Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4303/15 (Đ. Đ.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4303/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4303/15, rješavajući apelaciju Đorđije Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Đorđije Đurića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 V 011826 14 Gž od 29.

juna 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Đorđiji Đuriću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđije Đurića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 V 011826 14 Gž od 29. juna 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 V 011826 09 V od 7. oktobra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Đorđija Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice podnio je 15. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 V 011826 14 Gž od 29. juna 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 V 011826 09 V od 7. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske – zakonskog zastupnika Opštine Han Pijesak, koja je imala procesnu poziciju predlagača u vanparničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: predlagač), zatraženo je 19. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je 30. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a predlagač 1. juna 2017. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 92 0 V 011826 09 V od 7. oktobra 2013. godine obavezan je predlagač kao korisnik eksproprijacije da za zemljište i izgubljenu dobit u prinosu sijena s parcela pobliže navedenih u stavu 1. izreke tog rješenja protivnicima predlagača nadoknadi, i to: apelantu na ime potpune eksproprijacije parcele (pobliže opisane u tački 1. stava 1. izreke rješenja, u naravi šuma; u daljnjem tekstu: predmetna parcela) iznos od „760,000 KM“, a ostalim protivnicima predlagača (pobliže navedenim u izreci rješenja) određene novčane iznose na ime potpune eksproprijacije parcela (u naravi livada; u daljnjem tekstu: ostale parcele) i izgubljene koristi po osnovu prinosa livadskog sijena, sve kako je to pobliže navedeno u tačkama 2, 3, 4, i 5. stava 1. i stavovima 2. i 3. izreke predmetnog rješenja. Predmetnim rješenjem (stav 4. izreke rješenja) obavezan je predlagač da apelantu ostavi priključak za korištenje vode na izvorištu zv. Studenac u apelantovom vlasništvu, u roku od osam dana od pravosnažnosti rješenja. Takođe, predmetnim rješenjem je određeno da svako snosi svoje troškove postupka.

6. Iz obrazloženja tog rješenja proizilazi da je Osnovni sud u provedenom postupku proveo dokaze koje je predložio predlagač, i to uvidom u materijalne dokaze (pobliže navedene na str. 5. predmetnog rješenja), uvidom u nalaz i mišljenje vještaka geometra M. K. i nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke S. S, te dopunu tog nalaza i saslušanjem tih vještaka na glavnoj raspravi, uviđajem na licu mjesta uz prisustvo navedenih vještaka, kao i saslušanjem svjedoka M. G. i Lj. Š. Dalje, iz obrazloženja tog rješenja proizilazi da apelant i ostali protivnici predlagača nisu postavili prijedlog za izvođenje dokaza, niti su se protivili predlagačevim predloženim dokazima. Ocijenivši izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Osnovni sud je utvrdio da je Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske – Područni centar Han Pijesak (u daljnjem tekstu: Uprava) donijela Rješenje broj 49473-3/03 od 5. januara 2004. godine, koje je postalo pravosnažno u odnosu na apelanta 25. maja 2004. godine, s obzirom na to da je protiv tog rješenja izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem drugostepenog organa, a u odnosu na ostale protivnike predlagača 26. aprila 2004. godine, jer protiv tog rješenja nisu izjavili žalbu. Osnovni sud je konstatovao da je navedenim rješenjem usvojen prijedlog Republičkog javnog pravobranilaštva – sjedište zamjenika u Vlasenici, da se u korist Republike Srpske, a u svrhu izgradnje objekata u oblasti komunalne infrastrukture vodosnabdijevanja prigradskih naselja u opštini Han Pijesak potpuno eksproprišu predmetna parcela i ostale parcele, te je određeno da vlasnicima tih parcela pripada pravična naknada prema Zakonu o eksproprijaciji, a korisnik eksproprijacije je stekao pravo da stupi u posjed eksproprisanih nepokretnosti danom pravosnažnosti odluke o naknadi, odnosno danom zaključenja sporazuma o naknadi za eksproprisane nepokretnosti, kojim danom su vlasnici nepokretnosti dužni da eksproprisane nepokretnosti predaju korisniku eksproprijacije. Osnovni sud je utvrdio da je pred Upravom održano ročište na kojem nije postignut sporazum o naknadi, nakon čega su spisi predmeta dostavljeni Osnovnom sudu 3. maja 2004. godine, odnosno 24. januara 2005. godine, te su spojeni 3. februara 2005. godine, s obzirom na to da se radi o istim licima. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju ispunili svi uslovi iz člana 70. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 110/08 i 121/10; u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji) za postupanje suda u konkretnoj stvari.

7. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra M. K. odredio koje parcele su bile predmet eksproprijacije i njihovu veličinu, a visinu naknade za eksproprisane nepokretnosti i izgubljene koristi po osnovu prinosa livadskog sijena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke S. S., koji je u svom nalazu ukazao da je, imajući u vidu njihovu veličinu, u konkretnom slučaju utvrdio tržišnu vrijednost predmetne parcele i ostalih parcela, a prema kojem ta vrijednost predmetne parcele iznosi 760.00 KM. Osnovni sud je prihvatio navedene nalaze i mišljenja vještaka, ocijenivši ih stručnim i objektivnim, te u skladu s ostalim materijalnim dokazima i stanjem na terenu. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju apelant i ostali predlagači nisu dobili druge nepokretnosti u zamjenu za oduzete, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbu člana 54. st. 1. i 2. i člana 61. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, odredio visinu naknade za ekspropisane nepokretnosti i naknade na osnovu prinosa livadskog sijena, kako je to navedeno u izreci rješenja. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju primijenio Zakon o eksproprijaciji, s obzirom na to da je taj zakon stupio na snagu 31. novembra 2006. godine, a odredbom člana 76. stav 2. istog zakona propisano je da će se postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka, završiti prema odredbama ovog zakona.

8. Konstatujući da je od apelanta traženo da mu se ostavi priključak za korištenje vode na izvorištu Studenac, a što u konkretnom slučaju nije bilo sporno, Osnovni sud je udovoljio tom apelantovom prijedlogu. Međutim, Osnovni sud je ukazao da nije mogao prihvatiti apelantove navode u kojima je istakao da je pregovarao s predsjednikom izvršnog odbora SO Han Pijesak Aleksandrom Deurićem i da su se usmeno dogovorili da mu se da naknada od 10.000,00 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da je apelant podnio žalbu protiv rješenja o eksproprijaciji, koju je drugostepeni organ uprave odbio, i to rješenje je postalo pravosnažno danom odbijanja te žalbe. Takođe, Osnovni sud je istakao da ovi apelantovi navodi nisu zasnovani na materijalnim dokazima. Osnovni sud je ukazao da je članom 69. stav 1. Zakona o eksproprijaciji regulisano da sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti mora da sadrži oblik, visinu naknade i rok u kom je korisnik eksproprijacije dužan da isplati obavezu u pogledu naknade, a da je stavom 2. istog člana određeno da se sporazum o naknadi unosi u zapisnik koji mora da sadrži sve podatke neophodne za ispunjenje obaveze korisnika eksproprijacije. Dalje, ukazao je da je stavom 3. istog člana propisano da je sporazum o naknadi ili dijelu naknade zaključen kad obje stranke potpišu zapisnik u koji se sporazum unosi, a da je stavom 4. istog člana propisano da zapisnik u koji je unesen sporazum o naknadi ima snagu izvršne isprave. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz citirane zakonske odredbe. Konstatujući da do zaključenja glavne rasprave, kao i poslije toga do dana donošenja rješenja apelant i drugi protivpredlagači nisu sudu dostavili troškove koje traže u ovom postupku, Osnovni sud je ocijenio da svako snosi svoje troškove postupka.

9. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda, koju je Okružni sud Rješenjem broj 92 0 V 011826 14 Gž od 29. juna 2015. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

10. Okružni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje bitno za odlučivanje u konkretnom predmetu, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kao i da je za svoju odluku dao valjane i detaljne razloge koje prihvata i taj sud, a koji nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim navodima. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je članom 7. Zakona o parničnom postupku propisano: „[s]tranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).“ Dalje, ukazao je da sud u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Takođe, Okružni sud je istakao da teret dokazivanja snosi ona stranka u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme kao istinitu, te da stoga one činjenice na kojima se određeno pravo zasniva treba dokazati ona stranka koja se na to pravo poziva, a da činjenice koje isključuju nastanak tog prava treba dokazati ona stranka koja to pravo osporava. Međutim, Okružni sud je zaključio da apelant nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazao činjenice koje je isticao u toku prvostepenog postupka, a koje ponovno ističe u izjavljenoj žalbi. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci rješenja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi se u suštini svode na tvrdnje o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi procesnih odredbi prilikom donošenja osporenih odluka. Takođe, apelant ukazuje na povredu principa ravnopravnosti stranaka. U vezi s tim, apelant, prije svega, tvrdi da se 1997. godine s tadašnjim predsjednikom Izvršnog odbora Opštine Han Pijesak Aleksandrom Deurićem dogovorio da se proširi put do njegovog imanja, te da mu se kao naknada za oduzeto zemljište (izvor vode) isplati određeni novčani iznos, te da mu se ostavi priključak za vodu i „uradi“ česma s koritom, ali da taj dogovor nije poštovan, već je tokom te godine predlagač ušao u njegovo imanje, izvršio izgradnju „kaptaže“, obuhvatio sav izvor i odveo vodu, a apelantu nije ostavio priključak, niti je proširio put. Zatim tvrdi da je od suda tražio da se kao svjedok sasluša Aleksandar Deurić, ali da taj dokaz nije proveden. Dalje, apelant prigovara nalazu vještaka poljoprivredne struke i ističe da je „žalosna“ i „sramna“ naknada koja mu je dosuđena, tvrdeći da vrijednost zemljišta povećava zasađeno drveće i činjenica da se na njemu nalazi izvorište vode. Takođe, ističe da je u rješenju navedeno da naknada iznosi „760,000 KM“, te da ostaje nejasno da li se radi o cifri „od 760 KM ili 760 hiljada KM“. Pored toga, apelant se žali da mu nije određena naknada „zbog nekorištenja eksproprisanog zemljišta“. Povredu principa ravnopravnosti stranaka apelant vidi u tome što mu, kako tvrdi, prvostepeni sud nije omogućio sa na održanim ročištima izjasni o svojim pravima i u tome što je sud propustio da navede apelantovo ime u preambuli prvostepenog rješenja, iako je apelant bio prisutan na ročištu na kojem je doneseno osporeno prvostepeno rješenje. Takođe, apelant tvrdi da mu je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, pogotovo imajući u vidu da je riječ o hitnom postupku. U vezi s tim, apelant navodi da sud nije prihvatio njegov prijedlog za razdvajanje postupka u odnosu na predmetnu parcelu, te da je rezultat toga veliki broj održanih ročišta i okončanje odluke u nerazumnom vremenskom periodu.

b) Odgovori na apelaciju

12. Osnovni sud navodi da je u prvostepenom postupku postupao u skladu sa zakonom.

13. Predlagač tvrdi da su apelacioni navodi paušalni i neosnovani, pri čemu je apelant obrazložio samo tok postupka, a nije naveo u čemu se sastoji povreda njegovih prava na koju ukazuje u apelaciji. Takođe, predlagač ističe da se greška u iznosu naknade mogla ispraviti rješenjem o ispravci greške u prvostepenom i drugostepenom rješenju. Predlagač smatra da je apelant podnio apelaciju isključivo zbog toga što je nezadovoljan ishodom postupka, te predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (”Službeni glasnik Republike Srpske”, broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07), ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 159.

(1) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan i sud će odrediti ročište iz člana 160. ovog zakona, u roku od 15 dana, računajući od dana kada je sud zaprimio predmet organa uprave po kojem korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli saglasnost o naknadi za eksproprisanu nepokretnost.

(3) Sud može, na prvom ročištu nakon izjašnjenja učesnika u postupku i na bazi stanja u spisu donijeti rješenje o visini naknade za eksproprisane nepokretnosti.

(4) Ukoliko sud ocijeni da treba izvesti druge dokaze koje učesnici predlože, a nađe da to ima značaja za određivanje naknade, sud će izvesti i te dokaze i donijeti rješenje o visini naknade za eksproprisanu nepokretnost u roku od tri mjeseca, računajući od dana održanog prvog ročišta.

[…] 6) O žalbi na prvostepeno rješenje, nadležni sud će u skladu sa odredbama ovog zakona, odlučiti o žalbi u roku od 45 dana.

7) Ukoliko se ne ispoštuju rokovi iz st. 2., 3., 4., 5. i 6. ovog zakona, o razlozima prekoračenja rokova sudija koji vodi postupak pismeno će obavijestiti predsjednika suda u roku od tri dana, računajući od dana isteka rokova utvrđenih ovim članom. Član 160.

(1) Sud će odrediti ročište na kojem će omogućiti učesnicima da se izjasne o obliku i obimu, odnosno visini naknade, kao i o dokazima o vrijednosti nepokretnosti, koji se pribavljaju po službenoj dužnosti.

(2) Sud će na ročištu izvesti i druge dokaze koje učesnici predlože, ako nađe da to ima značaja za određivanje naknade, a po potrebi odrediće i vještačenje.

Član 163. stav 1.

Nakon što utvrdi bitne činjenice, sud donosi rješenje kojim određuje oblik i obim, odnosno visinu naknade za eksproprisanu nepokretnost.

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[…] Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10. stav 2.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

16. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08, 110/08 i 121/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 54.

(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

Član 61. stav 1.

1)Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.

Član 62.

Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade.

Član 69.

(1) Sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti mora sadržavati oblik i visinu naknade i rok u kome je korisnik eksproprijacije dužan da ispuni obaveze u pogledu naknade.

(2) Sporazum o naknadi unosi se u zapisnik koji mora da sadrži sve podatke neophodne za ispunjavanje obaveze korisnika eksproprijacije.

(3) Sporazum o naknadi ili dijelu naknade zaključen je kad obje stranke potpišu zapisnik u koji je sporazum unesen.

(4) Zapisnik u koji je unesen sporazum o naknadi ima snagu izvršne isprave.

Član 70.

(1) Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će bez odgađanja dostaviti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivanja naknade u vanparničnom postupku.

(2) Organ iz prethodnog stava može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom sudu, ako iz izjava i ponašanja stranaka zaključi da se ne može postići sporazum o naknadi.

(3) Ako organ uprave u određenom roku ne postupi po odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprisane nepokretnosti, kao i korisnik eksproprijacije, mogu se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade.

Član 71.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.

Član 76. stav 2.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiće se po odredbama ovog zakona.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 92 0 V 011826 14 Gž od 29. juna 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa tog prava, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

24. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti pa, podržavajući svoju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, st. 27. i 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. A.U odnosu na osporene odluke

25. Apelant u suštini smatra da mu je u konkretnom slučaju osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne ocjene dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba procesnog prava, te povrede prava na ravnopravnost u postupku.

26. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

28. Prije svega, u vezi s apelacionom tvrdnjom da je, vezano za visinu naknade koja je osporenim odlukama apelantu određena za eksproprisanu parcelu, nejasno da li se radi o iznosu „od 760 KM ili 760 hiljada KM“, Ustavni sud primjećuje da je u izreci osporenog prvostepenog rješenja navedeno da ta naknada iznosi „760,000 KM“. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja tog rješenja proizilazi da prema nalazu i mišljenju vještaka, na osnovu kojeg su redovni sudovi upravo utvrdili visinu naknade za predmetnu parcelu, tržišna vrijednost te parcele iznosi 760.00 KM. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je uz navedeno evidentno da se u konkretnom slučaju radi o štamparskoj grešci u izreci osporenog prvostepenog rješenja, čije otklanjanje, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, apelant nije tražio, a za što je imao mogućnost prema relevantnim procesnim odredbama.

29. U vezi s apelantovim nezadovoljstvom visinom naknade koja mu je osporenim odlukama određena za eksproprisanu predmetnu parcelu, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je tokom postupka pred prvostepenim sudom, na prijedlog podnosioca prijedloga, a kojem se apelant i ostali protivpredlagači nisu protivili, između ostalih dokaza, provedeno i vještačenje iz poljoprivredne i geodetske struke. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizilazi da apelant i ostali protivpredlagači nisu predlagali dokaze u prvostepenom postupku. Pri tome, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je od suda tražio da se kao svjedok sasluša Aleksandar Deurić, ali da taj dokaz nije proveden, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je apelant te svoje navode isticao u žalbenom postupku pred Okružnim sudom, odnosno da ih je prvi put iznio tek u apelaciji, zbog čega se na te navode ne može s uspjehom pozivati u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, između ostalih, Ustavni sud, mutatis mutandis Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u svom nalazu i mišljenju vještak poljoprivredne struke iskazao procjenu tržišne vrijednosti predmetne parcele i utvrdio visinu naknade, a vještak geometar odredio koje parcele su bile predmet eksproprijacije i njihovu veličinu, a na osnovu tih nalaza i mišljenja, ocijenivši ih stručnim i objektivnim, te u skladu s ostalim materijalnim dokazima i stanjem na terenu, Osnovni sud je odredio visinu naknade. Takođe. Ustavni sud primjećuje da je tu odluku potvrdio i Okružni sud, prihvatajući razloge koje je u svojoj odluci dao Osnovni sud. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja naveo na koji način je utvrdio visinu naknade za predmetnu parcelu, pozivajući se, pri tome, na odredbe člana 54. st. 1 i 2. i člana 61. stav 1. Zakona o eksproprijaciji. Odredbama člana 54. st. 1. i 2. propisano je: „(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma. (2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja“. Odredbom člana 61. stav 1. Zakona o eksproprijaciji je propisano: „Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi“. Dovodeći navedeno u vezu s citiranim odredbama Zakona o eksproprijaciji, kao i relevantnim odredbama procesnih zakona citiranim u dijelu ove odluke pod nazivom Relevantni propisi, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne vidi proizvoljnost u postupanju redovnih prilikom određivanja visine naknade za eksproprisanu predmetnu parcelu.

30. U odnosu na apelantov navod iz kojeg proizilazi da mu, suprotno zakonu, nije određena naknada „zbog nekorištenja eksproprisanog zemljišta“, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizilazi da je u rješenju o eksproprijaciji kojim je predmetna parcela eksproprisana navedeno da korisnik eksproprijacije stiče pravo da stupi u posjed eksproprisanih nepokretnosti danom pravosnažnosti odluke o naknadi, odnosno danom zaključenja sporazuma o naknadi za eksproprisane nepokretnosti, kojim danom su vlasnici nepokretnosti dužni da eksproprisane nepokretnosti predaju korisniku eksproprijacije. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 62. Zakona o eksproprijaciji propisano: „Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade.“ Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije tvrdio odnosno nije proveo dokaze kojim bi dokazao da je predlagaču prije tog roka predata u posjed predmetna parcela. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su predmetni navodi neosnovani. U odnosu na navode iz kojih proizilazi da je apelant zaključio sporazum o naknadi za predmetnu parcelu koji nije poštovan, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi očitovali o tim navodima i dali dovoljno jasna i logična obrazloženja zašto su ti navodi neosnovani, a u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne vidi elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih propisa.

31. U odnosu na apelantove navode da u postupku pred redovnim sudovima nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda broj U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je do povrede ovog principa došlo u konkretnom slučaju, prije svega, zbog toga što mu, kako tvrdi, prvostepeni sud nije omogućio da se na održanim ročištima izjasni o svojim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je apelant ove navode istakao u postupku pred Okružnim sudom, odnosno da ih je prvi put iznio tek u apelaciji, zbog čega se ni na te navode ne može s uspjehom pozivati u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, između ostalih, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Takođe, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je do povrede navedenog principa došlo i zbog toga što je prvostepeni sud propustio da navede njegovo ime u preambuli prvostepenog rješenja, s obzirom na to da i sam apelant tvrdi da je bio prisutan na ročištu na kojem je doneseno osporeno prvostepeno rješenje.

32. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu je zbog proizvoljne ocjene dokaza, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrede odredaba postupka i principa ravnopravnosti stranaka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B.U odnosu na suđenje u razumnom roku B.1. Relevantni principi

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

34. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je predmetni postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti pokrenut po službenoj dužnosti, i to 3. maja 2004. godine, dostavljanjem spisa predmeta Osnovnom sudu na nadležni postupak, a da je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 92 0 V 011826 14 Gž od 29. juna 2015. godine. Dakle, iz navedenog proizilazi da je predmetni postupak trajao duže od 11 godina.

35. Dalje, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku pored apelanta na strani protivpredlagača učestvovalo još jedanaest lica, ali da, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja su se u konkretnom slučaju trebala raspraviti i obim dokaznog postupka (u kojem je izvedeno svega par materijalnih dokaza, te saslušani vještaci geodetske i poljoprivredne struke i dva svjedoka, kao i izvršen uviđaj na licu mjesta uz prisustvo tih vještaka), Ustavni sud ne smatra da se radi o naročito složenom predmetu. Zatim, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji se, u smislu izričitih zakonskih odredbi člana 71. Zakona o eksproprijaciji i člana 159. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, smatra hitnim. U odnosu na apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi apelantov doprinos dužini trajanja predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud naglašava da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je cjelokupan postupak trajao duže od 11 godina i da je dužina tog postupka u svakom slučaju a priori van razumnog roka i mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu, a za što odgovornost snosi Osnovni sud, pred kojim se, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, postupak najduže i vodio, a u manjoj mjeri i Okružni sud.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-47, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

38. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom vanparničnom zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke AP 2611/15 koje se, mutatis mutandis, može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

B.2. Naknada nematerijalne štete

39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

40. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 2611/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o kršenju tog prava u suštini zasniva na proizvoljnoj ocjeni dokaza, te shodno tome proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Ostali navodi

43. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud te apelantove navode neće razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka od dopustivosti i meritumu broj AP 1471/13 od 26. oktobra 2016. godine, tačka 76, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je predmetni vanparnični postupak trajao više od 11 godina, iako se radi o postupku koji se po izričitim zakonskim odredbama smatra hitnim, te da taj postupak nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.

45. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da su dokazi proizvoljno ocijenjeni, činjenično stanje nepotpuno i netačno utvrđeno i da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, niti iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je povrijeđen princip ravnopravnosti u postupku.

46. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava zapravo svodi na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te s tim u vezi pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4303/15 (Đ. Đ.) | Sudska praksa | Aktio