Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1935/17 (L. V.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1935/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1935/17, rješavajući apelaciju Larise Vuković, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Larisa Vuković protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 020136 14 U od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Larisa Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo i Emir Kukić advokati iz Sarajeva, podnijela je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 020136 14 U od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu.
2. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je u toku postupka utvrđeno da nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio apelantičin otac M.V., koji je preminuo 1995. godine, a da je apelantica 1998.godine, nadležnom prvostepenom organu, podnijela zahtjev za povrat tog stana u posjed, navodeći da je bila član porodičnog domaćinstva svoga oca. Kantonalni sud je, također, naveo da iz ugovora o korištenju stana zaključenog 1989. godine proizilazi da M.V. nije imao drugih članova domaćinstva, budući da je njegova supruga, tj. apelantičina majka nakon razvoda braka sa M.V., od 1989. godine živjela na drugoj adresi, kao i da je prilikom Popisa stanovništva iz 1991. godine, M.V. popisan na adresi predmetnog stana, kao samačko domaćinstvo. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je apelantica prema Popisu stanovništva iz 1991. godine bila upisana na adresi stana svoje majke, nakon čega je mijenjala još nekoliko adresa stanovanja, uključujući i to da je (prema izbjegličkoj legitimaciji R. Srbije izdatoj 31. marta 1994. godine) kao izbjeglo i raseljeno lice iz Bosne i Hercegovine - Sarajevo, izbjegla u Novu Pazovu, a da se tek 1998. godine prijavila na adresu predmetnog stana. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da su u toku postupka pred prvostepenim upravnim organom na ročištu održanom dana 31. oktobra 2013. godine saslušani svi predloženi svjedoci na okolnosti da li je apelantica živjela sa svojim ocem u zajedničkom domaćinstvu. Kantonalni sud je, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelantici ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, jer apelantica u postupku nije dokazala da je na dan 30. aprila 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, svoga oca M.V. S tim u vezi, Kantonalni sud je citirao odredbe člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojima je propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom
6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, dok je stavom 2. tog člana Zakona je propisano da se stav 1. člana 3. Zakona, primjenjuje samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove, prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu rješenje Općinskog suda u Sarajevu iz 1990. godine, nisu osnovane apelantičine tvrdnje da su se njeni roditelji razveli 1982. ili 1983. godine i da je poslije razvoda braka njenih roditelja ona nastavila da živi sa ocem u predmetnom stanu, jer apelantica u toku postupka nije dostavila presudu o razvodu braka njenih roditelja. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da iskaze svjedoka koji žive na adresi gdje je bio stan apelantičine majke sud nije mogao cijeniti objektivnim i tačnim, jer na osnovu iskaza istih svjedoka sud je izveo zaključak da svjedoci nisu potpuno upoznati o situaciji stanovanja u stanu apelantičine majke u kojem su po Popisu stanovništva iz 1991. godine, popisani majka apelantice, apelantica i njen brat. Kantonalni sud je naveo da i iskazima nekih drugih saslušanih svjedoka nije poklonio vjeru, jer nisu bili u saglasni pismenoj dokumentaciji, dok je iskazu pojedinih saslušanih svjedoka poklonio vjeru jer se radi o dugogodišnjim stanarima koji žive u istoj zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan i nisu zainteresovani za ishod spora, a koji su jasno izjavili da u predmetnom stanu nije živjela apelantica, a što je u saglasnosti sa dokumentacijom spisa predmeta. Kantonalni sud je zaključio da u predmetnoj upravnoj stvari, imajući u vidu materijalne propise, upravni organi su pravilno proveli odgovarajući dokazni postupak i pravilno na osnovu svog slobodnog uvjerenja, imajući u vidu neposredne dokaze (pismenu dokumentaciju spisa ) i posredne dokaze (izjave saslušanih svjedoka ), koje su cijenili na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, utvrdili da isti dokazi u potpunosti potvrđuju činjenicu da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoga oca, te da saslušanje svjedoka koji se nisu odazvali na raspravu, ne bi moglo uticati na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a kako apelantica tvrdi. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u paušalnoj i arbitrarnoj ocjeni izvedenih dokaza, kako organa uprave, tako i Kantonalnog suda koji su u procesu utvrđivanja odlučnih činjenica selektivno cijenili dokaze bez jasnog obrazloženja zašto su neke dokaze prihvatili, a neke nisu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su upravni organi i sudovi ocijenili dokaze u konkretnom predmetu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman