Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1375/17 (N. P.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1375/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1375/17, rješavajući apelaciju Nedima Provalića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedim Provalić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 010610 15 Gž od 20. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedim Provalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 8. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 010610 16 Rev od 9. februara 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 010610 15 Gž od 20. oktobra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5699/14 od 20. aprila 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-143/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Visokom, te da je tužena Općina Visoko dužna priznati i trpjeti da se apelant na osnovu ove presude, koja zamjenjuje Rješenje i Ugovor o korištenju slana, određuje kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da se obavezuje tužena da sa apelantom zaključi Ugovor o otkupu predmetnog stana, a ukoliko to ne učini ova presuda će zamijeniti Ugovor o otkupu stana i to po obračunatoj otkupnoj cijeni, a nakon plaćanja otkupne cijene izvršiti uknjižbu predmetnog stana u zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Visokom, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, najprije, naveo da nije osnovan apelantov prigovor koji se tiče toga da pred prvostepenim sudom nisu cijenjeni dokazi na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, jer je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud dao ocjenu izvedenih dokaza koji su od odlučnog značaja za rješenje spora, svakog zasebno i svih zajedno, pri čemu je izveo valjan zaključak da izvedeni dokazi daju uporište da se apelantu pruži tražena pravna zaštita. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je predmetni stan dodijeljen apelantu na privremeno korištenje - u trajanju od 1 (jedne) godine, na osnovu Rješenja Općinskog sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i stambeno komunalne poslove Općine Visoko iz 1995. godine. Također je naveo da je apelant nakon isteka navedenog perioda koristio predmetni stan, bez valjanog zakonskog osnova, te da nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat predmetnog stana (koji je u FBiH protekao dana 4. oktobra 1999. godine), nije tražio zaključenje novog ugovora o korištenju predmetnog stana, niti produženje privremenog korištenja istog stana. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da apelant nije tužbom u upravnom sporu pobijao konačno rješenje tuženog iz 2004. godine, kojim je odbijena žalba apelanta protiv rješenja Općinske službe za prostorno uređenje i stambeno komunalne poslove, a kojim je E.Š., kao ranijem nosiocu stanarskog prava, utvrđen prestanak stanarskog prava na predmetnom stanu, a apelantu, kao višestrukom korisniku koji ima svog člana porodičnog domaćinstva sa smještajem na teritoriji u Federacije Bosne i Hercegovine, gdje je živio 1991. godine, naloženo da iseli iz predmetnog stana, bez prava na alternativni smještaj. Kantonalni sud je, također, istakao da je presudom Kantonalnog suda u Zenici iz 2013. godine odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona u upravnoj stvari obnove ugovora o privremenom korištenju. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je predmetni tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Kantonalni sud se, pri tome, pozvao na odredbi iz člana 8. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo i člana 30. Zakona o stambenim odnosima, zaključujući da apelant protekom rokova iz člana 30. navedenog zakona, nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa samim tim da mu ne pripada ni pravo na otkup predmetnog stana pod uslovima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da je odredbama člana 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano je da ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zaintresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Stavom 2. istog člana propisano je da na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine, dok je stavom 7. propisano da protekom roka iz stava 2. istog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija u roku od daljnjih pet godina. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prema odredbi člana 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo propisano je da svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. tog zakona može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom, a prodavatelj ga je dužan prodati. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 46. stav 1. tog zakona propisano je da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, a stavom 2. istog člana propisano je da osobe koje su do isteka roka iz člana 50. ovog zakona stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da ugovori o korištenju stana prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od stupanja na snagu tog zakona i da pravo otkupa stana po odredbama tog zakona imaju osobe koje su do isteka roka iz člana 50. tog zakona stekle svojstvo nositelja stanarskog prava (6. decembar 2000. godine). Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za sticanje stanarskog prava propisani odredbom člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, jer se, na temelju provedenih dokaza apelant ne može smatrati bespravnim korisnikom, jer da bi neko, po sili zakona, ostvario stanarsko pravo neophodno je da se to lice nezakonito uselilo u stan, odnosno da ne posjeduje akt koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Kako iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da se apelant u stan uselio na temelju rješenja upravnog organa, to se njegovo useljenje, prema stavu Kantonalnog suda ne može poistovjetiti sa bespravnim korištenjem u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer on posjeduje odgovarajući akt prema kojem je stekao svojstvo privremenog korisnika (mada je je važnost tog akta je istekla donošenjem rješenja upravnog organa kojim je apelantu naloženo da isprazni da stan od lica i stvari). S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je kao bespravni korisnik korištenjem stana duže od osam godina stekao prava koja u pogledu korištenja stana ima i nosilac stanarskog prava te i pravo na otkup stana. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da i kada bi se i prihvatilo kao tačno pravno rezonovanje apelanta da je bespravni korisnik, ni u tom slučaju tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan jer od dana useljenja, tj. 8. decembra 1995.godine, pa do dana kada se moglo sticati stanarsko pravo, 6. decembra 2000. godine, nije proteklo osam godina, pa ni u tom slučaja nisu ispunjene pretpostavke iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima za sticanje stanarskog prava osnovom ove zakonske odredbe. Ovo iz razloga što iz odredbe člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nedvosmisleno proizilazi da su se stanarska prava po bilo kom osnovu mogla sticati najkasnije do 6. decembra 2000. godine, pa kako je to relevantan period, do kojeg se moglo sticati stanarsko pravo, to je neosnovan apelantov stav da je na osnovu dugogodišnjeg bespravnog korištenja stana stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, pa slijedom toga apelantovo korištenje predmetnog stana u periodu dužem od osam godina nakon datuma do kojeg se moglo sticati stanarsko pravo nije relevantno.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant u suštini vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, kao i pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza. S tim u vezi, apelant je naveo da je pogrešan zaključak sudova da on nije bespravni korisnik i da na osnovu dugogodišnjeg bespravnog korištenja stana nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u skladu sa članom 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da apelant ne ispunjava zakonske uvjete za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred Kantonalnim sudom, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud u odluci po žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman