Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-86/15 (F. Z.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ne bis in idem
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-86/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 86/15, rješavajući apelaciju Frane Zovke na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. listopada 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Frane Zovke podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 K 045661 14 Kž od 3. prosinca 2014. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 K 045661 12 K od 1. lipnja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Frano Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 7. siječnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 K 045661 14 Kž od 3. prosinca 2014. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 K 045661 12 K od 2. lipnja 2014. godine.
2. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 86/15 od 17. ožujka 2015. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 27. i 30. siječnja 2017. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
5. Općinski sud i Tužiteljstvo su odgovore na apelaciju dostavili 31. siječnja i 6. veljače 2017. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene – prekršajni postupak protiv apelanta
7. Rješenjem Općinskog suda broj 53 0 Pr 016796 09 Pr od 15. travnja 2009. godine, apelant je proglašen odgovornim zato što je „…2. kolovoza 2008. godine tijekom dana u prodavaonici ispred Hotela Zenit u Neumu narušio javni red i mir međusobno verbalnim konfliktom s D. Š., a vezano za kupovinu artikla i posjedovanje dresa NK Hajduk Split (…), a potom oko 1.30 sati ispred caffe bara Hotela Sunce narušio javni red i mir vrijeđanjem, verbalnim konfliktom, a zatim fizičkim obračunom s D. Š. (…), čime je počinio prekršaj iz čl. 4. i 5. stavak 1. Zakona o javnom redu i miru Hercegovačko-neretvanskog kantona…“
8. Općinski sud je apelanta za počinjenje navedenog prekršaja kaznio novčanom kaznom u iznosu od 350,00 KM.
Osporene presude donesene u kaznenom postupku protiv apelanata
9. Tužiteljstvo je Optužnicom broj T07 0 KT 0000356 09 od 20. prosinca 2011. godine optužilo apelanta da je počinio kazneno djelo nasilničko ponašanje iz članka 362. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s kaznenim djelom teške tjelesne ozljede iz članka 172. stavak 6. KZFBiH, a drugooptuženog I. M. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) da je počinio kazneno djelo nasilničko ponašanje iz članka 362. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH.
10. Navedena optužnica je potvrđena 27. siječnja 2012. godine, a ročište za izjašnjenje o krivnji je održano 5. ožujka 2012. godine.
11. Iz stanja u spisu proizlazi da je Općinski sud tijekom dokaznog postupka proveo dokaze saslušanjem svjedoka optužbe (A. J., D. Š,. M. K., D. K., T. R., M. M., K. J. i D. P.), provođenjem vještačenja i saslušanjem vještaka medicinske struke dr. D. K. i izvršio uvid i čitanje materijalne dokumentacije.
12. Presudom Općinskog suda broj 53 0 K 045661 12 K od 2. lipnja 2014. godine, apelant i I. M. proglašeni su krivim zato što su:
„…2. kolovoza 2008. godine oko 01.30 sati u Neumu na terasi hotela 'Sunce' dok su se nalazili kao gosti za istim stolom A. J., D. Š., A. A. i S. H., prvoosumnjičeni Frano Zovko je prišao njihovom stolu i bez ikakva povoda i razloga flašom udario u lijevu stranu glave A. J., počeo razbacivati flaše i čaše sa stola, odgurnuo stol, u kom momentu s lica mjesta bježi S. H. u pravcu hotela 'Zenit', nakon čega je stolu prišao i drugoosumnjičeni I. M. i još nekoliko NN osoba, te svi zajedno bez ikakva razloga i povoda fizički nasrnuli na oštećene, udarali ih šakama i flašama, razbacivali stolove i stolice, a posljedicom kojih udaraca je oštećeni A. J. zadobio tjelesne povrede u vidu nagnječenja glave i tijela, te nagnječno-razdernu ranu lijevog tjemena, a oštećeni D. Š. tjelesnu povredu u vidu nagnječenja lica i nagnječenja tijela s ogrebotinama, koje povrede su lake tjelesne povrede, a u jednom momentu A. A., koji je zadobio povrede u predjelu glave, i D. Š. su uspjeli pobjeći s lica mjesta u smjeru Policijske stanice Neum, a za njima je potrčao drugoosumnjičeni I. M. s nekoliko NN osoba s namjerom da ih sustignu i nastave udarati, oštećeni A. J. s lica mjesta bježi, za njim je krenuo prvoosumnjičeni Frano Zovko sa nekoliko NN osoba, pa kada je A. J. stigao do kamene podzide visine 4-5 metara prvoosumnjičeni Frano Zovko i NN osoba i dalje trče za njim i prisiljavaju ga da skoči s navedene podzide, olako držeći da skakanjem s podzide se neće teško tjelesno ozlijediti, uslijed čega A. J., primoran od strane napadača, skače, posljedicom kog skakanja je zadobio prijelom lijeve potkoljenice s iščašenjem, koja povreda je teška tjelesna povreda, i dok je ležao na kamenoj podlozi prvoosumnjičeni Frano Zovko i NN osobe su ga gađali kamenjima i flašama (…), čime je počinio kazneno djelo nasilničko ponašanje iz članka 362. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. u stjecaju sa kaznenim djelom teške tjelesne povrede iz članka 172. stavak 6. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.“
13. Općinski sud je apelantu za počinjenje navedenih kaznenih djela utvrdio kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci koje se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, pa mu je za oba kaznena djela, primjenom odredbi o stjecaju, utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
14. U obrazloženju presude Općinski sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu, posebno ukazujući da apelantova obrana nije imala dokaznih prijedloga, niti je apelant iznosio svoju obranu. Naime, Općinski sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je oštećene bez ikakvog razloga napala skupina osoba, među kojima su prednjačili apelant i drugooptuženi, te da iz prikupljene medicinske dokumentacije proizlazi da su oštećeni A. J., D. Š. i A. A. tom prilikom zadobili lake tjelesne ozljede, a oštećeni A. J. je, pored navedenih ozljeda, zadobio i tešku tjelesnu ozljedu na drugoj lokaciji u blizini plaže hotela „Sunce“ prilikom pada s podzide. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da je na temelju ocjene svih provedenih dokaza, i to nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima utvrdio da je Tužiteljstvo činjenično i pravno dokazalo da su apelant i drugooptuženi počinili kaznena djela za koja se terete optužnicom, i to u vrijeme, na način i mjestu kako je opisano u izreci presude.
15. Općinski sud je dalje naveo da nije prihvatio tvrdnje apelantove obrane da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. U svezi s tim Općinski sud je ukazao da je apelant rješenjem Općinskog suda od 15. travnja 2009. godine, koje je postalo pravomoćno 15. lipnja 2009. godine, proglašen odgovornim zbog prekršaja iz čl. 4. i 5. stavak 1. Zakona o javnom redu i miru Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o javnom redu i miru) zbog toga što je kritičnog dana narušio javni red i mir vrijeđanjem, verbalnim konfliktom, a zatim fizičkim obračunom s D. Š. ispred hotela „Sunce“. U dispozitivu rješenja se ne spominje napad na A. A. i A. J. ispred hotela, niti povrede koje su zadobili oštećeni, te trčanje za A. J. i primoravanje istog da skoči s kamene podzide na plaži hotela „Sunce“, uslijed čega je zadobio teške tjelesne ozljede. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o identičnom činjeničnom opisu događaja, Općinski sud je zaključio da se zbog toga ne može ni raditi o presuđenoj stvari.
16. U svezi s odlukom o kaznenopravnoj sankciji, Općinski sud je naveo da je vodio računa o svim okolnostima iz članka 49. KZFBiH koje utječu da kazna bude manja ili veća, pa je od olakotnih okolnosti na strani apelanta cijenio njegovu mladu životnu dob, neuposlenost, te raniju neosuđivanost, dok, pored društvene opasnosti počinjenih kaznenih djela, nije pronašao posebne otegotne okolnosti koje bi upućivale na izricanje bezuvjetne kazne zatvora. U svezi s tim, Općinski sud je naveo kako smatra da se i s mjerom upozorenja-uvjetnom osudom s duljim vremenskim razdobljem provjere može postići svrha kako specijalne tako i opće prevencije.
17. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je 11. srpnja 2014. godine izjavio priziv.
18. Kantonalni sud je Presudom broj 53 0 K 045661 14 Kž od 3. prosinca 2014. godine apelantov priziv odbio kao neutemeljen, a priziv Tužiteljstva uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o kazni tako što je apelantu za počinjena kaznena djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.
19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je sjednica drugostupanjskog vijeća održana 3. prosinca 2014. godine u odsutnosti stranaka i branitelja koji u prizivu i u odgovoru na priziv nisu tražili da prisustvuju javnoj sjednici vijeća, pa o sjednici nisu bili ni obavještavani.
20. U svezi s apelantovim navodima da je ranije osuđen za isti događaj i da mu se u konkretnom slučaju ponovno sudi, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude iznio razloge zbog kojih smatra da se ne radi o istom događaju. Naime, u obrazloženju je sadržano stajalište Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) da se članak 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju mora tumačiti tako da zabranjuje kazneno gonjenje ili suđenje za drugo ,,djelo“ ako ono proizlazi iz identičnih činjenica ili činjenica koje su, u biti, iste. Iz izreke i obrazloženja prekršajnog rješenja očigledno je da je apelant osuđen za prekršaj čija definicija iz čl. 4. i 5. stavak 1. Zakona o javnom redu i miru ne uključuje nasilničko ponašanje, niti nanošenje teške tjelesne ozljede, dok su navedeni elementi ključni za kaznena djela opisana u optužnici, odnosno u izreci pobijane presude. Prema tome, u konkretnom slučaju se ne radi o istom prekršaju, odnosno kaznenom djelu jer postoji suštinska razlika u biću prekršaja odnosno kaznenog djela, pa činjenice za koje je apelant proglašen odgovornim za počinjeni prekršaj nisu iste kao one za koje je osuđen prvostupanjskom presudom. Imajući u vidu značaj načela ne bis in idem, kao i specifičnost konkretnog slučaja, Kantonalni sud je zaključio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u svezi s primjenom članka 4. ZKPFBiH.
21. Glede odluke o kazni, Kantonalni sud je obrazložio da je Tužiteljstvo, pobijajući prvostupanjsku presudu zbog prizivnog osnova odluke o kazneno-pravnoj sankciji u odnosu na apelanta i I. M., u prizivu ukazalo da se nisu stekli uvjeti da se optuženim izreknu mjere upozorenja, posebno apelantu, s obzirom na stupanj ispoljene drskosti prilikom izvršenja kaznenih djela, te s obzirom na pobude zbog kojih su djela počinjena i s obzirom na nastupjele posljedice. Potom, da je Tužiteljstvo u prizivu pravilno navelo da kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci za kazneno djelo nasilničko ponašanje iz članka 362. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH nije pravilno odmjerena jer su podcijenjene sve otegotne okolnosti koje su utvrđene za apelanta. U svezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci primjerena stupnju drskosti i bezobzirnosti u izvršenju kaznenog djela nasilničkog ponašanja, te činjenici da je u izvršenju djela značaj imala i nacionalnost oštećenih, što jasno proizlazi iz psovki koje je apelant izrekao trčeći za oštećenim A. J., što daje dodatnu težinu učinjenju kaznenog djela. S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da je kazna zatvora za izvršeno kazneno djelo teška tjelesna ozljeda pravilno odmjerena. Međutim, Kantonalni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonski uvjeti za izricanje uvjetne osude. Naime, istaknute okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud su relevantne za utvrđivanje visine zatvorske kazne, ali taj sud svoje uvjerenje da će se uvjetnom osudom postići svrha kažnjavanja, nije mogao utemeljiti na okolnostima o kojima ovisi odmjeravanje kazne, pri tome ne vodeći računa i ne dajući dovoljno pozornosti objektivnoj težini kaznenih djela i nastalim posljedicama, kao i činjenici da je apelant kaznena djela počinio u stjecaju. Prema objektivnoj ocjeni, počinjena kaznena djela su takvog karaktera i intenziteta da ukazuju na povećanu kaznenu odgovornost apelanta, a njegovo ponašanje, prema opisu radnji izvršenja kaznenih djela, kada je pokazao veći stupanj drskosti i bezobzirnosti u izvršenju kaznenog djela nasilničkog ponašanja, u znatnoj mjeri odstupa od usvojenih normi ponašanja. Prema tome, imajući u vidu težinu učinjenih kaznenih djela, način, vrijeme i mjesto izvršenja i povećan stupanj kaznene odgovornosti apelanta, nije moguće povoljno prognozirati apelantovo buduće ponašanje, o tome da bi uvjetne osude bile dovoljne da ga odvrate od toga da vrši ovakva ili bilo koja druga kaznena djela, pa je sasvim paušalan zaključak prvostupanjskog suda da je apelantu dovoljno upozorenje uz prijetnju kaznom, te da će se takvom mjerom upozorenja postići svrha kažnjavanja. Osim toga, ovakva vrsta presude ne bi postigla svoju svrhu na planu opće prevencije da bi odvratile i druge osobe od vršenja takvih kaznenih djela, što ukazuje na to da je izvršitelju ovih kaznenih djela potrebno izreći bezuvjetnu kaznu zatvora. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da je kažnjavanje apelanta kao u izreci presude nužno radi kazneno-pravne zaštite i da se ne može očekivati kako bi manje kazne po visini ili mjera upozorenja dovoljno utjecale na apelanta da više ne čini kaznena djela. Ova mjera zatvorske kazne je adekvatna stupnju apelantove kaznene odgovornosti i nastalim posljedicama i u njoj su u dovoljnoj mjeri došle do izražaja sve olakotne i otegotne okolnosti, pa sud procjenjuje da će se ovom vrstom i visinom kaznene sankcije postići zaštitna funkcija i ciljevi prevencije i da će ona utjecati kako na apelanta tako i na druge osobe da ne vrše ovakva kaznena djela.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva puta povodom istog predmeta iz članka 7. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da njegova obrana nije bila obaviještena o terminu održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, čime mu je apsolutno povrijeđeno pravo na obranu. U svezi s tim apelant ističe da je 11. srpnja 2014. godine podnio priziv Kantonalnom sudu putem Općinskog suda, a da je Zakon o izmjenama i dopunama ZKPFBiH stupio na snagu 24. srpnja 2014. godine, iz čega proizlazi da nije bio dužan tražiti da bude obaviješten o sjednici drugostupanjskog vijeća. Dalje navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je od potvrđivanja optužnice do donošenja pravomoćne presude proteklo razdoblje od tri godine, pri čemu se dokazni postupak bez opravdanih razloga vodio dvije godine jer su pretresi više puta odgađani zbog nedolaska svjedoka optužbe. Apelant je također naveo da je drugostupanjski sud bez ikakvog razloga uvažio priziv Tužiteljstva glede odluke o kazni iako priziv Tužiteljstva ne sadrži ni minimum činjenica i okolnosti vezanih za konkretni događaj, a apelantov priziv je odbijen zbog nekonkretizacije razloga. Najzad, apelant ukazuje da ga je Općinski sud Rješenjem broj 53 0 Pr 016796 09 Pr od 15. travnja 2009. godine proglasio odgovornim za remećenje javnog reda i mira izvršenog istog dana, i to konkretno vrijeđanjem, verbalnim konfliktom i fizičkim obračunom, koji prekršaj očigledno predstavlja isto ponašanje, istog okrivljenika u istom vremenskom okviru, iz čega proizlazi da je apelantu suđeno za isto djelo. b)Odgovor na apelaciju
23. Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka, ocjenom svih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, primjenom relevantnih zakonskih odredbi, donio prvostupanjsku presudu. Apelantovi navodi da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao tri godine i da su pretresi odgađani zbog nedolaska svjedoka D. Š. su netočni jer prvostupanjski sud nikada nije odložio glavnu raspravu zbog nedolaska navedenog svjedoka jer su se na tim ročištima provodili drugi dokazi, a sud nije mogao izdati naredbu za dovođenje jer je potpis na dostavnicama bio nečitak. Također, postupak pred prvostupanjskim sudom je bio otežan zato što su se druga dva svjedoka sa svojim prebivalištem nalazila u Švicarskoj, pa je njihov dolazak zbog radnih obveza bio onemogućen, a posebno treba istaknuti da je zbog nedolaska drugooptuženog rasprava na kojoj su pristupili svjedoci A. A. i H. S. koji borave u Švicarskoj odložena jer nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za održavanje. U svezi s apelantovim navodima da je dva puta osuđen za isto djelo, Općinski sud je naveo da ti navodi nisu točni jer je apelant rješenjem Općinskog suda od 15. travnja 2009. godine proglašen krivim zbog narušavanja javnog reda i mira iz čl. 4. i 5. Zakona o javnom redu i miru koje radnje ne uključuju nasilničko ponašanje, niti nanošenje teške tjelesne ozljede, što je obilježje kaznenih djela koja se stavljaju apelantu u kaznenom postupku za koja je proglašen krivim.
24. Tužiteljstvo je istaknulo da je presuda Kantonalnog suda utemeljena, da je sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze, cijenio prizivne navode obrane i optužbe, te uvažio priziv Tužiteljstva u dijelu odluke o kaznenoj sankciji. Pored ostalih prizivnih navoda, Kantonalni sud je razmotrio i prigovor da se radi o presuđenoj stvari, te utvrdio da su ti navodi neutemeljeni uz obrazloženje da se ne može prihvatiti da je u prekršajnom postupku optuženi odgovarao za prekršaj čiji je činjenični opis identičan opisu kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret, a tako ni prvostupanjski sud u tom pogledu svojom presudom nije počinio povrede odredaba ZKPFBiH na apelantovu štetu. V.Relevantni propisi
25. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi:
Kaznena djela protiv javnog reda i pravnog prometa Članak 362.
Nasilničko ponašanje (1) Tko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugoga, nasiljem prema drugome, izazivanjem tuče ili osobito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Tko krivično djelo iz stavka 1. ovoga članka učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročeno teško poniženje više osoba, ili je neka osoba lako tjelesno ozlijeđena, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Članak 172. st. (1) i (6).
Teška tjelesna ozljeda (1) Tko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(6) Tko kazneno djelo iz st. od 1. do 3. ovoga članka učini iz nehaja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
26. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja prvostupanjskog postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 4.
Ne bis in idem Nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.
Slobodna ocjena dokaza Članak 16.
Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296. stavak 2.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Odjeljak 1 ‐ Žalba na prvostupanjsku presudu Članak 313.
Povrede Kaznenog zakona Povreda Kaznenog zakona postoji ako je Kazneni zakon povrijeđen u pitanju:
c) postoje li okolnosti koje isključuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ili je progon isključen uslijed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena.
Članak 319. st. (1)i (4) Sjednica vijeća (1) O sjednici vijeća obavijestit će se tužitelj, optuženik i njegov branitelj.
(4) Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje sjednice vijeća.
27. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 59/14 od 23. srpnja 2014. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 4.
Članak 319. mijenja se i glasi:
„Članak 319.
Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužitelj, optuženik, njegov branitelj, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća. […] (3) Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice Vijeća. […] (8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stavka 1. ovog članka nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostupanjskog suda, sjednica će se održati bez njihove nazočnosti."
Članak 5.
Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH".
28. Zakon o javnom redu i miru Hercegovačko-neretvanskog kantona („Narodne novine Hercegovačko neretvanskog kantona“ broj 2/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 4.
Tko na javnom mjestu remeti javni red i mir svađom, vikom, nepristojnim ili drskim ponašanjem, kaznit će se novčanom kaznom od 50 KM na licu mjesta.
Članak 5.
Tko na javnom mjestu remeti javni red i mir izazivanjem, sudjelovanjem ili pomaganjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog, kaznit će se novčanom kaznom od 300 do 500 KM, ili kaznom zatvora do 30 dana.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 53 0 K 045661 14 Kž od 3. prosinca 2014. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 3. prosinca 2014. godine, a da je apelant apelaciju podnio 7. siječnja 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
33. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo iz članka 7. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
35. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] 3) Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: […]
c) da se brani osobno ili posredstvom branitelja po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branitelja kada to zahtijevaju interesi pravde; […]
36. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenih djela nasilničko ponašanje i teška tjelesna ozljeda, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela
37. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
38. U skladu s praksom Europskog suda, početak relevantnog razdoblje u kaznenim stvarima, pri ocjeni razumnog roka, vezuje se za trenutak u kojem je osoba koja je u pitanju postala svjesna da je osumnjičena za kazneno djelo jer od tog trenutka ima interes da o postojanju ove sumnje sud donese odluku. Ovakvo određivanje relevantnog razdoblja očito je u slučajevima u kojim je uhićenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Europski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. lipnja 1968. godine, stavak 19., Dobbertin protiv Francuske, presuda 13089/87 od 25. veljače 1993. godine, st. 9. i 138.). Dalje, za kraj relevantnog razdoblja uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost glede pravne pozicije osobe koja je u pitanju. U tom smislu, Europski sud i u kaznenim i u građanskim stvarima primjenjuje jednake kriterije. Pri tome u kaznenom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe mora biti konačna. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja kaznenog postupka (vidi Wemhoff, stavak 18.).
39. Međutim, imajući u vidu da apelant u konkretnom slučaju ukazuje na duljinu trajanja postupka od trenutka potvrđivanja optužnice, Ustavni sud će duljinu trajanja predmetnog postupka razmotriti od 27. siječnja 2012. godine do trenutka donošenja drugostupanjske presude od 3. prosinca 2014. godine, dakle razdoblje koje je trajalo dvije godine i deset mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka
40. Rukovodeći se naprijed navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Europskog suda, Ustavni sud, najprije glede ocjene složenosti predmeta, primjećuje da se predmetni postupak vodio protiv apelanta i drugooptuženog u svezi s izvršenjem kaznenog djela nasilničko ponašanje i teška tjelesna ozljeda. S obzirom na složenost pitanja u predmetnom postupku, te broj svjedoka koje je bilo potrebno ispitati i druge dokaze koje je trebalo provesti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu.
41. U odnosu na postupanje redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da je sudac za prethodno saslušanje Općinskog suda, nakon potvrđivanja optužnice u relativno kratkom roku zakazao ročište za izjašnjenje o krivnji (5. ožujka 2012. godine), te da je prvostupanjsku presudu donio 2. lipnja 2014. godine, odnosno nakon proteka nešto više od dvije godine. U svezi s tim razdobljem, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo da apelantove tvrdnje da se postupak vodio iz razloga nedolaska svjedoka D. Š. koji je devet puta uredno pozivan nisu točni, budući da nikada prvostupanjski sud nije odložio glavnu raspravu zbog nedolaska navedenog svjedoka jer su se na tim ročištima provodili drugi dokazi, a Općinski sud nije mogao izdati naredbu za dovođenje jer je potpis na dostavnicama bio nečitak. Taj sud je također istaknuo da je postupak pred prvostupanjskim sudom bio otežan zato što su se druga dva svjedoka sa svojim prebivalištem nalazila u Švicarskoj, kao i da je glavna rasprava kojoj su pristupili svjedoci koji borave u Švicarskoj bila odložena i zbog nedolaska drugooptuženog I. M. Dovodeći navedeno obrazloženje Općinskog suda u vezu s činjenicom da je u konkretnom slučaju na glavnom pretresu saslušano devet svjedoka, te provedeni brojni materijalni dokazi, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud bezrazložno odugovlačio predmetni kazneni postupak. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud drugostupanjsku presudu od 3. prosinca 2014. godine donio nakon proteka nešto više od četiri mjeseca od podnošenja apelantovog priziva (11. srpnja 2014. godine), zbog čega Ustavni sud ne nalazi da je postupanje toga suda utjecalo na duljinu trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi da su redoviti sudovi svojim postupanjem značajnije utjecali na duljinu trajanja predmetnog postupka. Najzad, glede apelantovog ponašanja, Ustavni sud na temelju stanja u spisu ne nalazi ni da je apelant u značajnijoj mjeri doprinio duljini trajanja predmetnog postupka.
42. Stoga, imajući u vidu da se radi o relativno složenom postupku u kojem su tijekom prvostupanjskog postupka postojale objektivne okolnosti zbog kojih je taj postupak trajao nešto više od dvije godine i da nema elemenata koji bi ukazivali da su Općinski i Kantonalni sud odugovlačili postupak, Ustavni sud nalazi da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je zbog duljine kaznenog postupka koji je, u dijelu u kojem apelant ukazuje na duljinu trajanja postupka, ukupno trajao dvije godine i deset mjeseci povrijeđeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje
43. Apelant, također, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je drugostupanjski sud bez ikakvog razloga uvažio priziv Tužiteljstva glede odluke o kazni iako Tužiteljstvo u tom pogledu nije izjavilo priziv, te da eventualne psovke na nacionalnoj osnovi nisu mogle biti otegotna okolnost, već samo konstitutivni element kaznenog djela za koje je apelant osuđen. Apelant, također, tvrdi da njegova obrana nije obaviještena o terminu održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, čime mu je apsolutno povrijeđeno pravo na obranu.
44. Razmatrajući apelantove navode kojima se, u biti, ukazuje na primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
45. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava.
46. Razmatrajući apelantove navode kojima osporava odluku o kazni, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u dijelu odluke o kazni dao potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud prilikom donošenja odluke kojom je preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u dijelu odluke o kazni, uzeo u obzir sve okolnosti na strani apelanta koje je smatrao značajnim i naveo jasne i detaljne razloge zbog kojih je zaključio da izrečena kazna za počinjeno kazneno djelo nasilničko ponašanje nije pravilno odmjerena jer su podcijenjene sve otegotne okolnosti koje su utvrđene za apelanta, te naveo detaljne razloge zbog kojih je zaključio da je prvostupanjski sud izveo paušalan zaključak da je apelantu dovoljno upozorenje uz prijetnju kaznom i da će se takvom mjerom postići svrha kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke glede odluke o kazni dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZFBiH, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
47. U odnosu na apelantove navode da nije obaviješten o sjednici vijeća u smislu članka 319. stavak 1. ZKPFBiH, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na obranu, Ustavni sud naglašava da optuženi mora imati mogućnost osobno prisustvovati sjednici suda, te da se ovo pravilo odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostupanjskim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o prizivima, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja kada prisustvo optuženog nije značajno.
48. U svezi s tim Ustavni sud ukazuje da su prema praksi Europskog suda članak 6. stavak 1. i stavak 3. točka c) Europske konvencije uvijek povrijeđeni kada apelant nije bio pozvan na sjednicu prizivnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda kaznenog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniteljevo osobno viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu prizivnog vijeća (vidi Europski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. siječnja 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. ožujka 1987. godine, A.115, strana 25.). Tako, u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. se navodi: „[A] Kaznena optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Kazneni postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom... [T] Europska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju prizivne ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju licima koja su podložna zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih temeljnih garancija sadržanih u članku 6. Europske konvencije. Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u prizivu za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih osobno prezentira pred prizivnim vijećem, a takva je mogućnost predviđena domaćim kaznenim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnome, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije.“ U tom kontekstu su i navodi iz točke 57. presude Europskog suda Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi: „U svezi s aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje prizivnom vijeću, prizivni sud nije ponovno razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi priziva sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samoga zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koje bi opravdale saslušanje o prizivu. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalitelja će biti dopušteno.“
49. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Službene novine FBiH“ broj 59/14), koji je objavljen 23. srpnja 2014. godine i koji je stupio na snagu narednog dana od dana objave, izmijenjen članak 319. ZKPFBiH koji je ranije propisivao obvezno pozivanje stranaka na sjednicu drugostupanjskog vijeća na način da je propisano da će o sjednici vijeća biti obaviještene stranke koje su u prizivu ili odgovoru na priziv tražile da budu obaviještene o sjednici vijeća. Dakle, iz činjeničnog stanja konkretnog predmeta proizlazi da je apelant 11. srpnja 2014. godine u predmetnom postupku predao priziv Općinskom sudu, tako da u smislu ranijeg zakona on nije imao obvezu u prizivu tražiti da bude obaviješten o sjednici drugostupanjskog vijeća, ali ga to nije sprječavalo da zahtijeva prisustvovanje sjednici drugostupanjskog vijeća kako bi ponudio činjenice i dokaze za koje smatra da su mu korisni i koje bi prezentirao vijeću. Uostalom, imajući u vidu da je sjednica drugostupanjskog vijeća održana 3. prosinca 2014. godine, a da je izmijenjeni članak 319. ZKPFBiH stupio na snagu 24. srpnja 2014. godine, dakle samo 12 dana od dana predaje priziva sudu, Ustavni sud zapaža da je apelant obavještenje o sjednici drugostupanjskog suda mogao zatražiti naknadnim podneskom s obzirom na to da su apelantu, koga je zastupao punomoćnik, očigledno mogle biti poznate izmjene zakonskih odredaba koje se odnose na zakazivanje sjednica drugostupanjskog vijeća. Nadalje, Ustavni sud zapaža da o sjednici drugostupanjskog vijeća nisu bili obaviješteni, niti su joj prisustvovali, predstavnici Tužiteljstva jer ni oni to u prizivu odnosno eventualnoj dopuni priziva nisu zatražili. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi zauzeo stajalište da „ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostupanjski sud, sukladno zakonu, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostupanjskog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1124/05 od 9. veljače 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 45/06, stavak 31. i Odluka broj AP 2367/08 od 7. travnja 2011. godine, st. 35.-43., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neutemeljeni apelantovi navodi da mu je zbog nedostavljanja obavještenja o terminu održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća povrijeđeno pravo iz članka 6. st. 1. i 3. točka
c) Europske konvencije.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te članka 6. stavak 3. točka c) Europske konvencije u cijelosti neutemeljeni.
2. Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu
51. Članak 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju glasi:
1. Nikome se ne smije ponovno suditi, niti se smije ponovo kazniti u kaznenom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen sukladno zakonu i kaznenom postupku te države.
2. Odredbe prethodnog stavka ne sprječavaju ponovno otvaranje predmeta sukladno zakonu i kaznenom postupku određene države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta.
3. Ovaj članak se ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije.
52. Apelant tvrdi da mu je u kaznenom postupku suđeno za isto djelo, odnosno da je postojala dvostrukost postupka jer je Rješenjem Općinskog suda broj 53 0 Pr 016796 09 Pr od 15. travnja 2009. godine proglašen odgovornim za remećenje javnog reda i mira izvršenog istog dana, i to konkretno vrijeđanjem, verbalnim konfliktom i fizičkim obračunom, koji prekršaj očigledno predstavlja isto ponašanje, istog okrivljenika u istom vremenskom okviru.
53. Ustavni sud naglašava da je o sličnim pravnim pitanjima Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) odlučivao u predmetima Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Muslija protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. siječnja 2014. godine), potom u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi Europski sud, Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. srpnja 2009. godine), a također i Ustavni sud (slijedeći praksu Europskog suda u predmetu Maresti protiv Hrvatske) u predmetu broj AP 133/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 133/09 od 30. ožujka 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 38/12).
54. Europski sud je u predmetu Maresti protiv Hrvatske, pozivajući se na stajališta iz predmeta Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Europski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. veljače 2009. godine), utvrdio da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja u smislu članka 4. Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Je li prva kazna po svojoj prirodi bila kaznenopravna?; b) Je li djelo zbog kojeg je apelant kazneno gonjen isto (idem)?, te c) Je li postojala dvostrukost postupka (bis)? Stoga će Ustavni sud apelantove navode da je za isto djelo suđen dva puta, ispitati u skladu s navedenim stajalištima Europskog suda.
a) Je li prva kazna po svojoj prirodi bila kaznenopravna?
55. Prema stajalištu Europskog suda, pravno označavanje postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo relevantnosti za primjenu načela ne bis in idem na temelju članka 4. stavak 1. Protokola broj 7, inače bi primjena te odredbe bila ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom Europske konvencije (vidi Europski sud, Storbraten protiv Norveške [dec.], broj 12277/04, ECHR 2007 [izvodi], s daljnjim referencama). Pojam „kazneni postupak“ u tekstu članka 4. Protokola broj 7 treba tumačiti u svjetlu općih načela koja se odnose na odgovarajuće riječi „optužba za kazneno djelo“ i „kazna“ u čl. 6. i 7. Europske konvencije (vidi Europski sud, Haarvig protiv Norveške [dec.], broj 11187/05, 11. prosinca 2007. godine; Rosenquist protiv Švedske [dec.], broj 60619/00, 14. rujna 2004. godine; Manasson protiv Švedske [dec.], broj 41265/98, 8. travnja 2003. godine; Göktan protiv Francuske, broj 33402/96, st. 48, ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, 23. rujna 1998. godine, stavak 35., Izvješća 1998. VII i Nilsson protiv Švedske [dec.], broj 73661/01, ECHR 2005).
56. U utvrđenoj praksi Europskog suda postavljena su tri mjerila koja su općepoznata kao „mjerila Engel“ (vidi Europski sud, Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. travnja 1976. godine, serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o optužbi za kazneno djelo. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stupanj težine kazne kojoj je dotična osoba moguće izložena. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakog mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka glede postojanja optužbe za kazneno djelo (vidi Europski sud, Jussila protiv Finske [GC], broj 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006. i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 39665/98 i 40086/98, st. 82-86, ECHR 2003 X).
57. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Europski sud u predmetu Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, aplikacija broj 32042, presuda od 14. siječnja 2014. godine), koji je po svome činjenično-pravnom supstratu sličan konkretnom predmetu, ispitujući navedena načela po aplikaciji aplikanta, koji je tvrdio da mu je povrijeđeno pravo iz članka 4. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju zbog činjenice da je proglašen odgovornim za prekršaj iz članka 3. Zakona o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona, a potom kazneno odgovarao i proglašen krivim za kazneno djelo nanošenje teške tjelesne ozljede iz članka 172. KZFBiH, zaključio: „Aplikant je 'osuđen' u prekršajnom postupku koji se u autonomnom značenju ovog termina u Konvenciji izjednačava s 'kaznenim postupkom'. Nakon što je ova 'osuda' postala pravomoćna, on je proglašen krivim za kazneno djelo koje se odnosilo na isto ponašanje za koje je kažnjen u prekršajnom postupku i koje je obuhvaćalo u biti iste činjenice.“ Ustavni sud, također, ukazuje da je u Odluci broj AP 2028/11 od 8. svibnja 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao primjenu navedenih standarda u svezi s prekršajem iz članka 5. Zakona o javnom redu i miru, za koji je i apelant u predmetnom slučaju proglašen krivim i u kojem je naveo „… Ustavni sud dalje opaža kako su u konkretnom predmetu apelanti odgovarali za prekršaj iz članka 5. Zakona o javnom redu i miru, za koji je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do 30 dana. Prvoapelantu je u prekršajnom postupku izrečena novčana kazna od 400 KM, a drugoapelantu novčana kazna od 300 KM. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje kako je svrha kazne u prekršajnom postupku spriječiti ponašanje kojim se na nedozvoljen način remeti red, mir, normalan način života, stvara uznemirenost, narušava sigurnost građana i drugo, te spriječiti učinitelja da čini prekršaje i preodgojiti ga, te odgojno utjecati na druge da ne čine prekršaje, jača moral i utječe na razvijanje odgovornosti i stege građana, a što čini obilježja i kaznene sankcije. U konkretnom slučaju svrha kazne je osigurati poštovanje propisa kojima se uređuje oblast javnog reda i mira, te sankcionirati osobe koje krše te propise. Dakle, svrha kazne u prekršajnom postupku je odvraćanje i sankcioniranje bez obzira na stupanj njezine težine. Ustavni sud zaključuje kako priroda djela za koja su apelanti proglašeni odgovornima i za koja su im izrečene sankcije (…) ulaze u sferu 'kaznenoga postupka' prema sadržaju članka 4. Protokola broj 7…“
58. Stoga, i u slučaju koji je predmet apelacije iz ove odluke, polazeći od navedene prakse Europskog i Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, Ustavni sud zaključuje da i priroda djela za koje je apelant proglašen odgovornim i za koje mu je izrečena sankcija u prekršajnom postupku, koji je pravomoćno okončan Rješenjem Općinskog suda broj 53 0 Pr 016796 09 Pr od 15. travnja 2009. godine, nesporno ulazi u sferu kaznenog postupka prema sadržaju članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.
b) Jesu li djela zbog kojih se apelant goni ista (idem)?
59. Članak 4. Protokola broj 7 uspostavlja jamstvo da se nikome neće suditi, odnosno da nitko neće biti kažnjen za djelo za koje je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen. U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije ([GC], broj 14939/03, 10. veljače 2009. godine) Europski sud je primijetio da praksa koju je taj sud stvorio tijekom povijesti primjene članka 4. Protokola broj 7 ukazuje na postojanje nekoliko pristupa kada je riječ o pitanju jesu li djela za koja je aplikant bio kazneno gonjen ista. Nastojeći okončati tu pravnu nesigurnost, Sud je odlučio dati usuglašeno tumačenje pojma „ista djela“, odnosno elementa idem sadržanog u načelu ne bis in idem (op. cit. Muslija protiv Bosne i Hercegovine, točka 32.). U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije sud je iskazao stajalište da se članak 4. Protokola broj 7 mora tumačiti tako da zabranjuje kazneno gonjenje ili suđenje za drugo djelo ako ono proizlazi iz identičnih činjenica ili činjenica koje su u biti iste (ibid, točka 33.). U predmetu Muslija Europski sud je utvrdio kako je aplikant proglašen krivim za isti postupak prema istoj žrtvi i u isto vrijeme kako u prekršajnom tako i u kaznenom postupku. U svezi s tim, Europski sud je utvrdio kako definicija prekršaja iz članka 3. stavak 1. točka 2. Zakona o javnom redu i miru, kao takva, ne uključuje nanošenje tjelesne ozljede, dok je taj element ključni za kazneno djelo nanošenja teške tjelesne ozljede iz članka 172. KZ-a. Međutim, sud za prekršaje je u svom rješenju izričito rekao kako je aplikant kriv zato što je, inter alia, udario M. P. u predjelu lica i cijelog tijela. Fizički napad na M. P. tako predstavlja obilježje prekršaja za koji je aplikant proglašen krivim. U kaznenom postupku pred Općinskim sudom aplikant je ponovno proglašen krivim zato što je, inter alia, udarao M. P. Događaji opisani u odlukama koje su donesene u oba postupka odigrali su se oko 18.40 sati 12. veljače 2003. godine u stanu M. P. u Kaknju. Europski sud je zaključio kako se obje odluke odnose na potpuno isti događaj i iste radnje (bez obzira na to što je u odluci Općinskog suda navedeno da se događaj odigrao oko 19 sati), da se činjenice koje se odnose na ova dva djela moraju stoga smatrati, u biti, istim u smislu članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.
60. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da definicija prekršaja iz članka 5. Zakona o javnom redu i miru kao jednu od radnji izvršenja propisuje i postojanje fizičkog napada na drugog, ali kao takva ne uključuje nanošenje tjelesne ozljede kao posljedicu fizičkog napada, dok je taj element jedan od ključnih elemenata za kazneno djelo iz članka 362. stavak 2. KZFBiH, za koje je apelant proglašen krivim. Ustavni sud zapaža da je apelant u prekršajnom postupku, između ostalog, proglašen odgovornim da je „…oko 1.30 sati ispred caffe bara Hotela Sunce narušio javni red i mir vrijeđanjem, verbalnim konfliktom a zatim fizičkim obračunom s D. Š.“. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant u kaznenom postupku u relevantnom dijelu, između ostalog, proglašen krivim zbog toga što je „…oko 1.30 sati u Neumu na terasi hotela 'Sunce' dok su se nalazili kao gosti za istim stolom A. J., D. Š., A. A. i S. H., (…) prišao njihovom stolu i bez ikakva povoda i razloga (…) počeo razbacivati flaše i čaše sa stola, odgurnuo stol (…), nakon čega je stolu prišao i drugoosumnjičeni I. M. i još nekoliko NN osoba, te svi zajedno bez ikakva razloga i povoda fizički nasrnuli na oštećene, udarali ih šakama i flašama, razbacivali stolove i stolice, a posljedicom kojih udaraca je (…) oštećeni D. Š. zadobio tjelesnu ozljedu u vidu nagnječenja lica i nagnječenja tijela s ogrebotinama, koje ozljede su lake tjelesne ozljede…“. Dovodeći opise radnji izvršenja u vezu s djelima koja su apelantu stavljena na teret, proizlazi da je postupanje za koje je apelant proglašen odgovornim u prekršajnom postupku jedino obuhvatilo postojanje fizičkog obračuna s D. Š. Međutim, u opisu prekršaja nije bilo obuhvaćeno i nanošenje lakih tjelesnih ozljeda prema oštećenom D. Š. koje, prema opisu kaznenog djela, nisu nastupile isključivo kao posljedica apelantovih radnji, već kao posljedica zajedničkog djelovanja apelanta, drugooptuženog I. M. i još nekoliko NN osoba, pa zbog toga fizički obračun apelanta i D. Š. nije moguće dovesti u vezu isključivo s nanošenjem lakih tjelesnih ozljeda, pa da bi se ta radnja mogla smatrati jednim djelom, kao što je to slučaj u predmetu Muslija. Stoga, Ustavni sud zapaža da iz opisa navedenih djela proizlazi da radnje za koje je apelant proglašen krivim presudama osporenim u ovom apelacijskom postupku nisu ušle u sastav prekršaja za koji je apelant proglašen odgovornim ranijim rješenjem Općinskog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u prekršajnom postupku, koji je proveden prije kaznenog, nisu bile obuhvaćene ni druge apelantove radnje prema drugim oštećenim, kao ni okolnost da je te radnje počinio zajedničkim djelovanjem s drugim osobama. Sve ovo su detaljno i jasno obrazložili i redoviti sudovi. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o istim djelima, odnosno o istom „predmetu“ u smislu članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.
c) Je li postojala dvostrukost postupka (bis)?
61. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o istom predmetu, Ustavni sud smatra da nije postojala ni dvostrukost postupka s obzirom na to da se pravomoćno Rješenje Općinskog suda broj 53 0 Pr 016796 09 Pr od 15. travnja 2009. godine i osporene osuđujuće presude protiv apelanta odnose na različite radnje koje su u prekršajnom postupku kvalificirane kao narušavanje javnog reda i mira, a u kaznenom kao kazneno djelo nasilničko ponašanje i nanošenje teške tjelesne povrede. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom segmentu nije došlo do povrede prava iz članka 4. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom kaznenom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije u situaciji kada je kazneni postupak, u dijelu u kojem apelant ukazuje na duljinu trajanja postupka, trajao dvije godine i deset mjeseci, a nema elemenata koji bi ukazivali da su Općinski i Kantonalni sud odugovlačili postupak.
63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije budući da je Kantonalni sud prilikom preinačavanja odluke o kazni dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje glede olakotnih i otegotnih okolnosti, te dao jasno obrazloženje zbog kojeg smatra da se u konkretnom slučaju uvjetnom osudom ne bi postigla svrha kažnjavanja. Osim toga, u predmetnom postupku nije dovedeno u pitanje ni poštovanje garancija iz članka 6. stavak 3. točka c) Europske konvencije kada apelant i njegov branitelj, u skladu s važećim zakonskim odredbama, nisu bili obaviješteni o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća.
64. Također, nema kršenja načela ne bis in idem iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, kada se odluka o kažnjavanju apelanta u prekršajnom postupku i odluka o kažnjavanju apelanta u kaznenom postupku ne odnose na kažnjavanje za iste radnje, odnosno djela.
65. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman