Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3091/17 (H. R. iz Mionice, opština Gradačac)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3091/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3091/17, rješavajući apelaciju Hajrudina Rabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Rabića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine i S1 2 K 022869 17 Kv od 22.

juna 2017. godine u odnosu na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Rabića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine i S1 2 K 022869 17 Kv od 22.

juna 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hajrudin Rabić iz Mionice, općina Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine i S1 2 K 022869 17 Kv od 22. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 25. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 1. augusta 2017. godine, a Tužilaštvo BiH 8. augusta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 022869 17 Kv od 22. juna 2017. godine apelantu i još šestorici osumnjičenih produžio pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, tj. do 22. augusta 2017. godine.

6. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je produžen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili: krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s krivičnim djelima pranje novca iz člana 209, porezna utaja ili prevara iz člana 210, carinska prevara iz člana 216. i davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. KZBiH. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je produžen iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

7. Sud BiH (prvostepeno vijeće) detaljno je interpretirao dokaze koje je cijenio pojedinačno i uzajamnoj vezi, a na osnovu kojih je zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant, te ostali osumnjičeni počinili djela koja im se stavljaju na teret. Naime, Sud BiH je zaključio da postoji osnovana sumnja da se radi o organiziranoj kriminalnoj grupi koja se bavila uvozom tekstilne robe, obuće i galanterije porijeklom iz Kine, odnosno robe koja se u BiH uvozi iz Italije, Mađarske i Turske, da iz tih dokaza proizlazi da osumnjičeni i pravna lica u kojima su oni bili zaposleni nisu uvoznici jer nisu bili stvarni vlasnici robe koju uvoze, niti je njihovo plaćanje uvoznih faktura prema dobavljačima stvarno jer je u stvarnosti roba vlasništvo kupaca s tržnice Arizona, Gradačačke pijace i drugih područja u BiH, da je ista roba uvezena po višestruko potcijenjenim fakturnim vrijednostima, te je kao takva bila oslobođena dijela uvoznih obaveza, carine, PDV-a, a koja roba je, kako se to osnovano sumnja, distribuirana stvarnim vlasnicima, nakon čega je vršeno fiktivno knjigovodstveno razduživanje kroz maloprodaju i veleprodaju, a za uslugu posredovanja kod carinskih organa i uslugu transporta robe stvarni kupci su uvozniku plaćali unaprijed dogovorenu cijenu od 900-1200 KM po m .

8. Cijeneći postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH Sud BiH je istakao da se postojanje ovog pritvorskog razloga može zasnovati i na okolnostima da postoji ozbiljan rizik da će doći do zabranjenog utjecaja u smislu citirane odredbe. S tim u vezi ukazano je na odluke Ustavnog suda br. AP 6/08 i AP 1551/15, te je citiran stav: „Tužilaštvo jeste primarno dužno dokazati konkretan utjecaj na svjedoke, a tek u izuzetnim okolnostima, pritvor se po ovom osnovu može odrediti i ako postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog utjecaja doći.“

9. Sud BiH je dalje istakao da se u konkretnom slučaju apelant i ostali osumnjičeni nalaze u de facto procesnoj, a s obzirom na sadržaj dokaza u spisu, i činjeničnoj zajednici, pa da je u takvoj situaciji utjecaj jednog od osumnjičenih na svjedoke predmetnog događaja od nesumnjive koristi i za ostale osumnjičene. Stoga je najprije cijenjena činjenica da Tužilaštvo BiH u narednom periodu namjerava da sasluša još nekoliko desetina svjedoka, vlasnika štandova, trgovinskih radnji ili firmi koje se bave prodajom tekstila, kao i knjigovođe i službenike Uprave za indirektno oporezivanje i carinske službenike CI Gradiška, te lica za koja se, nakon pretresa oduzetih mobilnih telefona i analize materijalne dokumentacije, utvrdi da ih je potrebno saslušati u svojstvu svjedoka ili osumnjičenih. Sud BiH je dalje imao u vidu i da se radi o svjedocima koji u dosadašnjem toku postupka nisu saslušani iz razloga očuvanja tajnosti istrage, pri čemu se radi o licima koja se bave tekstilnom djelatnošću, zaposlenim radnicima u firmama osumnjičenih, a koje svjedoke s osumnjičenim veže dugogodišnja poslovna saradnja i poznanstvo te, kako se osnovano sumnja, zajedničko učešće u nezakonitim radnjama u vezi s fiktivnim fakturama kojim je roba razduživana po cijenama nižim od stvarne i fiktivno prikazivana kao roba osumnjičenih. Stoga je zaključeno da između navedenih svjedoka i osumnjičenih postoji odnos zavisnosti, ali i da svjedoci imaju interes da zaštite sebe i svoje radnje, pa da su zbog toga itekako podložni utjecaju od strane osumnjičenih. Slijedom navedenog, zaključeno je da je prijedlog Tužilaštva BiH u dovoljnoj mjeri konkretiziran u pogledu identifikacije svjedoka u odnosu na koje postoji bojazan o utjecaja. Dalje, Sud BiH je istakao i da se postupak nalazi u početnoj fazi istrage kada se prikupljaju dokazi o postojanju osnovane sumnje, te imajući vidu prirodu djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret i modus operandi djelovanja osumnjičenih, brojnost lica uključenih u inkriminirane radnje, to podrazumijeva i postojanje organizirane i komunikacijski povezane mreže lica uz čiju pomoć bi osumnjičeni lako mogli stupiti u kontakt s drugim saučesnicima, kako identificiranim tako i neidentificiranim. Pri tome je ukazano i na činjenicu da su dvojica osumnjičenih u bjekstvu. Dalje je ukazano i da iz do sada iznesenih dokaza proizlazi osnovana sumnja o detaljnom planiranju i unaprijed pripremljenom djelovanju organizirane kriminalne grupe, zbog čega Tužilaštvo BiH u ovoj fazi postupka još uvijek nije uspjelo proniknuti u sve segmente krivičnopravnih radnji za koje se osumnjičeni terete, te da nisu razotkrivena ni imena svih lica koja su uključena u njihovo izvršenje. Najzad, ukazano je i da se radi o istrazi s prekograničnim elementom, te da su osumnjičeni, suočeni s dosadašnjim dokazima, nesumnjivo svjesni djela za koja se terete i visine zaprijećene kazne.

10. Sud BiH (apelaciono vijeće) je Rješenjem broj S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine odbio kao neosnovne žalbu apelanta i ostalih osumnjičenih podnesenu protiv prvostepenog rješenja.

11. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene. S tim u vezi je ukazano da se radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu, s većim brojem osumnjičenih lica, te da postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Okolnosti kao što su veliki broj lica involviranih u izvršenja djela, njihova međusobna povezanost, činjenica da potencijalni saučesnici i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani, u svojoj ukupnosti čine naročite okolnosti koje opravdavaju ovaj pritvorski razlog. Dakle, posebno se cijeni činjenica da je pred Tužilaštvom BiH još uvijek zahtjevan proces osiguranja dokaza i daljeg provođenja istrage, imajući u vidu osjetljivu fazu postupka, kao i sam značaj krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret. Zbog svega navedenog, sasvim se osnovanim, kako je naveo Sud BiH, čini odluka u pobijanom rješenju kojom je utvrđeno postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a žalbeni prigovori branilaca od kojih se zahtijeva konkretno navođenje svjedoka na koje bi osumnjičeni mogli izvršiti utjecaj kao neosnovani. Naime, nesporna je činjenica da nije dovoljno postojanje apstraktnih mogućnosti utjecaja na svjedoke, ali je sasvim dovoljno ukoliko se predoče dokazi, a što je u konkretnom slučaju Tužilaštvo učinilo, iz kojih proizlazi realna sumnja u postojanje utjecaja na svjedoke. Navedeno, u načelu, znači da nije moguće zahtijevati od Tužilaštva da nesumnjivo dokazuje utjecaj na svjedoke, odnosno da provodi istražne radnje u tom pravcu budući da bi se takvim radnjama ustvari istraživalo zasebno krivično djelo, predviđeno odredbama člana 241. KZBiH, koje bi kao takvo, eventualno, bilo predmet nekog drugog krivičnog postupka, a ni u kom slučaju ne bi predstavljalo okolnost koja bi mogla zadovoljiti kriterij „postojanje određenih naročitih okolnosti“ na osnovu kojih bi bili ispunjeni uvjeti za određivanje ili produženje pritvora, predviđeni članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, kako se to pogrešno tumači u žalbama branilaca osumnjičenih.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. U vezi s tim apelant smatra da mu je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

14. Apelant tvrdi da u osporenom rješenju osnovana sumnja nije potkrijepljena dokazima, odnosno da se ne može dovesti u vezu s firmom „Hisartrade“ d.o.o. Brčko, niti je imao ikakvu saradnju s navedenom firmom. Navodi da je bio vanjski saradnik firme „Extrablatt“ d.o.o. Gradačac, da nije bio zaposlenik niti jedne od firmi koje su se bavile kriminalnom djelatnošću i da je u obavljanju radnji koje su mu povjerene isključivo djelovao kao pratilac kamiona, a ne kao vozač.

15. Apelant dalje osporava i postojanje posebnih pritvorskih razloga, odnosno interakcijske (koluzione) opasnosti, ističući da su se okolnosti koje su postojale u vrijeme određivanja mjere pritvora prema osumnjičenom izmijenile, odnosno da je saslušan veliki broj svjedoka, da su otvoreni dokazi, izdate naredbe za vještačenje, što sve upućuje na zaključak da ne postoji opasnost od utjecaja na svjedoke ili ugrožavanje istrage od strane apelanta.

16. U konačnici apelacijom se ukazuje na nesrazmjeran tretman suda u postupanju prema svim osumnjičenim jer se saosumnjičeni M. P., kao lice koje prema osnovanoj sumnji ima značajnu ulogu u poslovima spomenute firme, nalazi na slobodi, kao i drugi saosumnjičeni, te da apelantovo zdravstveno stanje ukazuje na to da bi daljim zadržavanjem u pritvoru njegovo zdravlje bilo znatno ugroženo.

b) Odgovor na apelaciju

17. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su u osporenim rješenjima cijenjene relevantne okolnosti: veliki broj lica koji je involviran u izvršenje djela, njihova međusobna povezanost, činjenica da neki saučesnici i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani. Stoga, kako je istaknuto, posebno je cijenjena činjenica da je pred Tužilaštvom BiH u toku proces osiguranja dokaza, da je istraga u toku, da se radi o osjetljivoj fazi postupka, te je cijenjen značaj krivičnih djela koji se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret. Najzad, Sud BiH se pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenih rješenja.

18. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da su osporene odluke Suda BiH pravilne i zasnovane na zakonu, te zaključilo da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

(…)

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;

(...)

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

21. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

22. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

23. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

24. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 7. juli 2017. godine i datum podnošenja apelacije tj. 21. juli 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. stav Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

(…)

31. Apelant, u suštini, tvrdi da su osporena rješenja u suprotnosti sa članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije s obzirom na to da su osporena rješenja nezakonita i arbitrarna kako u pogledu zaključka Suda BiH o postojanju osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH s obzirom na to da nije konkretizirano postojanje stvarne opasnosti da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, eventualno utjecao na svjedoke, saučesnike i prikrivače.

32. Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

33. Ustavni sud najprije zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti. Zaključak redovnih sudova u ovom dijelu nije doveden u pitanje ni samom apelacijom s obzirom na to da apelant i sam navodi da je Sud BiH zaključak u ovom djelu zasnovao na iskazu pojedinačno pobrojanih sedam svjedoka.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Prema citiranoj odredbi pritvor može biti određen odnosno produžen ako postoji opravdana bojazan da će biti uništeni, sakriveni, izmijenjeni ili krivotvoreni dokazi ili ako naročite okolnosti ukazuju da će krivični postupak biti ometan utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stavom 2. istog člana određeno je da će pritvor iz ovog pritvorskog razloga čim se osiguraju dokazi zbog kojih je određen.

35. Slijedom navedenog, proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi provođenja istrage. Međutim, posmatrano dugoročno, zahtjevi istrage sami po sebi ne mogu biti dovoljni da bi bio određen odnosno produžavan pritvor iz ovog razloga s obzirom na to da se prema redovnom toku stvari navedeni rizici smanjuju s protekom vremena, tj. kako se provode istražne radnje (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).

36. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH u osporenim rješenjima zaključio da su se stekli razlozi za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, prije svega zbog postojanja ozbiljnog rizika da bi, u slučaju da apelant i ostali osumnjičeni budu pušteni na slobodu, moglo doći do utjecaja na svjedoke, saučesnike te druge dokaze i tragove krivičnih djela za koje se osnovano sumnjiče.

37. Ustavni sud zapaža da se u prilog ovakvom zaključku Sud BiH pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je istakao (vidi tačku 23) „(…) da redovni sud prilikom određivanja pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH prvenstveno mora utvrđivati da li je osumnjičeno lice pokušalo (neposredno ili posredno) da utječe na svjedoke, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke.”

38. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH najprije imao u vidu da se istraga protiv apelanta i ostalih osumnjičenih nalazi u početnoj fazi. Dakle, radi se o fazi postupka u kojoj je od suštinskog značaja za njegov daljnji tok pronaći i osigurati dokaze koji idu u prilog postojanju ili nepostojanju krivičnih djela za koja se apelant i ostali osumnjičeni terete. Dalje, Sud BiH je imao u vidu da se radi o složenom predmetu, te osnovanu sumnju da se apelant i ostali osumnjičeni terete da su djelovali kao organizirana grupa koja je dijelila zajednički interes, a koji kao takav postoji i u odnosu na činjenicu da bilo ko od njih može izvršiti utjecaj na svjedoke, saučesnike i dokaze odnosno tragove krivičnih djela koji bi pogodovao svakom od njih. Sud BiH je također cijenio i činjenicu da je Tužilaštvo BiH najavilo i saslušanje desetine svjedoka, kako proizlazi, uglavnom lica s kojim su članovi kriminalne grupe sarađivali, a koji se nalaze na različitim lokacijama u BiH, te koji, kako je zaključeno, lako mogu biti podložni utjecaju apelanta i ostalih osumnjičenih kako bi zaštitili svoje poslove odnosno radnje. S tim u vezi je cijenjena i činjenica da su dvojica osumnjičenih u bjekstvu, kao i da još uvijek nisu identificirani svi članovi organizirane grupe u vezi s kojom postoji osnovana sumnja da je djelovala i preduzimala nezakonite radnje, a s čim u vezi se ne može zanemariti ni činjenica da se radi o istrazi s prekograničnim elementom. Također, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da je, kao jedna od mjera u svrhu razotkrivanja eventualnih ostalih članova organizirane grupe, te saučesnika i svjedoka, Tužilaštvo BiH najavilo i pretres oduzetih mobilnih telefona i pribavljene materijalne dokumentacije. Najzad, Sud BiH je imao u vidu brojnost i težinu djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret, pa da apelant i ostali osumnjičeni, sada kada su suočeni s prikupljenim dokazima imaju interes da utjecajem na svjedoke i saučesnike, te prikrivanjem drugih dokaza, nastoje otkloniti postojanje osnovane sumnje i eventualno daljnje procesiranje za radnje za koje se terete.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih rješenja dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, pobrojani razlozi u svojoj sveukupnosti upućuju na zaključak da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji ozbiljan rizik da bi apelant i ostali osumnjičeni, u slučaju da budu pušteni na slobodu u ovoj fazi postupka, pokušali da utječu na svjedoke, saučesnike, te na eventualno druge dokaze i tragove krivičnog djela.

40. U tom smislu, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da je Sud BiH postojanje ovog pritvorskog razloga propustio cijeniti individualno jer, kako je to i ukazano u osporenim rješenjima, u konkretnom slučaju se ne radi samo o procesnoj nego i činjeničnoj zajednici iz koje proizlazi interes svakog od osumnjičenih koji dijeli s ostalim, a koji se ogleda u utjecaju koji bi mogli ostvariti na dokaze i tragove krivičnog djela s ciljem umanjenja ili izbjegavanja odgovornosti.

41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je redovni sud na jasan i argumentiran način obrazložio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, kao i da postoji ozbiljan rizik da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao utjecati na svjedoke, saučesnike te druge dokaze i tragove krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči.

43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3091/17 (H. R. iz Mionice, opština Gradačac) | Sudska praksa | Aktio