Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2975/15 (Dž.R.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Suvlasništvo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Bračna stečevina
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2975/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2975/15, rješavajući apelaciju Dž. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dž. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 000133 13 Rev od 12. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dž. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja, koju zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnijela je 15. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 1 P 000133 13 Rev od 12. marta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenja u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Zlatana Ruvića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 8. juna do 12. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Budući da se pismeno upućeno tuženom vratilo Ustavnom sudu s naznakom pošte „odselio“, dostavljanje apelacije na odgovor tužiocu je izvršeno putem oglasne ploče Ustavnog suda 23. augusta 2017. godine u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 23. juna do 19. jula 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 42 1 P 000133 12 P 2 od 17. decembra 2012. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu apelantice i tuženog čini dvosobni stan u Maglaju (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je tuženi dužan trpjeti da se apelantica u Zemljišno-knjižnom uredu tog suda upiše kao suvlasnik i suposjednik na predmetnom stanu, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbu člana 251. stav 1. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) kojom je propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, dok je stavom 2. tog člana propisano da pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Općinski sud je ukazao i na odredbu člana 252. Porodičnog zakona kojom je propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije dogovorili.

7. Nadalje, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelantica i tuženi zaključili brak 10. juna 1994. godine, da je brak razveden presudom tog suda od 12. aprila 2007. godine, da su parnične stranke od zaključenja braka živjele s majkom tuženog u zajedničkom domaćinstvu u predmetnom stanu, da je u toku braka tuženi otkupio predmetni stan ugovorom o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo s DD Mapex Maglaj 14. januara 2000. godine, da je na navedenom stanu nosilac stanarskog prava bila F. R., majka tuženog, da su supružnici po zaključenju braka živjeli zajedno u stanu s F. R., kao i to da je F. R. s tuženim zaključila ugovor o doživotnom pravu korištenja stana od 22. juna 1999. godine. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 6. Zakona o stambenim odnosima kojom je propisano da se korisnikom stana smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu, dok je članom 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u presudi je očiglednom greškom navedeno „istog zakona“) propisano da supružnici mogu kupiti stan zajedno, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog. Pored toga, Općinski sud je ukazao i na odredbu člana 19. Zakona o stambenim odnosima kojom je propisano da nosilac stanarskog prava na stanu može biti samo jedno lice, a ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova, koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Budući da je tuženi u toku trajanja bračne zajednice s apelanticom 22. juna 1999. godine stekao pravo korisnika predmetnog stana, da je u toku braka otkupio predmetni stan sredstvima koja su stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihoda iz te imovine, to je na osnovu člana 251. Porodičnog zakona usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.

8. Općinski sud je istakao da okolnost da je jedan bračni drug otkupio stan uz saglasnost drugog bračnog druga sama po sebi nije dovoljan pravni zaključak da se drugi bračni drug, davanjem takve saglasnosti, saglasio da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu bračnog druga koji je izvršio otkup jer pravo vlasništva na stanu koji je jedan bračni drug otkupio na svoje ime potječe od prava na otkup stana koje je imovinske prirode i koje je, kao takvo, bilo bračna stečevina bračnih drugova. Pravo na otkup ulazi u režim zajedničke imovine bračnih drugova, pri čemu porijeklo stjecanja stanarskog prava prije zaključenja ugovora o otkupu stana nije od utjecaja, stav je koji je izražen u Rješenju Vrhovnog suda broj 65 0 P 199331 11 Rev od 19. januara 2012. godine.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 42 1 P 000113 13 Gž 2 od 14. augusta 2013. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi u toku trajanja bračne zajednice s apelanticom stekao pravo korisnika stana i pravo na otkup stana saglasno odredbama čl. 6. i 19. Zakona o stambenim odnosima i člana 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u presudi je očiglednom greškom navedeno „čl. 6, 11. i 19. Zakona o stambenim odnosima“). Imajući u vidu da je stan otkupljen za vrijeme trajanja braka, Kantonalni sud je ocijenio da taj stan predstavlja bračnu stečevinu u smislu odredbe člana 251. stav 1. Porodičnog zakona, te da je stoga pravo na otkup stana imala i apelantica kao sunosilac stanarskog prava, a ne samo tuženi, pri čemu ugovor o doživotnom pravu korištenja koji je tuženi zaključio sa svojom majkom nema utjecaja na drugačiji režim stjecanja bračne stečevine, osim u smislu odredbe člana 251. stav 1. Porodičnog zakona, budući da majka tuženog kao raniji nosilac stanarskog prava nije stekla pravo vlasništva na stanu, stoga ni ugovorom nije mogla prenijeti više prava nego ga je i sama imala.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 42 1 P 000133 13 Rev od 12. marta 2015. godine revizija tuženog je usvojena, nižestepene presude preinačene i apelantica odbijena s tužbenim zahtjevom. Istom presudom apelantica je obavezana tuženom naknaditi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, istakao da je reviziju dopustio ocijenivši da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima shodno članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova, te istakao da je osnovan revizioni navod tuženog da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Vrhovni sud je istakao da je pravo na otkup stana vezano za pravo nosioca stanarskog prava, koji spada u prvu kategoriju korisnika stana i svi ostali korisnici vezani su za njegovu ličnost. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima kojom je propisano da se korisnikom stana smatra nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

12. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja nižestepenih sudova slijedi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila F. R., majka tuženog, a apelantica i tuženi članovi njenog porodičnog domaćinstva, da je tuženi predmetni stan otkupio kao član užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava uz njenu saglasnost, u skladu s odredbom člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da se iz ugovora o otkupu predmetnog stana od 14. januara 2000. godine ne vidi u kom svojstvu je tuženi otkupio predmetni stan budući da ga tuženi nije mogao kupiti kao nosilac stanarskog prava (sunosilac u odnosu na apelanticu) jer to pravo na njega nije preneseno s nosioca stanarskog prava, njegove majke, na način propisan odredbama čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je stjecanje stanarskog prava propisano odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima (st. 1. i 2.), stavom 3. tog člana propisano je da je zabranjeno prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama tog zakona prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo, dok stav 4. propisuje da stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama tog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

13. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je ocijenio da majka tuženog ugovorom o doživotnom pravu na korištenje stana nije mogla na tuženog prenijeti svoje stanarsko pravo na stanu, pa je ta odredba iz tog ugovora ništava i nije mogla proizvesti nikakvo pravno dejstvo. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da kod utvrđene činjenice da je majka tuženog bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i ništave odredbe iz ugovora o prenosu stanarskog prava, pogrešan je zaključak nižestepenih sudova o otkupu stana od strane tuženog kao nosioca stanarskog prava i o apelanticinom pravu kao sunosioca da učestvuje u kupovini stana.

14. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je tuženi predmetni stan otkupio kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, svoje majke, uz njenu saglasnost, pa stan, iako je otkupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, ne predstavlja bračnu stečevinu, nego posebnu imovinu tuženog. Vrhovni sud je istakao da je tuženi, kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, predmetni stan mogao otkupiti samo uz njegovu saglasnost prema odredbi člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Budući da se majka tuženog, kao nosilac stanarskog prava, saglasila da tuženi otkupi stan, ona je na taj način svoje pravo na otkup stana prenijela na tuženog. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je pravo na otkup stana pravo imovinske prirode koje je nosilac stanarskog prava, davanjem saglasnosti za otkup stana, prenijela na svog sina, tuženog, iz čega slijedi da je tuženi otkupom predmetnog stana i upisom prava vlasništva u knjigu položenih ugovora isključivi vlasnik tog stana. Saglasnost za otkup stana u predmetnom slučaju data jednom od bračnih partnera znači da je samo taj bračni partner, kao član porodičnog domaćinstva, stekao pravo na otkup stana koje nije mogao prenositi i na drugog bračnog partnera, pa se radi o pravu tuženog na osnovu kojeg je samo on mogao otkupiti stan. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da apelantica, koja je svojim certifikatima učestvovala u plaćanju cijene stana, nije i suvlasnik stana i da se ne radi o stjecanju imovine radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, nego je predmetni stan posebna imovina tuženog (član 254. stav 2. Porodičnog zakona) koju je za vrijeme trajanja bračne zajednice tuženi stekao po pravnom osnovu drugačijem od navedenog u članu 251. Porodičnog zakona. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava se, u suštini, svode na tvrdnje da su očigledno pogrešno i proizvoljno ocijenjeni provedeni dokazi i da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica ističe da je zaključak Vrhovnog suda potpuno nelogičan, suprotan provedenim dokazima, odnosno nespornim činjenicama da je majka tuženog, kao raniji nosilac stanarskog prava, trajno prestala da koristi predmetni stan, zbog čega se u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima ima smatrati da je novi nosilac stanarskog prava njen sin, odnosno tuženi.

II.Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci obrazložio iz kojih razloga smatra da je revizija tuženog osnovana, odnosno iz kojih razloga je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen, te da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.

17. Kantonalni sud je naveo da se navodima apelacije pobija odluka Vrhovnog suda, a ne odluka tog suda. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je njegov stav, izražen u presudi od 14. augusta 2013. godine, suprotan pravnom stavu Vrhovnog suda iz odluke koja se izjavljenom apelacijom pobija.

18. Općinski sud je naveo da u toku postupka nije došlo do povrede ni jednog osnovnog prava zagarantiranog bilo Ustavom BiH, Evropskom konvencijom i njenim protokolima, a niti zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, te da nije došlo do povrede prava na koje se poziva apelantica u svojoj apelaciji.

V.Relevantni propisi

19. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Bračna stečevina Član 251.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.

(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.

Član 252. stav 1.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

Posebna imovina Član 254.

(1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.

20. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07 i 72/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.

Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.

Član 11. stav 1.

Supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.

21. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 14/84) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 19. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćin stva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.

Ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 42 1 P 000133 13 Rev od 12. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su joj tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

1. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosi na postupak utvrđivanja bračne stečevine apelantice i tuženog, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud dalje zapaža da apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, usvojen apelanticin tužbeni zahtjev. Iz obrazloženja ovih presuda slijedi da bračnu tečevinu apelantice i tuženog čini predmetni stan jer je tuženi u toku trajanja bračne zajednice s apelanticom 22. juna 1999. godine stekao pravo korisnika predmetnog stana koji je u toku trajanja braka otkupio sredstvima koja su stečena za vrijeme trajanja braka saglasno odredbama čl. 6. i 19. Zakona o stambenim odnosima i člana 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U prilog navedenom stavu Općinski sud je istakao da okolnost da je jedan bračni drug otkupio stan uz saglasnost drugog bračnog druga sama po sebi nije dovoljan pravni zaključak da se drugi bračni drug davanjem takve saglasnosti saglasio da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu bračnog druga koji je izvršio otkup jer pravo vlasništva na stanu koji je jedan bračni drug otkupio na svoje ime potječe od prava na otkup stana koje je imovinske prirode i koje je, kao takvo, bilo bračna stečevina bračnih drugova. Općinski sud je istakao da pravo na otkup ulazi u režim zajedničke imovine bračnih drugova, pri čemu porijeklo stjecanja stanarskog prava prije zaključenja ugovora o otkupu stana nije od utjecaja, stav je koji je izražen u Rješenju Vrhovnog suda broj 65 0 P 199331 11 Rev od 19. januara 2012. godine.

33. Ustavni sud dalje nalazi da je Vrhovni sud, suprotno pravnom shvaćanju Općinskog i Kantonalnog suda, usvojio reviziju tuženog, nižestepene presude preinačio i apelanticu odbio s tužbenim zahtjevom.

34. Ustavni sud nalazi da odredbe člana 6. st. 1. 2. Zakona o stambenim odnosima propisuju ko se smatra korisnikom stana (nosilac stanarskog prava i članovi porodičnog domaćinstva), odnosno ko se smatra članovima porodičnog domaćinstva, a odredbe člana 19. st. 1. i 2. tog zakona propisuju da nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice, te ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Nadalje, Ustavni sud nalazi da odredbe člana 9. stav

1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisuju da stan otkupiti mogu i članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti, dok odredbe člana 11. istog zakona propisuju da supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog. Osim toga, Ustavni sud nalazi da odredbe člana 254. stav 2. Porodičnog zakona propisuju da je posebna imovina i ona imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog zakona (ovom odredbom propisano je šta se smatra bračnom stečevinom).

35. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je pravo na otkup stana vezano za pravo nosioca stanarskog prava, koji spada u prvu kategoriju korisnika stana i svi ostali korisnici vezani su za njegovu ličnost. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja nižestepenih sudova slijedi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila F. R., majka tuženog, a apelantica i tuženi članovi njenog porodičnog domaćinstva, da je tuženi predmetni stan otkupio kao član užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava uz saglasnost svoje majke, u skladu s odredbom člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Vrhovni sud je naglasio da se iz ugovora o otkupu predmetnog stana od 14. januara 2000. godine ne vidi u kojem svojstvu je tuženi otkupio predmetni stan budući da ga tuženi nije mogao otkupiti kao nosilac stanarskog prava (sunosilac u odnosu na apelanticu) jer to pravo na njega nije preneseno s nosioca stanarskog prava, njegove majke, na način propisan odredbama čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je, u konačnici, istakao da kod utvrđene činjenice da je majka tuženog bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i ništave odredbe iz ugovora o prenosu stanarskog prava, pogrešan je zaključak nižestepenih sudova o otkupu stana od strane tuženog kao nosioca stanarskog prava i o apelanticinom pravu kao sunosioca da učestvuje u kupovini stana.

36. Zatim je Vrhovni sud istakao da je pravo na otkup stana pravo imovinske prirode koje je nosilac stanarskog prava, davanjem saglasnosti za otkup, prenijela na svog sina, tuženog, iz čega slijedi da je tuženi otkupom predmetnog stana i upisom prava vlasništva u knjigu položenih ugovora isključivi vlasnik tog stana, odnosno predmetni stan je posebna imovina tuženog (član 254. stav 2. Porodičnog zakona) koju je za vrijeme trajanja bračne zajednice stekao po pravnom osnovu drugačijem od navedenog u članu 251. Porodičnog zakona.

37. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelanticinu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je dokazima zasnovano činjenično stanje. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u svim njegovim segmentima.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. U pogledu navoda apelacije o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi tog prava, apelantica nije niti jednom riječju obrazložila u čemu nalazi povredu tog prava. Naime, apelantica nije ponudila argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već ih je dovela u vezu s pravom na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio pravo u osporenoj odluci.

41. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava veže za pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da su navodi o povredi ovog prava neosnovani.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2975/15 (Dž.R.) | Sudska praksa | Aktio