Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-909/15 („Magrel“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-909/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 909/15 rješavajući apelaciju „Magrela“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Magrela“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 009515 14 Rev 2 od 2. decembra 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 009515 11 Pž od 26. marta 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 009515 12 Ps od 27.
decembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Magrel“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 009515 14 Rev 2 od 2. decembra 2014. godine, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 009515 11 Pž od 26. marta 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 009515 12 Ps od 27. decembra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg suda, Okružnog suda i „Poslovne zone“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši sud nije dostavio odgovor na apelaciju, dok su ostali učesnici u postupku odgovore dostavili u periodu od 8. juna do 5. jula 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 009515 12 Ps od 27. decembra 2010. godine, koja je potvrđena presudama Višeg suda i Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vanknjižni vlasnik poslovnog prostora površine 1.575,00 m , izgrađenog kao zaseban dio u sklopu poslovnog objekta - poslovne zgrade u privredi (katastarske oznake i površine bliže navedene u izreci presude), što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se na osnovu presude na navedenoj nepokretnosti (poslovnom prostoru) izvrši upis prava susvojine i suposjeda s dijelom 1575/3383 u korist apelanta, a na teret tuženog (kao pravnog sljednika „Celuloze“ d.o.o. Banja Luka) i da se zatim na cijeloj poslovnoj zgradi apelant uknjiži kao suvlasnik i suposjednik s dijelom 5777/10993 dijela.
6. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je apelant 17. aprila 2007. godine podnio tužbu protiv „Incel Holding-a“ a.d. Banja Luka i „Celuloze“ a.d. Banja Luka, da je zatim tužba proširena na tuženog kao pravnog sljednika prethodno označenih tuženih zbog statusnih promjena koje su se desile tokom postupka (prethodno označeni tuženi prestali s radom), da je u martu 2008. godine apelant predložio pripajanje spisa broj Ps 8146/06 u kojem je tužbu podnio u novembru 2006. godine protiv istih stranaka i iz istog pravnog osnova i da je tužbeni zahtjev konačno opredijelio podneskom od 25. novembra 2010. godine (nakon sprovođenja dokaznog postupka). Među parničnim strankama je bilo sporno, kako je dalje navedeno, da li je apelant stekao osnov za sticanje svojine na poslovnom prostoru opisanom u tužbenom zahtjevu (katastarske oznake i površina). U vezi sa spornim okolnostima sproveden je obiman dokazni postupak, izvršena pojedinačna i međusobna ocjena dokaza, a zatim je na osnovu rezultata cjelokupnog dokaznog postupka izveden zaključak o neosnovanosti apelantovog zahtjeva da se kao vanknjižni vlasnik putem presude uknjiži kao suvlasnik i suposjednik predmetnog poslovnog prostora. U vezi s takvim stavom, Okružni sud je naveo da je apelant nastao usljed statusne promjene preduzeća „Incel Holding“, da je tokom pripremanja transformacije zaključen diobni bilans
- ugovor o razgraničenju prava, sredstava i obaveza na dan 31. decembar 1999. godine, da su se ugovorne strane (iz diobnog bilansa) saglasile da se u zemljišnim i drugim javnim knjigama uredi pravno stanje prema principima prava svojine, faktičkom stanju, prema standardima građevinskih i funkcionalno zaokruženih cjelina, te da ugovorne strane prihvataju razgraničenje u pogledu predmetnih nepokretnosti. Razgraničenje je izvršeno, kako je dalje obrazloženo, po ovlašćenoj kući - preduzeću „Geoastor“ i prihvaćeno od strane ugovarača, na osnovu kojeg je sačinjen zapisnik kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove i provedeno u katastarsko-knjižnom ulošku broj 323. k. o. Vrbanja. Pri tome je nesporno utvrđeno da je predmetni poslovni prostor, dok je postojalo zajedničko preduzeće, služio za potrebe „Celuloze“ (pravnog prednika tuženog), a kasnije je, prilikom izgradnje novog objekta, postao skladište opreme. Apelant je tek pri razmatranju izvještaja o poslovanju 2001. godine utvrdio da je kapital u tom izvještaju manji upravo za površinu spornog poslovnog prostora, pa je izdao nalog da se navedeni prostor uknjiži u knjigovodstvenu evidenciju i na taj način izvrši ispravka vrijednosti kapitala. To, međutim, prema ocjeni Okružnog suda, ne predstavlja niti jedan od načina sticanja prava svojine u smislu odredbi čl. 20, 21 i 41 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojima su uređeni način i uslovi sticanja svojine. U vezi s tim je pojašnjeno da je nakon zaključenog diobnog bilansa i izvršenog razgraničenja nepokretnosti između preduzeća koja su nastala transformacijom „Incel Holding-a“ koje je upisano u javne knjige, navedeni prostor podijeljen na tri dijela prema kojem upravo apelantu pripada jedan od navedena tri. Apelantove tvrdnje da je u postupku privatizacije i upisa u sudski registar poslovni prostor iz tužbenog zahtjeva unesen u osnovi kapital i da mu stoga pripada svojina, ocijenjene su bez značaja za odluku suda jer član 20 ZOSPO jasno propisuje uslove za sticanje prava svojine (po zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, odnosno pravo svojine odlukom državnog organa na način i pod uslovima propisanim zakonom), a upis u sudski registar i prijava u postupku privatizacije to nisu. Takođe nije prihvaćena apelantova tvrdnja vezana za činjenicu da se u početku predmetni poslovni prostor vodio pod jednim inventurnim brojem, a kasnije, odlukom direktora tuženog, podijelio u dva posebna inventurna broja, budući da ni takva evidencijska podjela ne predstavlja bilo koji od načina sticanja prava svojine koje propisuje odredba člana 20 ZOSPO, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbijen.
7. Viši sud je Presudom broj 57 0 Ps 009515 11 Pž od 26. marta 2012. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Viši sud je ispitujući prvostepenu presudu u dijelu koji se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka ponovio predmet tužbenog zahtjeva i činjenično utvrđenje prvostepene presude. S tim u vezi je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilo primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 000515 14 Rev 2 od 2. decembra 2014. godine, apelantova revizija je odbijena i drugostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je napomenuo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan jer u postupku nije dokazao da ima pravni osnov i zakonit način sticanja svojine na predmetnom poslovnom prostoru u smislu relevantnih odredbi ZOSPO. U vezi s tim je ocijenjeno da je drugostepena presuda pravilna jer se zahtjevom iz tužbe traži „da se utvrdi da je tužilac (apelant) vanknjižni vlasnik poslovnog prostora, pobliže opisanog u tužbi, kao dijela zgrade“ čije su katastarske oznake i površina navedene u tužbenom zahtjevu. U tom smislu je, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant u parnici, na osnovu odredbi iz čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio obavezan dokazati da je svojinu na predmetnom poslovnom prostoru stekao po samom zakonu, na osnovu pravnog posla ili odlukom državnog organa, kako je propisano u odredbi člana 20 ZOSPO. U prilog tvrdnjama iz tužbe, a zatim i revizije, apelant se pozvao, kako je obrazložio Vrhovni sud, na knjigovodstvenu evidenciju i inventurni popisni list pravnog prednika parničnih stranaka koji, osim knjigovodstvene odnosno tehničke dokumentacije, ne predstavljaju osnov po kome se mogu konstituisati određena stvarna prava. Stoga je Vrhovni sud potvrdio pravilnost pravnog zaključka nižestepenih sudova prema kojem apelant u postupku nije dokazao da je stekao svojinu na predmetnom poslovnom prostoru niti na jedan od načina koji su propisani zakonom (relevantne odredbe ZOSPO), pa je njegov tužbeni zahtjev pravilno odbijen. Tim prije, kako je dalje u presudi obrazloženo, što su svi učesnici diobnog bilansa od 5. aprila 2000. godine, pa i apelant, 22. januara 2002. godine potpisali zapisnik, kao sastavni dio diobnog bilansa kojim su faktički izvršili diobu nepokretnosti i koji je kao takav proveden u katastarskom operatu na osnovu kojeg se apelant takođe upisao (s 4/10 dijela) na poslovnom prostoru (dijelu zgrade iz tužbenog zahtjeva), te su revizioni razlozi izneseni u tom pravcu, između ostalog navod da generalni direktor pravnog prednika tuženog nije imao ovlašćenje za davanje naloga o promjeni inventurne liste, ocijenjeni neosnovanim. Vrhovni sud je zaključio da se apelantovom revizijom neosnovano pobija odluka drugostepenog suda, pa je nalazeći da pobijana odluka nije zahvaćena nedostacima na koje sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom člana 248 ZPP apelantovu reviziju odbio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant, u suštini, iznosi hronologiju postupanja sudova, posebno analizirajući stavove iz osporenih odluka u vezi s povredom prava na koja je apelacijom ukazao, i to prije svega zbog pogrešne primjene odredaba ZOSPO jer je njegov tužbeni zahtjev odbijen u vezi s pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. U tom kontekstu, apelant ukazuje na nedostatke i propuste pri ocjeni dokaza koji se tiču knjigovodstvene evidencije i inventurnih popisnih listova na kojima je, pored diobnog bilansa, zasnovao svoj tužbeni zahtjev, a koje su redovni sudovi pogrešno ocijenili kao tehničku dokumentaciju nepodobnu za konstituisanje određenih stvarnih prava na nepokretnostima. Takođe ukazuje da je pobijanim odlukama prihvaćeno samovoljno i samoinicijativno postupanje generalnog direktora tuženog koji je sporni poslovni objekat, vođen pod jednim inventurnim brojem, razdvojio na dva dijela, što je za posljedicu imalo podjelu jednog objekta na dva dijela iako za takav upis nije postojao zakonit pravni osnov. Za takav, prema apelantovom mišljenju, pogrešan stav, redovni sudovi nisu dali valjano obrazloženje, posebno kada se ima u vidu da ni tuženi u zemljišnoknjižnim evidencijama nije upisan kao vlasnik spornog poslovnog objekta. Smatra da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja rješenju spornog problema prišli površno, bez upuštanja u suštinu spornog odnosa, bez detaljne analize i ocjene dokaza i bez valjanog obrazloženja, proizvoljno tumačeći i primjenjujući odredbe ZOSPO. Apelant je takođe ukazao da je postupak neosnovano trajao osam godina, što se ni u kom slučaju ne može smatrati suđenjem u razumnom roku. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek je obrazložio činjenicom da je svaki od korišćenih pravnih lijekova odbijen, zbog čega su njegova prava ostala neostvarena i nezaštićena.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji i da navodima apelacije nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda, a samim tim nisu povrijeđena prava na koja je apelant ukazao.
11. Okružni sud je istakao da apelant u apelaciji ponavlja činjenice koje su utvrđene pred prvostepenim sudom i potvrđene od strane sudova koji su odlučili o žalbi i reviziji, o kojima su u presudama dati jasni razlozi. Svi navodi na koje je apelant ukazao su cijenjeni tokom prvostepenog postupka o čemu je dato obrazloženje potvrđeno u kasnijem toku postupka kao i konačnom odlukom Vrhovnog suda.
12. Tuženi smatra da su odluke sudova pravilne i na zakonu zasnovane, da je postupak proveden pravilno, te da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, o čemu su u presudama navedena jasna obrazloženja. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
14. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 6/80, 36/90 i 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 21.
Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 41.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jaci pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
15. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 6/80, 36/90 i 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 127.
(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba, o svome trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 009515 14 Rev 2 od 2. decembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 29. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. U vezi s primjenjivošću garancija prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo radi utvrđenja prava svojine na poslovnom prostoru, iz čega slijedi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjivi.
23. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza i nedostatkom obrazloženja o odlučnim činjenicama.
24. U vezi s navodima koji se odnose pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu ocjene dokazne građe i nedostatka obrazloženja, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26).
26. Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih izvedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
27. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, u toku postupka (glavne rasprave) proveo veliki broj dokaza koji su predloženi i izvedeni kako od strane apelanta tako i od strane tuženog. S tim u vezi, Okružni sud je nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i iz kojih razloga, kao i koji dokazi nisu prihvaćeni i razloge za takav stav. U tom kontekstu, Ustavni sud uočava da je apelacijom posebno ukazano na nedostatak zakonitog pravnog osnova prilikom postupanja generalnog direktora tuženog u postupku privatizacije za koji tvrdi da je samovoljno i da je za posljedicu imalo razdvajanje jednog poslovnog objekta na dva dijela, te u tom smislu pogrešan zaključak redovnih sudova koji odbijanjem tužbenog zahtjeva faktički odobrili takvo „samovoljno“ postupanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocijenio navedeni dokaz zasebno i u kontekstu svih ostalih izvedenih dokaza, te na osnovu rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, između ostalog, zaključio da inventurni list (knjigovodstvena evidencija) na čijoj nezakonitosti apelant insistira u tužbi (žalbi i reviziji), osim tehničke dokumentacije, ne predstavlja osnov za konstituisanje stvarnog prava iz tužbenog zahtjeva u smislu relevantnih odredaba ZOSPO. Pri tome su, kako zapaža Ustavni sud, redovni sudovi na sve tri sudske instance, obrazlažući neosnovanost žalbenih i revizionih navoda u tom dijelu, zauzeli identičan stav prema kojem apelant u smislu odredbi iz čl. 7 i 123 ZPP, u okolnostima konkretne pravne stvari, nije uspio dokazati da je svojinu na predmetnom poslovnom prostoru stekao po samom zakonu, na osnovu pravnog posla ili odlukom državnog organa, kako je propisano u odredbi člana 20 ZOSPO, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen.
28. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja osporenih presuda u kojima su navedeni jasni, logični i na materijalnom pravu zasnovani razlozi koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni prava, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, već je samo nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom segmentu, u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Što se tiče navoda apelacije koji se tiču dužine trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da su i ovi navodi dovedeni u vezu s činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava tvrdnjom da je „postupak neosnovano trajao osam godina, što se ni u kom slučaju ne može smatrati suđenjem u razumnom roku“. Iz navedenog proizlazi da apelant nije jasno definisao u čemu se ogleda kršenje ovog prava, niti je u tom kontekstu naveo bilo kakve razloge. Imajući u vidu trajanje postupka kao cjeline, zatim da je odlučivanje o apelantovom zahtjevu iz tužbe od 17. aprila 2007. godine kojeg je, kako iz dostavljene dokumentacije proizlazi, jasno opredijelio (precizirao) tek po okončanju dokaznog postupka 25. novembra 2010. godine (prvostepena presuda donesena 27. decembra 2010. godine) na tri sudske instance trajao osam godina (od čega po preciziranom tužbenom zahtjevu četiri godine) i da su sudovi meritorno riješili o apelantovom zahtjevu, proizlazi zaključak da su apelantovi navodi paušalni i da sami po sebi ne pokreću pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
30. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani navodi apelacije kojima je ukazano na dužinu trajanja postupka, te da stoga nije povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava takođe dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava, ocjenom dokaza i nedostatkom obrazloženja, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
32. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe, žalbe i revizije). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na tri sudske instance, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, detaljno i jasno obrazložili osporene odluke, primjenom relevantnih odredaba ZOSPO i ZPP kojima su regulisani materijalnopravni i proceduralni aspekti u postupku pred redovnim sudom, uz obrazloženja u kojima su navedeni jasni i potpuni razlozi u vezi s primjenom odredaba materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant kršenja ovih prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman