53. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Viši privredni sud svoje odlučenje o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva zasnovao na odredbi člana 2 stav 1 i člana 120 Zakona o stečajnom postupku kao lex specialis zakona u konkretnom slučaju. Dovodeći sadržaj navedenih odredbi u vezu s činjeničnim utvrđenjem i obrazloženjem presude Višeg privrednog suda, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedenih zakonskih odredbi, odnosno u zaključku Višeg privrednog suda da apelant nije mogao tužbom u konkretnom slučaju obuhvatiti potraživanja po osnovu doprinosa za PIO, koja nisu prethodno bila obuhvaćena prijavom potraživanja i osporena u stečajnom postupku, odnosno da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti. Dalje, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 118 Zakona o radu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Višeg privrednog suda da je tužba neblagovremena u pogledu apelantovih novčanih potraživanja neisplaćenih plata u periodu od 1. juna 2000. do 23. novembra 2005. godine (jedna godina prije podnošenja tužbe) i u pogledu utvrđivanja ništavosti upisa prestanka radnog odnosa u apelantovu radnu knjižicu s 30. aprilom 2003. godine, odnosno zaključku da je apelant imao saznanja o neisplaćenim potraživanjima sa svakom neisplaćenom platom, a da je za odjavu s osiguranja saznao najkasnije iz odgovora na tužbu koji je, prema dostavnici u spisu, primio 31. januara 2007. godine. Ovo pogotovo imajući u vidu činjenicu da iz obrazloženja prvostepene presude Okružnog privrednog suda proizlazi da je apelant tek podneskom od 23. maja 2012. godine istakao zahtjev da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo upis prestanka apelantovog radnog odnosa u radnu knjižicu s 30. aprilom 2003. godine. Pri tome, u vezi s apelantovim navodima da zahtjev za utvrđivanje ništavost upisa prestanka radnog odnosa u radnu knjižicu ne podliježe rokovima, imajući u vidu odredbu člana 110 Zakona o obligacionim odnosima, Ustavni sud ukazuje da se ta zakonska odredba odnosi na ništavost obligacionih ugovora, a da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu koji je regulisan posebnim propisima iz te oblasti. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Viši privredni sud jasno obrazložio da je u pogledu isplate plata dospjelih nakon 23. novembra 2005. godine tužba blagovremena, ali da apelant u tom periodu nije bio u radnom odnosu, koji je faktički prestao odjavljivanjem s osiguranja zaključno s 30. aprilom 2003. godine, čime je apelant izgubio svojstvo radnika tuženog. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud jasno ukazao da apelant ničim nije dokazao da je radio u tom periodu ili da postoji pravni osnov za naknadu plate, a da to proizlazi i iz obrazloženja prvostepene presude. U vezi s apelacionim navodima o povredi odredbi čl. 221 i 226 ZPP u postupku pred Višim privrednim sudom, a imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredbi, te posebno ukazujući da shodno odredbi člana 221 ZPP drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, te uzimajući u obzir da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant u cijelosti osporavao prvostepenu presudu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedenih odredbi od strane Višeg privrednog suda i smatra da su predmetni apelacioni navodi neosnovani.
54. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je Viši privredni sud zasnovao svoju odluku i obrazloženje koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani i u ovom dijelu.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud jasno i logično obrazložio osporenu odluku kojom je odbacio apelantovu reviziju, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na to da su pozitivnopravni propisi proizvoljno primijenjeni i kada osporenom odlukom nije dovedena u pitanje sama suština apelantovog prava na pristup sudu.
56. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Viši privredni sud dao dovoljne, jasne i logične razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman