Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2338/17 (M.M. i R. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2338/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2338/17, rješavajući apelacije M. M. i Radivoja Markovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. M. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 166993 16 Rev od 15. februara 2017. godine i Radivoje Marković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 188590 16 Rev od 20. juna 2017.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2338/17
1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 166993 16 Rev od 15. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom presudom odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 166993 16 Gž od 13. jula 2016. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 166993 13 P od 7. aprila 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužene (Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) na ime naknade nematerijalne štete (duševnih i fizičkih bolova za vrijeme logorskog života, te umanjenja opšte životne aktivnosti) solidarno isplate određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za naknadu nematerijlane štete prouzrokovane protivpravnim lišenjem slobode i držanjem u zarobljeništvu u preciziranom vremenskom periodu od 7. avgusta 1992. do 23. oktobra 1992. godine u logorima na teritoriji Republike Srpske. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja od strane tužene Republike Srpske. Dalje je navedeno da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, šteta čija se naknada traži u ovoj parnici je nastala 1992. godine, pa i pod uslovom da je za istu (po nekom od zakonom priznatih osnova) odgovorna tužena Republika Srpska, kako je od podnošenja tužbe (10. aprila 2013. godine) protekla 21 godina, odnosno 17 godina od dana prestanka rata i ukidanja neposredne ratne opasnosti (19. juna 1996. godine), prošao je rok u kojem je apelant mogao zahtijevati naknadu štete putem suda, u smislu odredaba člana 360. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga je navedeno da apelantova reviziona tvrdnja o primjeni člana 377. ZOO imala bi svoje uporište u slučaju da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca krivičnog djela iz kojeg je nastala šteta i da je u odnosu na ovog pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivično djela i krivične odgovornosti. S tim u vezi je, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda (za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan, u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), domaćeg ili međunarodnog, kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, a čijim izvršenjem je tužitelj pretrpio štetu. Vrhovni sud je ukazo da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Ustava Republike Srpske, a ni Evorpske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredbi ZOO, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu prava na naknadu štete. Dalje je navedeno da zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira - rokova za realizaciju naknade štete, kao u ovom slučaju, su opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcionisanja pravnog sistema. Vrhovni sud je zaključio da naprijed navedeno ukazuje da je apelant svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisani vremenski period, izgubio mogućnost da sudskim putem ishodi naknadu pretrpljene štete i pod uslovom da je tužena Republika Srpska odgovorna za njen nastanak.
AP-3863/17
3. Radivoje Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 188590 16 Rev od 20. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom presudom odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 188590 12 Gž od 26. aprila 2016. godine, kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 188590 11 P od 21. decembra 2011. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade nematerijalne štete (duševnih bolova usljed protivpravnog lišenja slobode, tj. zatočenja i nehumanog postupanja prema njemu u logoru) isplati određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari je naknada nematerijalne štete koju apelant potražuje od tuženog po osnovu pretrpljenih duševnih bolova usljed protivpravnog lišenja slobode, tj. zatočenja i nehumanog postupanja prema njemu u logoru na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u periodu od 2. maja do 25. avgusta 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, i po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju se nije mogao primijeniti privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO, kako su pravilno cijenili i obrazložili nižestepeni sudovi, nego zastarni rok propisan odredbom člana 376. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da kako je sporna šteta nastala u ratu i po ocjeni ovog suda, to je početak roka zastarjelosti trebalo računati od kada je prestala neposredna ratna opasnost (23. decembra 1996. godine), jer je od tada tužitelju bio omogućen pristup sudu. Vrhovni sud je također ukazao da je apelant za štetu nastalu usljed njegovog zatvaranja, kao i činjenicu ko ga je zatvorio znao kada je pušten na slobodu 25. avgusta 1992. godine, pa s obzirom da je tužba podnesena 5. marta 2008. godine, ovo potraživanje je zastarjelo u smislu člana 376. stav 1. ZOO (protekom subjektivnog trogodišnjeg roka - 23. decembra 1999. godine), kao i u smislu člana 376. stav 2. ZOO (protekom objektivnog petogodišnjeg roka- 23. decembra 2001. godine).
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2338/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek, zabranu diskriminacije itd.), kao da je došlo do povrede III Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima i Konvencije o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, te prava iz Univerzalne deklaracije i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
10. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana
377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman