Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/17 (D. J.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2766/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2766/17, rješavajući apelaciju Dragiše Jojića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragiša Jojić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 029719 15 Rev od 24. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragiša Jojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 29. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 029719 15 Rev od 24. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Ž. M.) nadoknadi nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu (za fizičke bolove, za strah, za duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti, za naruženost, za povredu časti i za povredu ugleda).
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je šteta koju apelant traži u konkretnoj parnici, prema činjeničnim navodima tužbe, nanesena apelantu nezakonitim radnjama tuženog, koji je radnik Doma zdravlja Prijedor, koji je sačinio izvještaj o zdravstvenoj i radnoj sposobnosti apelanta 24. februara 2010. godine, kojim je utvrđeno da je apelant privremeno (tri mjeseca) nesposoban za obavljanje radnog mjesta profesor srpskog jezika. Vrhovni sud je istakao da kako je apelant kao tuženog označio fizičko lice koje je sačinilo sporni izvještaj, da tuženi za štetu odgovara ukoliko je istu prouzrokovao namjerno. Vrhovni sud je konstatovao da iz dokaza koji su izvedeni u konkretnom postupku proizlazi da je tuženi postupao u obavljanju svojih redovnih poslova ljekara, kada je na zahtjev apelantovog poslodavca izvršen komisijski ljekarski pregled kako bi se utvrdila sposobnost obavljanja vaspitno-obrazovnog rada na osnovu odredbe člana 94. i 78. stav 3. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju. Vrhovni sud je ukazao da prema dopisu Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite od 27. septembra 2010. godine, upućenog apelantu, njegovo zdravstveno stanje komisijski je utvrđeno od strane tuženog, u okviru svih načela medicinske prakse, a tuženi koji je bio na čelu tima ljekara, sačinio je predmetni izvještaj o zdravstvenoj i radnoj sposobnosti apelanta. Vrhovni sud je naglasio da je taj izvještaj tuženi sačinio u ime Doma zdravlja Prijedor i potpisao u svojstvu ljekara specijaliste, a da je izvještaj ovjeren pečatom te zdravstvene ustanove. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je konstatovao da proizlazi da je tuženi postupao u okviru pravila struke, na uobičajeni način, onako kako je propisano i predviđeno aktima njegovog poslodavca i zakonskim propisima, te da je postupao u okviru one brižljivosti koja se traži od organizacije pri obavljanju poslova koje je obavljao zaposleni i da je postupak zaposlenog onakav kakav se pravilima struke traži u postupanju. Vrhovni sud je zaključio da zbog toga u postupcima tuženog nema protivpravnosti, pa tako ni namjere koja bi dovela do prouzrokovanja štete apelantu, a da apelant nije ni dokazao da je pretrpio štetu koju traži u konkretnoj parnici, pa da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da se apelantovi prigovori da tuženi nije mogao samostalno potpisati izvještaj ne mogu prihvatiti, jer je tuženi postupao na uobičajeni način, kako nalažu pravila struke kod poslodavca tuženog, da je takva praksa predviđena za postupanje u sličnim slučajevima, a ne postoje dokazi kojima bi se potvrdili apelantovi navodi da je postupanje tuženog bilo nezakonito i da je zloupotrebio svoj položaj. Vrhovni sud je istakao da pri tome nije od značaja poređenje sadržaja predmetnog izvještaja o zdravstvenoj i radnoj sposobnosti apelanta sa dokumentom koji je izdala zdravstvena ustanova Dom zdravlja “Vračar'’ u Beogradu, jer je tuženi izvještaj sačinio na osnovu komisijskog pregleda apelanta, zbog čega se ne može govoriti o njegovom neistinitom sadržaju, bez obzira na to što je cijela situacija oko utvrđivanja zdravstvenog stanja apelanta, koje je tražio njegov poslodavac, mogla kod apelanta izazvati neprijatnosti u odnosu na radnu sredinu, radne kolege i roditelje učenika, s obzirom na profesiju kojom se apelant bavi, ali da to nije u uzročno posljedičnoj vezi sa radnjama tuženog. Vrhovni sud je naglasio da eventualni problemi u radnoj sredini apelanta koji su rezultirali odlukom Školskog odbora da apelanta uputi na ljekarski pregled, odnosno procjenu zdravstvene sposobnosti, nisu u vezi sa postupanjem tuženog niti od uticaja na odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu.
Apelacioni navodi
3. Iz navoda apelant u predmetnoj apelaciji proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju samog događaja koji je prethodio predmetnom parničnom postupku, te hronologiju predmetnog parničnog postupka, te, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman