Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2666/17 (A. T., T. T. i M. T.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2666/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2666/17, rješavajući apelaciju Ankice Tešić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ankica Tešić, Tanja Tešić i Mik Tešić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 032529 16 Rev 2 od 28. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ankica Tešić, Tanja Tešić i Mik Tešić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnijeli su 24. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 032529 16 Rev 2 od 28. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena revizija tužene („Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka), pa je preinačena nižestepena odluka na način da je odbijen tužbeni zahtjev drugoapelantice i trećeapelanta kojim su tražili da im tužena naknadi materijalnu štetu po osnovu troškova avionskog prevoza i troškova liječenja, dok su snižene dosuđene naknade štete apelantima po osnovu podizanja nadgrobnog spomenika i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti oca, slijedom čega su i dosuđeni troškovi parničnog postupka sniženi. U predmetnom parničnom postupku, u odnosu na prvoapelanticu odbijen je njen tužbeni zahtjev za naknadu štete u cijelosti (utvrđeno je da prvoapelantica nema pravo na naknadu štete jer između nje i oca drugoapelantice i trećeapelanta, u trenutku njegove smrti nije postojala trajnija zajednica života).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se desila saobraćajna nezgoda u kojoj je smrtno stradao M. T., otac drugoapelantice i trećeapelanta, dok su njih dvoje tom prilikom zadobili lakše tjelesne povrede, da je tu saobraćajnu nezgodu skrivila Lj. P. (koja je oglašena i krivom za tu saobraćajnu nesreću u krivičnom postupku), koja je upravljala putničkim vozilom osiguranim kod tužene. Vrhovni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, proizlazi da prednik apelanata nije bio vezan sigurnosnim pojasom, što je u uzročnoj vezi sa obimom i težinom njegovih povreda. Vrhovni sud je ocijenio da je propust poginulog M. T. da se veže sigurnosnim pojasom doprinio sa 20% štetnom događaju odnosno štetnim posljedicama pa da u tom omjeru postoji podijeljena odgovornost za štetu (član 177. stav 3. i član 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO, u vezi sa članom 127. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je konstatovao da u slučaju smrti bliskog lica njegov bračni supružnik, djeca i roditelji imaju pravo na naknadnu za svoje duševne bolove (član 201. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je ocijenio da imajući u vidu sve okolnosti događaja, tragičnu i iznenadnu smrt oca drugoapelantice i trećeapelanta, te njihovu porodičnu povezanost, da je dosuđena naknada po tom osnovu adekvatna duševnim bolovima koje ti apelanti trpe zbog smrti, međutim da od tog iznosa treba odbiti procentualni doprinos poginulog štetnom događaju, odnosno štetnim posljedicama, što je drugostepeni sud propustio učiniti. Vrhovni sud je ukazao da po odredbama člana 193. stav 1. ZOO-a, ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane. Vrhovni sud je istakao da kada sud odlučuje o zahtjevu za naknadu troškova podizanja nadgrobnog spomenika, da je dužan da ocjeni da li je visina tražene naknade štete po tom osnovu u granicama uobičajenih tj. prosječnih, primjerenih troškova, jer je to granica preko koje se štetnik ne može obavezati. Vrhovni sud je naveo da je drugoapelantica postavila zahtjev za naknadu materijalne štete na ime podizanja nadgrobnog spomenika u iznosu koji je ista platila za nadgrobni spomenik. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da taj iznos ne predstavlja prosječnu cijenu nadgrobnog spomenika, nego da po usvojenoj sudskoj praksi, prosječna cijena nadgrobnog spomenika ne prelazi iznos od 3,500,OO KM te se po tom osnovu drugoapelantici nije mogao dosuditi veći iznos, te da od tog iznosa treba odbiti utvrđeni procent doprinosa poginulog oca drugoapelantice i za taj vid štete dosuditi joj naknadu u iznosu od 2.800.00 KM. Vrhovni sud je naglasio da se ne smatraju uobičajenim troškovima sahrane troškovi pomena, te da izdatke na ime troškova vezanih za godišnjicu pomena umrlom nije predviđena naknada jer je u pitanju izdatak nakon sahrane. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da se radi o budućoj šteti za koju zakon i sudska praksa ne predviđaju pravo na naknadu, pa da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je drugoapelantici i trećeapelantu dosudio troškove avionskog prevoza iz Australije u Republiku Srpsku i natrag radi prisustvovanja godišnjici smrti njihovog oca. Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi drutoapelantici dosudili i troškove liječenja (član 195. stav 1. ZOO), te da ti troškovi predstavljaju stvarnu štetu pa se i njihova naknada odmjerava po principima koji važe za odmjeravanje obične štete uopšte, te da treba imati na umu da se dosuđuju samo potrebni troškovi liječenja, a ne i oni troškovi koji nisu bili neophodni za liječenje oštećenog. Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju drugoapelantica nije dokazala da su troškovi koje je imala bili prijeko potrebni radi njenog liječenja. Vrhovni sud je pojasnio da je ona pretrpjela lakšu tjelesnu povredu koja, prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji, nije iziskivala posebno liječenje već joj je samo preporučeno mirovanje i po potrebi uzimanje sredstava za ublažavanje bolova. Vrhovni sud je istakao da je drugoapelantica po vlastitoj inicijativi obavila preglede u specijalističkim ustanovama i po tom osnovu imala izdatke, ali da nema dokaza da su ti izdaci bili neophodni radi saniranja povrede koju je zadobila u saobraćajnoj nezgodi, te da se vještak medicinske struke o tome nije ni izjašnjavao. Vrhovni sud je konstatovao da obzirom da su drugoapelantici i trećeapelant djelimično uspjeli u parnici da im saglasno relevantnim odredbama ZPP-a pripada odgovarajući dio troškova postupka, odnosno kako su isti djelomično uspjeli sa svojim zahtjevnima i to u procentu od oko 30%. da im je na ime troškova postupka dosuđen srazmjeran iznos tom procentu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud neosnovano preinačio drugostepenu odluku, odnosno da je pogrešno i proizvoljno primijenio ZOO i ZPP. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP-a, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2666/17 (A. T., T. T. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio