Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1304/17 (E. Č.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1304/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1304/17, rješavajući apelaciju Emira Čauševića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Čaušević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 015600 15 Uvp od 26. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Murisa Makarević advokatica iz Sarajeva, podnio je 6. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 015600 15 Uvp od 26. januara 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koja je donesena u upravnoj stvari prestanka prava korištenja stana i iseljenja iz stana.
2. Vrhovni sud je u obrazloženu osporene presude naveo da, suprotno navodima iz zahtjeva, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbio i na taj način potvrdio odluke upravnih organa kao pravilne i na zakonu zasnovane, a pri tome je dao potpuno i jasno obrazloženje sa odgovorima na sve tužbene navode koje i ovaj sud u cijelosti prihvata kao pravilne i zakonite. Naime, Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na činjenično utvrđenja predmetne stvari prema kojem je apelant slijedom odredaba člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima postao privremeni korisnik predmetnog stana i da je, shodno članu 11a. stav 1. tačka 5. navedenog Zakona, kao podstanar 1991. godine na drugoj adresi imao stambene potrebe zadovoljene na drugi način, pravilno je riješeno od strane upravnih organa kada je apelantu utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana i nalaženo mu da stan napusti i da ga slobodan od ljudi i svojih stvari, te preda nadležnom organu radi pečaćenja. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je Federalno ministarstvo odbrane, Zajednička komanda Vojske Federacije, Odsjek za stambena pitanja 2006. godine podnijelo zahtjev za iseljenje apelanta iz predmetnog stana na kojem je raniji nosilac stanarskog prava bio M.K., a koji je 1996. godine proglašen trajno napuštenim i nakon toga dodijeljen apelantu na korištenje. Vrhovni sud je, također, naveo da je Komisija za potvrđivanje ranije izdatih rješenja o dodjeli stanova i obnovu i izdavanje rješenja o dodjeli stanova iz stambenog fonda Federalnog ministarstvo odbrane i Armije R BIH, 2005. godine konstatovala da apelant ne ispunjava uslove za nadovjeru ugovora o korištenju navedenog stana iz razloga što je na dan 30. aprila 1991. godine bio podstanar u kući svoga oca (o čemu je sačinjena službena zabilješka i priložen Ugovor o podstanarstu od 17. novembra 1989. godine). Vrhovni sud je naveo da je na osnovu navedenog Federalno ministarstvo odbrane donijelo rješenje kojim se utvrđuje da apelant nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana i ujedno se poništava rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 2. stav 3. i stav
4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim kojima je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženju privremenog korištenja stana u skladu sa ovim Zakonom zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi i da će se osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrati privremenim korisnikom, a privremeni korisnik koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju stana i ukoliko je stanarsko pravo bivšeg korisnika prestalo po članu 5. Zakona ili je njegov zahtjev odbačen u skladu sa ovim Zakonom. Osim toga, Vrhovni sud se pozvao i na član 18.d. stav 6. citiranog Zakona, kao i na član 1l.a. stav 1. tačka 5. navedenog Zakona koji izričito propisuje da su stambene potrebe privremenog korisnika zadovoljene na drugi način ukoliko je privremeni korisnik bio podstanar 1991. godine. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da prigovor iz zahtjeva za vanredno preispitivanje koji se odnosi na činjenicu da je apelant izjavio žalbu na rješenje od 28. decembra 2005. godine (kojim se utvrđuje da nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana od 16. marta 1997. godine i poništava rješenje o dodjeli stana od 13. matra1997. godine) i da se po zahtjevu za njegovo iseljenje ne može rješavati dok se ne okonča postupak po žalbi (koji još traje), je neosnovan jer se u spisu predmeta nalazi rješenje Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH, od 24. jula 2015. godine, a kojim je odbijena apelantova žalba. Na koncu, Vrhovni sud je naveo da su i ostali apelantovi navodi u zahtjevu neosnovani, te je odlučio kao u izreci presude.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je, između ostalog, istakao da u konkretnom slučaju se nije moglo udovoljiti zahtjevu za njegovo iseljenje jer je zahtjev neblagovremen, da se prostorije u kojima je živio prije rata, a koji je vlasništvo njegovog oca, i dalje izdaju u zakup te da se nema pravo u njih vratiti, kao i da usljed svojih malih primanja ne može sebi obezbijediti drugi smještaj. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman