Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3418/17 (P.R.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3418/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3418/17, rješavajući zahtjev P.R. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev P.R. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. P.R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, kojeg zastupa Vesna Tupajić-Škiljević podnio je, 7. avgusta 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 008691 1 7 Krž 2, od 20. aprila 2017. godine i broj S1 1 K 008691 14 Kri od 16. novembra 2016. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Sud BiH donio je presudu broj S1 1 K 008691 14 Kri od 16. novembra 2016. godine, kojom je apelant oglašen krivim da je u vremenu, svojstvu i na način opisan u dispozitivu presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ( u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, pa ga je sud primjenom odredbi čl. 33., 38. , 41., 42. i 43. KZ SFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom, na osnovu člana 284. tačka c) ZKP, apelant je oslobođen od optužnice za radnje detaljno opisane u izreci presude, čime bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) i f) u vezi sa članom 180. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 29. istog zakona.
3. Protiv prvostepene presude žalbu je izjavio apelant i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (udaljnjem tekstu: Tužilaštvo).
4. Sud BiH donio je presudu brpoj S1 1 K 008691 17 KRŽ 2 od 20. aprila 2017. godine, kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
5. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.- e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant navodi da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer je pogrešno utvrdio činjenice koje su od uticaja za pravilno presuđenje, postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta jer nije cijenio ostale provedene dokaze koji su u suprotnosti sa izjavama svjedoka na kojima se presuda u osuđujućem dijelu temelji. U najvećem dijelu apelacije apelant analizira iskaze ovih svjedoka (iskaz zaštićenog svjedoka i iskaz svjedoka iz istrage - preminulog svjedoka). Apelant ukazuje da lokalitet na kojem se radnje dešavaju nije u nadležnosti bataljona kojem je apelant pripadao, kao i problematizira status apelanta i vrijeme dešavanja. Apelant ukazuje da je povrijeđen princip in dubio pro reo, kao i da presudama nedostaje obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica. Obzirom da je presuda pravosnažna, apelant je „zbog izbjegavanja štetnih posljedica“ predložio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Također, Ustavni sud podsjeća da Bosni i Hercegovini postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS) u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odgađanja izvršenja kazne. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
11. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije dostavio dokaze da je koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman