Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1769/17 (Eurotranzit d.o.o. Čapljina)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1769/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1769/17, rješavajući apelaciju Eurotranzit d.o.o. Čapljina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Eurotranzit d.o.o. Čapljina protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mals 122421 13 Pž od 10. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Eurotranzit d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 4. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mals 122421 13 Pž od 10. marta 2017. godine.
2. Prvostepenom presudom tuženi „Bosna Sunce Osiguranje“ d.d. Sarajevo obavezan je da apelantu isplati iznos od 850,00 KM na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Odlučujući po žalbi tuženog, Kantonalni sud je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da se dana 20. aprila 2009. godine u mjestu Blažuj dogodila saobraćajna nezgoda na način što se vozilo-autobus marke MAN osiguran od autoodgovornosti kod tuženog kretao autoputem iz pravca Sarajeva u pravcu Mostarskog raskršća i dolaskom u naselje Blažuj zaustavilo na autobuskom stajalištu, dok je svojim zadnjim lijevim dijelom ostao na kolovozu tj. na desnoj traci, te da je teretno vozilo koje je vlasništvo apelanta desnim retrovizorom ostvarilo kontakt sa zadnjim lijevim dijelom autobusa, a što proizilazi iz zapisnika o izvršenom uviđaju saobraćajne nezgode. Kantonalni sud je napomenuo da je prvostepeni sud zaključio da je apelant u potpunosti dokazao pretpostavke propisane za naknadu štete po principu subjektivne odgovornosti kako u pogledu štetnika, štetne radnje, njene protupravnosti i nastale posljedice, tako i u pogledu same štete i njene visine, dok tuženi nije dokazao da je šteta nastala bez krivnje njegovog osiguranika ili krivnjom oba učesnika. Međutim, u postupku po žalbi tuženog, Kantonalni sud je u skladu sa odredbama člana 217. Zakon o parničnom postupku održao raspravu, na kojoj je ponovo izveden dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke Piknjač Jaganjac Elmi, te utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno utvrđenju prvostepenog suda koji je zaključio da je do štetnog događaja došlo isključivom krivicom vozača autobusa, nakon provedenog vještačenja po vještaku saobraćajne struke utvrđeni su propusti oba vozača. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH kojim je propisano da je vozač dužan da brzinu kretanja vozila prilagodi osobinama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustini saobraćaja, saobraćajnim znacima i drugim saobraćajnim uslovima, tako da vozilo može blagovremeno da zaustavi pred svakom preprekom koju pod navedenim uslovima može da predvidi. Pored toga, Kantonalni sud se pozvao i na odredbe člana 96. istog zakona kojim je propisano da je vozač dužan da drži potrebno rastojanje kada se kreće iza drugog vozila, tako da ne ugrožava bezbjednost saobraćaja. Imajući u vidu izloženo, Kantonalni sud je naveo da bez obzira na nalaz vještaka da i kod vozača autobusa osiguranog kod tuženog postoji propust zbog zauzimanja nepravilnog položaja na autobuskom stajalištu odnosno zauzimanja dijela operativne površine desne saobraćajne trake, taj propust je, po mišljenju tog suda, neznatan upravo iz razloga što je vozač kamiona u vlasništvu apelanta bio dužan postupati u smislu citiranih zakonskih odredbi, pogotovo kada se ima u vidu da se radi o jednosmjernoj saobraćajnici sa dvije trake, tako da je vozač kamiona imao savim dovoljno prostora da izbjegne saobraćajnu nezgodu. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je Kantonalni sud donio osporenu odluku na temelju pogrešne ocjene izvedenih dokaza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud ocijenio izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman