Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3049/17 (I. B., S. B. i A. H.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3049/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3049/17, rješavajući apelacije Ifete Bajramović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ifeta Bajramović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 216573 13 Rsž od 19. aprila 2017. godine;

Sanela Balić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 217617 13 Rsž od 10. maja 2017. godine i Amra Hadžić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 217623 13 Rsž od 10. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3049/17

1. Ifeta Bajramović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 216573 13 Rsž od 19. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena -JU OŠ „Nafija Sarajlić“ Sarajevo da joj isplati razliku plaće za period od oktobra 2008. do oktobra 2010. godine, te da uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni vremenski period.

AP-3050/17

2. Sanela Balić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 217617 13 Rsž od 10. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena -JU OŠ „Nafija Sarajlić“ Sarajevo da joj isplati razliku plaće za period od novembra 2008. do novembra 2010. godine, razliku naknade za minuli rad, razliku naknade za ishranu u toku rada, razliku naknade za godišnji odmor, te da uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za navedeni vremenski period.

AP-3051/17

3. Amra Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 217623 13 Rsž od 10. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena -JU OŠ „Nafija Sarajlić“ Sarajevo da joj isplati razliku plaće za period od novembra 2008. do novembra 2011. godine, te da uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za navedeni vremenski period.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1). Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3049/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

5. Kantonalni sud je u obrazloženjima osporenih odluka, između ostalog, naveo da je Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU), na osnovu kojeg apelantice temelje svoje zahtjeve i čija je primjena sporna u konkretnim slučajevima, zaključen između Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Bosne i Hercegovine, kao predstavnika zaposlenika i Federalnog ministarstva obrazovanja i odgoja Bosne i Hercegovine, kao predstavnika poslodavca. Nadalje je navedeno da apelantice nisu dokazale da su GKU-u, kao potpisnici pristupili ovlašteni predstavnici nadležnog kantonalnog ministarstva i Granskog Sindikata Kantona Sarajevo, u skladu sa odredbama člana 71. GKU kojima je propisano da ovom kolektivnom ugovoru mogu pristupiti kao potpisnici ovlašteni predstavnici nadležnih kantonalnih ministarstava i granskog sindikata kantona, odnosno u skladu odredbama člana 115. Zakona o radu kojima je propisano da je kolektivni ugovor obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje mu naknadno pristupe. Takođe, u obrazloženjima pojedinih osporenih odluka je navedeno da nisu osnovane tvrdnje apelantica da su odredbe GKU samim objavljivanjem u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine obavezujuće za Kanton Sarajevo, pa samim tim i za tuženu. Naime, u pojedinim osporenim odlukama je navedeno da je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine propisano da se institucije kantona finansiraju iz budžeta kantona, pa je u skladu s tim kanton jedino ovlašten da za zaposlenike u organima državne službe kantona, javnih ustanova i drugih institucija, sa nadležnim sindikatima zaključuje kolektivne ugovore ili da u postupku zaključivanja kolektivnog ugovora u Federaciji Bosne i Hercegovine mogu pristupiti kao potpisnici i ovlašteni predstavnici na nivou kantona, na način što će Vlada kantona prihvatiti tekst usaglašenog, u konkretnom slučaju GKU, te odluku objaviti u Službenim novinama Kantona Sarajevo, u skladu sa odredbama člana 118. stav 1. i člana 119. Zakona o radu. Cijeneći navedene odredbe, kao i odredbe člana 73. GKU, Kantonalni sud je zaključio da se nedostavljanje i neobjavljivanje GKU ima za posljedicu da se isti i ne može primjenjivati. Nadalje, u pojedinim osporenim odlukama Kantonalni sud je naveo da se nosnovano u žalbi prigovora da je bilo pravnog osnova za uvećanje plaće apelantica primjenom odredaba člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federaciji Bosne i Hercegovine, a u vezi sa Odlukom o utvrđivanju najniže neto satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine od 15. aprila 2008. godine. Naime, Odlukom o utvrđivanju najniže neto satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine koja je primjenjiva od 1. marta 2008. godine, utvrđena je bruto satnica od 33,26 KM odnosno najniža neto satnica u iznosu od 1.95 KM na koji načinje povećana neto satnica za 0.20 KM u odnosu na ranije utvrđene satnice prema članu 8. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, usklađivanje najniže bruto satnice prema citiranoj odredbi Općeg kolektivnog ugovora u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom vrši Vlada Federaciji Bosne i Hercegovine na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Kako Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i o ukupnom privrednom napretka, niti je Vlada Federaciji Bosne i Hercegovine izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, Kantonalni sud je zaključio da radi toga ne postoje parametri na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je osnovica koja je služila kao obračun plaće apelantica trebala biti povećana, odnosno sud nije imao ovlaštenja da utvrđuje u parničnom postupku indeks povećanja troškova života i da na osnovu tog povećanja vrši usklađivanje najniže bruto satnice. S tim u vezi, Kantonalni sud je podsjetio da je o ovom pitanju zauzeo stav i Vrhovni sud Federaciji Bosne i Hercegovine u odluci broj 65 0 P 496860 16 SPP 2 od 27. januara 2017. godine.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantice pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da sve apelantice, u suštini, smatraju da su u odlukama koje su osporile proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o radu, odredbe GKU, Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, Zakon o ministarstvima Kantona Sarajevo, Zakon o Vladi Kantona Sarajevo i Zakona o parničnom postupku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 3490/15 od 15. septembra 2016. godine i AP 723/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3049/17 (I. B., S. B. i A. H.) | Sudska praksa | Aktio