Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2456/15 (H. K.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2456/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2456/15, rješavajući apelaciju Huseina Kurtovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Kurtovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 041647 14 Gž od 20. februara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Husein Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Kurbegović, advokat iz Bihaća, podnio je 15. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 041647 14 Gž od 20. februara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog JU „Stanouprava“ Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 22. juna i 20. jula 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 041647 12 P od 24. oktobra 2014. godine tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog prekoračenja roka ugovorenog ugovorom o građenju isplati iznos od 7.360,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. juna 2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.770,30 KM.
6. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je među strankama nesporno da je članom 8. Odluke Općinskog vijeća Općine Bihać o izgradnji i zajedničkom učešću u finansiranju izgradnje stambeno-poslovne zgrade u naselju Ozimice I u Bihaću od 15. maja 2009. godine određeno da je nosilac investicionih aktivnosti u ime Općine Bihać tuženi koji će obavljati sve administrativne i tehničke poslove u realizaciji navedene investicije. Istaknuto je da je u izmjeni navedene odluke od 26. aprila 2010. godine status tuženog ostao isti.
7. Ukazano je da je na osnovu navedenih odluka tuženi s Općinom Bihać kao investitorom zaključio Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa, prava i obaveza u izgradnji stambeno-poslovnog objekta STO 1 i STO 2 od 15. juna 2010. godine, te da je članom 5. stav 1. navedenog sporazuma ugovoreno da je tuženi nosilac investicionih aktivnosti u ime Općine Bihać, izuzev aktivnosti vezanih za zaključenje ugovora o građenju s izvođačem radova kome je povjerena izgradnja ovih objekata.
8. Dalje je navedeno da je na osnovu ovlaštenja iz navedenih odluka tuženi s apelantom 5. juna 2009. godine zaključio ugovor o zajedničkom finansiranju izgradnje i kupovine stana. Članom 10. navedenog ugovora apelant i tuženi su ugovorili da će zaključiti kupoprodajni ugovor u skladu s konačnom prodajnom cijenom stana i konačno utvrđenom površinom stana prema glavnom projektu u roku od 30 dana od dana izdavanja upotrebne dozvole, odnosno isplate cjelokupne cijene za stan iz člana 1. ovog ugovora.
9. Dalje je prvostepeni sud iz apelantovog iskaza utvrdio da je apelant od zaključenja ugovora podstanar i da plaća kiriju u iznosu od 250,00 KM, da mu je kada su potpisivali ugovor rečeno da će rok završetka zgrade biti otprilike za godinu dana, da je apelant više puta razgovarao i s bivšim i s novim direktorom tuženog, te sa sadašnjim načelnikom Općine koji je obećavao da će završiti zgradu, a „sada je od marta“ počeo da im refundira po 200,00 KM na ime stanarine. Dalje je ukazano da je svjedok A. S., bivši direktor tuženog, izjavio da je bio direktor u periodu zaključenja ugovora s apelantom i da je investitor u ovom projektu Općina, zajedno s kupcima stanova, da je Kantonalni stambeni fond odobravao kredite kupcima stanova, da su sredstva bila na jednom od računa i da su izvođaču radova plaćali s tog računa, da ugovorom koji je potpisan između kupaca i tuženog nigdje decidirano nije preciziran rok izgradnje. Nadalje, svjedok J. A., direktor i vlasnik firme „Domoinvest“, izjavio je da je potpisao ugovor o izvođenju radova za izgradnju boračkih zgrada u Bihaću STO 1 i STO 2 s investitorom – Općinom Bihać, te da je rok za završetak radova istekao u junu 2011. godine i da su prestali s radovima nakon neplaćanja pruženih usluga.
10. Ukazano je da je među stankama sporna pasivna legitimacija tuženog budući da tuženi smatra da je Općina investitor, a tuženi samo nosilac investicionih aktivnosti u smislu člana 8. ugovora s investitorom kojim je ugovoreno da je tuženi u obavezi vršiti nadzor, obradu i likvidaciju situacija, osigurati tehnički prijem objekta, projektnu dokumentaciju i primopredaju stana.
11. Općinski sud je naveo da je tuženi pasivno legitimiran na osnovu člana 10. ugovora o zajedničkom finansiranju izgradnje i kupovine stana od 5. juna 2009. godine, kojim su apelant i tuženi ugovorili da će zaključiti kupoprodajni ugovor za predmetni stan. Po mišljenju prvostepenog suda, tuženi je preuzeo obavezu koju nije izvršio u roku koji se mogao odrediti iz ugovora investitora i izvođača, pa je on nosilac obaveze, a time i odgovoran za štetu zbog neizvršenja preuzete obaveze.
12. Dalje je navedeno da su apelant i tuženi zaključili predugovor u smislu člana 45. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prvostepeni sud je ukazao na praksu Vrhovnog suda prema kojoj ugovor o udruživanju sredstava za usmjerenu stambenu izgradnju ima karakter ugovora o prodaji.
13. Istaknuto je da su apelant i tuženi predmetnim ugovorom, koji je po mišljenju prvostepenog suda predugovor, ugovorili da će zaključiti glavni ugovor o prodaji stana. Dalje je ukazano da ugovor nije zaključen jer stan nije izgrađen u roku ugovorenom između investitora – Općine Bihać i izvođača radova. Ukazano je da je među strankama nesporno da je tuženi kao nosilac investicionih aktivnosti imao poseban račun na koji su uplaćena sva apelantova sredstva za kupovinu stana. Istaknuto je da je nalozima za uplatu na iznos od 8.625,00 KM i na iznos od 5.000,00 KM i ugovorom o kreditu od 10. jula 2009. godine apelant dokazao da je platio svoje obaveze za stan.
14. Općinski sud je naveo kako je tuženi istakao da nije njegovom krivicom došlo do nastanka eventualne štete apelantu jer je on svoje obaveze ispunio u smislu općinske odluke i sporazuma o reguliranju međusobnih prava s Općinom. Ukazano je da je iz člana 8. navedenog sporazuma sud utvrdio činjenicu da će se sva sredstva kojima se finansira ova investicija deponirati na namjenskom žiroračunu otvorenom kod nosioca investicionih aktivnosti s kojeg će biti vršena sva plaćanja potrebna za uspješnu realizaciju investicije.
15. Dalje je prvostepeni sud ukazao da su sredstva kojima se finansira ova investicija utvrđena u članu 7. navedenog sporazuma, te je detaljno naveo iznose i izvore finansiranja (str. 5. presude). Ukazano je da tuženi nije osporio navedene činjenice. Također, ukazano je da tuženi u toku postupka nije predložio niti izveo dokaze na okolnost da nije uplaćeno onoliko sredstava koliko je utvrđeno navedenim sporazumom u članu 7, te da su zato obustavljeni radovi na izgradnji stana i da zato nije završen stan i nije zaključen glavni ugovor o prodaji stana, dakle bez njegove krivice. Stoga je prvostepeni sud u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
16. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ukazano je da je apelant izveo dokaze, i to: ugovor o kreditu od 10. jula 2009. godine i naloge za uplatu zakupnina u iznosu od po 230,00 KM, koje je sud prihvatio u smislu člana 132. ZPP, a tuženi ih nije osporio. Istaknuto je da apelant ukupno potražuje iznos od 230,00 KM za 32 mjeseca, što iznosi 7.360,00 KM. Stoga kako je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog osnovan, prvostepeni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u iznosu kako je apelant tražio. Što se tiče visine zakupnine, apelant je izveo dokaz, izjava S. D., kojom potvrđuje da stanuje kao podstanar u stanu njegovog zeta M. M. od 1. oktobra 2005. godine, te da plaća stanarinu u iznosu od 250,00 KM, pa je sud taj dokaz prihvatio, a tuženi ga nije osporio.
17. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 17 0 P 041647 14 Gž od 20. februara 2015. godine uvažio pa je prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.
18. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo. Ukazano je da je predmet tužbenog zahtjeva isplata naknade materijalne štete. Istaknuto je da je odgovornost tuženog za naknadu materijalne štete apelant zasnivao na činjenicama da je zbog prekoračenja roka završetka zgrade u trajanju od jedne godine ugovorenog ugovorom o građenju apelant pretrpio materijalnu štetu isplatom zakupnine po osnovu stanovanja u objektu koji je privatno vlasništvo M. M., i to od juna 2011. godine kada je apelant trebao useliti u stan, te da je izmirio svoje obaveze po ugovoru zaključenom s tuženim 5. juna 2009. godine.
19. Drugostepeni sud je naveo da su apelant kao investitor-kupac stana i tuženi kao nosilac investicione aktivnosti zaključili ugovor o zajedničkom finansiranju izgradnje i kupovine stana kojim su utvrdili međusobna prava i obaveze u finansiranju izgradnje i kupovine stana koji se nalazi u Bihaću. Ukazano je da su u članu 10. ovog ugovora ugovorne strane odredile da će javna ustanova i investitor kupac u skladu s konačnom prodajnom cijenom stana i konačno utvrđenom površinom stana prema glavnom projektu zaključiti kupoprodajni ugovor u roku od 30 dana od dana izdavanja upotrebne dozvole, odnosno isplate cjelokupne cijene za stan iz člana 1. ugovora. Istom odredbom ugovora određeno je da ukoliko se kupoprodajni ugovor ne zaključi u roku iz stava 1. ove odredbe druga strana može odustati od sklapanja kupoprodajnog ugovora.
20. Ukazano je da nije sporno da glavni kupoprodajni ugovor nije zaključen, da stan nije izgrađen u roku ugovorenom između investitora Općine Bihać i izvođača radova, a da je apelant ispunio svoju obavezu. Također je navedeno da je tuženi kao nosilac investicionih aktivnosti imao poseban račun na koji su uplaćena apelantova sredstva za kupovinu stana.
21. Kantonalni sud je naveo da je sporno da li je tuženi pasivno legitimiran, odnosno da li je odgovoran za materijalnu štetu nastalu zbog prekoračenja roka završetka zgrade, odnosno stana koji je određen ugovorom o građenju zaključenim između Općine Bihać i izvođača radova.
22. Pri tome je ukazano da prvostepeni sud svoj zaključak da je tuženi pasivno legitimiran zasniva na odredbi člana 10. ugovora o zajedničkom finansiranju izgradnje i kupovine stana od 5. juna 2009. godine polazeći od zaključka da je tuženi preuzeo obavezu koju nije izvršio u roku koji se mogao odrediti iz ugovora investitora i izvođača.
23. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 10. ugovora tuženi preuzeo obavezu da zaključi kupoprodajni ugovor u roku od 30 dana od dana izdavanja upotrebne dozvole, odnosno isplate cjelokupne cijene za stan iz člana 1. ugovora (konačna prodajna cijena stana prema glavnom projektu). Stoga, imajući u vidu da stan nije izgrađen u roku ugovorenom između investitora- Općine Bihać i izvođača radova, da nije izdata upotrebna dozvola za zgradu, da nije ni poznata konačna prodajna cijena stana, odnosno nije zaključen glavni kupoprodajni ugovor kako su stranke ugovorile, a apelant nije ni tražio sklapanje glavnog ugovora (član 45. st. 4. i 5. ZOO-a), nasuprot zaključku prvostepenog suda, po mišljenju drugostepenog suda ne postoji odgovornost tuženog za nastalu materijalnu štetu apelantu, kako je zatraženo tužbenim zahtjevom, a shodno članu 10. ugovora te odredbi čl. 45. i 470. ZOO-a (ugovorna odgovornost za štetu).
24. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 154. stav 1. ZOO-a. S tim u vezi je navedeno da je na apelantu teret dokazivanja činjenica da je materijalna šteta nastala, te da je za tu štetu odgovoran tuženi kao i da postoji uzročno-posljedična veza nastale štete i radnje odnosno propuštanja tuženog, u smislu člana 7. stav 1. ZPP. Po mišljenju drugostepenog suda, suprotno zaključku prvostepenog suda, apelant je morao dokazati i da su sredstva za završetak izgradnje stana bila osigurana u cijelosti u skladu s članom 7. sporazuma, kao i da je tuženi kao nosilac investicionih aktivnosti postupao protivpravno zbog čega stan nije izgrađen u roku određenom ugovorom o građenju i zbog čega je apelant pretrpio štetu zbog neuseljenja u stan u roku. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, tuženi nije odgovoran za nastalu materijalnu štetu apelantu u smislu člana 154. ZOO-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je tuženi mogao izvršiti povrat apelantu uloženih sredstava ako je smatrao da neće doći do blagovremenog izvršenja ugovorne obaveze, odnosno raskinuti ugovor, a ne apelanta dovoditi u zabludu na način da trpi direktnu materijalnu štetu plaćanjem stanarine za zakupljeni stan, kao i da plaća kredit s pripadajućim kamatama za stan u kojem ne živi. Po apelantovom mišljenju, na taj način bi tuženi otklonio materijalnu štetu koja je nastala. Smatra da je neprihvatljivo da sud utvrdi da postoji šteta, ali da se ne zna ko je kriv za štetu. Smatra ako tuženi nije kriv za štetu, onda bi to trebala biti Općina Bihać, ali s njom apelant nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu. Ukazuje da je Općina Bihać odlukama i sporazumom izuzela iz svoje nadležnosti investicione poslove i stavila ih u nadležnost tuženog, čiji je ona i osnivač, a koji ima status pravnog lica s pravima i obavezama. Smatra da je Kantonalni sud u situaciji kada je utvrdio da tuženi nije krivac za štetu koju je apelant pretrpio trebao odrediti ko je odgovoran za nastalu štetu, te taj svoj stav obrazložiti. Naglašava da tuženi nije izvršio svoju ugovornu obavezu iako je apelant uplatio novčana sredstva za stan u koji ni do danas nije uselio, te da živi kao podstanar.
b) Odgovor na apelaciju
26. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
27. Tuženi je naveo da je u sudskim postupcima koji su prethodili podnošenju apelacije tuženi uspio dokazati da je bio samo nosilac investicione aktivnosti. Ukazano je da su investitori sporne zgrade Općina Bihać i kupci stanova. Istaknuto je da apelant, u skladu s članom 10. ugovora o zajedničkom finansiranju izgradnje i kupovine stana, nije tražio zaključenje kupoprodajnog ugovora niti njegov raskid. Također je ukazao da ni investitor-Općina Bihać (Grad Bihać) nije pribavio upotrebnu dozvolu, te da apelant nije stekao vlasništvo na spornom stanu. Prema tome, po mišljenju tuženog, osporenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 45.
(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.
(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.
(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
(4) Na zahtjev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.
(5) Zaključenje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.
(6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključenja toliko izmijenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme. Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 455.
Ugovor o prodaji nepokretnih stvari koje društvena pravna lica stavljaju u pravni promet u okviru svog redovnog poslovanja mora biti zaključen u pismenoj formi.
Član 470.
Kad datum predaje stvari kupcu nije određen, prodavac je dužan izvršiti predaju u razumnom roku poslije zaključenja ugovora, s obzirom na prirodu stvari i na ostale okolnosti.
29. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 041647 14 Gž od 20. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade materijalne štete zbog prekoračenja roka za izgradnju stana ugovorenog ugovorom o građenju, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
40. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku u konačnici osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu materijalne štete zbog prekoračenja roka za izgradnju stana ugovorenog ugovorom o građenju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku apelant izveo dokaze kojim je nastojao dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
41. Slijedom navedenog, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da tuženi nije ispunio svoje obaveze iz člana 10. ugovora od 5. juna 2009. godine. Međutim, rješavajući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je usvojio žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, za razliku od prvostepenog suda, Kantonalni sud je utvrdio da član 10. ugovora o zajedničkom finansiranju izgradnje i kupovine stana od 5. juna 2009. godine ne može biti osnov za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Pri tome je drugostepeni sud u osporenoj presudi ukazao da je nesporno apelant ispunio svoje obaveze iz navedenog ugovora uplatom odgovarajućih sredstava na račun tuženog. Međutim, Ustavni sud zapaža da je pored toga Kantonalni sud uzeo u obzir i druge relevantne okolnosti za rješavanje predmetnog slučaja (da stan nije izgrađen, da nije izdata upotrebna dozvola za zgradu, da nije zaključen glavni kupoprodajni ugovor kako su ugovorne strane ugovorile zbog čega nije poznata konačna prodajna cijena stana kao ni površina stana).
42. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je u smislu člana 45. st. 4. i 5. zatražio od tuženog sklapanje glavnog ugovora kako je bilo ugovoreno u članu 10. ugovora od 5. juna 2009. godine, kao ni činjenicu da su sva sredstva za završetak izgradnje stana bila osigurana u cijelosti. Stoga je Kantonalni sud našao da apelant u smislu člana
154. ZOO-a, prema pravilu o teretu dokazivanja, nije dokazao relevantne činjenice iz kojih bi nesporno proizašao zaključak da je tuženi kao nosilac investicionih aktivnosti postupao protivpravno i zbog čega stan nije izgrađen u roku određenim ugovorom o građenju, a slijedom čega je apelant pretrpio štetu zbog neuseljenja u stan. U navedenom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu.
43. Stoga, imajući u vidu sve relevantne činjenice utvrđene u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao veoma jasno i detaljno obrazloženje za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno zbog čega u konkretnom slučaju za štetu koja je nastala apelantu nije našao odgovornost tuženog. U takvom obrazloženju Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa. Pri tome, suprotno apelantovom mišljenju, po mišljenju Ustavnog suda nije obaveza Kantonalnog suda da apelanta uputi na to ko je odgovoran za štetu koja je nastala apelantu. Naime, apelant je kao tužilac bio u obavezi da u tužbi naznači tuženog za kojeg je u smislu pravila o teretu dokazivanja morao na nesumnjiv način dokazati uzročno-posljedičnu vezu između nastale štete apelantu i protivpravnih radnji tuženog, što je u konkretnom slučaju izostalo.
44. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovan sud za zaključke iz svoje odluke dao jasne razloge.
47. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman