Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2774/17 (Š. M.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2774/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2774/17, rješavajući apelaciju Šerifa Muharemovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šerif Muharemović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 165752 14 Rsž od 24. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šerif Muharemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 165752 14 Rsž od 24. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (G. P. PUT d.d. Sarajevo) da apelantu isplati naknade na ime određenih potraživanja iz radnog odnosa.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev primjenom Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), a da prethodno nije utvrdio da li se isti može primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je istakao da je tuženi u toku postupka isticao prigovor da se Granski kolektivni ugovor ne može primijeniti na njega, jer je društvo sa 100% privatnim kapitalom, a što apelant nije sporio. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH iz 2000. godine bilo propisano da se taj ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na području F BiH. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da se taj ugovor prvobitno nije primjenjivao u preduzećima sa privatnim odnosno većinskim privatnim kapitalom, ali je njegova primjena proširena Privremenim ugovorom o pristupanju Udruženja poslodavaca u F BiH Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju F BiH iz 2002. godine. Kantonalni sud je naveo da se Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine prestao primjenjivati stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH iz 2005. godine, a stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora prestaje da važi Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH iz 2000. godine i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u F BiH Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju F BiH iz 2002. godine. Kantonalni sud je konstatovao da je odredbom člana 2. Granskog kolektivnog ugovora regulisano da se taj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima (preduzećima) sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH, a da je odredbom člana 2. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine propisano da je taj kolektivni ugovor obvezujući i važi za sva privredna društva bez obzira na vlasničku strukturu kapitala u njima, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte. Kantonalni sud je ukazao da je apelant ugovore o radu sa tuženim zaključio 1. jula 2007. godine i 6. januara 2009. godine, kojima su ugovorili radne poslove i zadatke kao i koeficijent složenosti poslova koje je apelant obavljao, međutim nije ugovorena primjena Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je danom stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH iz 2005. godine prestala primjena Privremenog ugovora po kojem bi se granski kolektivni ugovori primjenjivali i na preduzeća u privatnom vlasništvu, već da je obavezujuća primjena navedenog Općeg kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da kako je tuženi privredno društvo u privatnom vlasništvu, da nije postojao pravni osnov da sud dosudi razliku plaće i drugih naknada iz radnog odnosa koja su predmet tužbenog zahtjeva, prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora, nego samo prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije potraživao naknade plaća i drugih naknada prema odredbama članova 8. i 19. Općeg kolektivnog ugovora i nije predložio izvođenje dokaza u skladu sa prethodno navedenim relevantnim odredbama, pa sud nije imao mogućnost cijeniti da li je tuženi isplatio manju plaću i druge naknade nego što bi apelantu pripalo prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman